Prvih deset dana mjeseca jula ratne 1995. godine oči poštenog svijeta bile su naročito uprte u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija, gdje se agresorski obruč, poput kakve omče na kojoj je visio nevino osuđeni privremeni i stalni stanovnik ovog podneblja, stezao, polahko ga gušeći u vlastitoj krvi, dok je on očekivao neko konačno razrješenje. Ali, rješenja nije bilo. Tog obješenog, kome su ruke na leđima bile svezane, bjelosvjetska licemjerna krema podsticala je da se oslobodi, ne učinivši ništa da mu olakša, pa makar i toliko da mu, zahrđanom žicom svezane, oslobodi ruke. A onda je, jedanaestog dana toga kobnog mjeseca, konop, na kojem je visio, odjednom puknuo, a on se strovalio u svu kalež nemilosrdnog svijeta, ni živ ni mrtav, u polusvjesnom stanju, u iščekivanju bilo čije pomoći, i dalje se, u poluzbilji života, ni u javi niti u snu, grčevito se boreći za svoj ništavni život.

Poput kakve napalm-bombe odjeknu vijest da je posljednji atom bedema odbrane rasprsnuo i pao, još uvijek se držeći na oborenim koljenima, zakrvavljenih i preplašenih očiju, i bez trunke nade, ostajući da odbrojava svoje posljednje trenutke, istovremeno se dijeleći od sebe samoga i onih koji su bili nijemi posmatrači scena iz horor-filma iščezavajućeg života.

Tog 11. jula Nusret je bio u mirnom i milosrdnom Zagrebu, gdje je išao u srednju školu. Bio je utorak. Bio je to onaj nesretni utorak, o kojem je toliko puta slušao svoje pređe što su mu govorili da u ovom danu može biti neki kobni trenutak, pa zato nikad nije sjekao nokte, nije se šišao, bilesi nije palio ni veš-mašinu tog dana. A mediji u ovome gradu i svjetskoj javnosti brujali su o teškoj novonastaloj situaciju u “muslimanskoj” enklavi na rubovima odavno zakrvavljene Drine. U medresi se nije, kao nekad prije ferija, čuo žamor, već samo neka zaglušujuća tišina od koje se gotovo ledi krv u žilama u vrelom julskom danu. A onda se odjednom čuo mukli krik neke starije gospođe, koja je vrisnula, čupajući tek stavljenu mahramu s glave dok se spremala da obavi namaz u mesdžidu Zagrebačke džamije.

Njega je u tom trenutku odnekud put nanio prema zbornici, iz koje su dolazili snažni glasovi jednog autoriteta. A on ga je pažljivo slušao poput kakva uhode i, budući da je bio mlad i neiskusan u nemuštim tinejdžerskim godinama, nije očekivao da će čuti za to doba nepojmljive a potom i neprimjerene riječi, kojima je gromoglasni zvonki bariton sve po redu i po istilahu, kao po kakvoj zadanoj formi, parmačio dušmane i sve njihove najbliže i najdraže koji su mu se našli na spisku, ne birajući redoslijed glagola i objekata koji su stajali u redu za verbalni rafal. Nusret se brzo zakrenu, bježeći iz vidokruga zbornice, kao da je i sam nešto, hudnjak, skrivio, shvatajući da se u tim trenucima, u jednom dijelu svijeta, događa nešto nevjerovatno nepojmljivo. I zaista, ta nepojmljivost nije mogla stati u omalehni kovčeg znanja i iskustva Nusretova, premda je znao da on, iako se zove Pomoć, nije u stanju pomoći.

Bježeći od rasprskavajućih gelera riječi što su se rasipale hodnikom i koji su ga podsjećali na strahotu koju je upravo čuo, učio je riječi: “Kada dođe Božija pomoć i pobjeda...”, vješto se pokušavajući održati na nogama, koje su već polahko klecale. A onda je on, zadržavši se na posrnulim štulama od nogu i oslanjajući se nevješto odrvenjelim rukama na okrečene bijele zidove hodnika, sa zamagljenim pogledom i upornom vrtoglavicom, stao pred jednu grupicu i progovorio: “Srebrenica je pala!” Niko ništa nije rekao, niko nije progovarao. Muk. Trenutni osmijeh jednoga dječarca što se spremao pustiti nesuvisli hihot zbog njegova teturanja, samo se zaustavio i zaledio na usnama, mijenjajući svoj izraz u duboki krik neshvaćenog saznanja da se nešto teško i kobno desilo u domovini.

Mustafine oči orosiše suzama, koje se počeše slijevati, kao iz kakva bardaka, na kojem se prepunjena praznina nemoći salijevala niz obraze roseći blago nakostriješene rijetke dlačice mladalačke brade. Nevjerica i naivna potreba za voljom života bili su jedini svjedoci trenutka suočenja s, blago kazano, šugavom stvarnošću. Omalehna grupica nevinih dječaraca rasprši se u nepoznatom pravcu, bez cilja, bježeći pred istinom koja je sve više obuzimala naivno snažna mladalačka srca.

Jedino je Nusret ostao stajati. Nije mogao ići dalje, kao da je pauziran na nekoj starinskoj vrpci VHS-kasete što je drhuturila zbog lošeg snimka, sve se tresući od nekog straha. A Nusret, naivan kakav je i mogao biti u svojim sitnim godinama, nije ni pomislio da će njegove sunarodnjake zadesiti takav taksirat kojim će se ažurirati najnoviji oblik zlikovca na samom kraju 20. stoljeća.

Kada se nakon više od dvije decenije vratio na staro mjesto, i kada ga je put nanio na potezu prema onome prostoru gdje je nekad bila zbornica, sva su mu se sjećanja vratila. Opet je bio utorak, i opet je osjetio neku tupu bol u grudima. I kao da je proteklo vrijeme ponovo bilo ona neka pauzirana stvarnost nesuvislog života u kojem se odjednom obreo s teleportiranim osjećajem bespomoćnosti. A neke misli samo su ga okupirale: “Srebrenica je paradigma našeg stradanja. Ja sam Srebrenica! Kako sam samo bio naivan i kako sam mnogo godina kasnije tek shvatio razmjere neshvatljivog zločina, čekajući da svijet nešto učini i da to jasno i javno prizna? Možda je sve to povezano i s mojim iskustvom?! Srebrenica je i moj usud, kao i svih onih drugih, iskreno poštenih ljudi što saosjećaju. Treba li se uzdići iznad bešćutnog cinizma stvarnosti? Može li moja zvijezda vodilja biti u nebeskom prostranstvu svrsishodnosti života?“

U zamagljenom vidokrugu mermerno hladnog hola zloslutne misli, osim one svjetlosnice, ostaše zazidane u kamenom sarkofagu odlučnosti.