Dok padaju ćuskije i dok se sevdah integrira u nevolju nevoljke ljubavi, pred očima mu se smjenjuju slike proživljenih trenutaka odrastanja uz pjesme u to davno vrijeme još nedovoljno etabliranog bosanskog umjetnika, dok s najmlađom tetkom razgovara o ćuskijama. Dječak, naime, nije znao šta je ćuskija, pa je s interesiranjem pitao i ubrzo dobio odgovor koji i nije bio leksikografske prirode: “To ti je neka velika željezna močuga kojom težaci razbijaju i vade napuklo kamenje, nešto poput teške metalne poluge.”
A onda mu je dedo iz podruma donio veliku debelu željeznu šipku s prošaranom gravurom vitice, poput vrežine od buranije što se penje uz pritku. Dječak je pokuša podići, ali bezuspješno. “Uh, dedo, vala ti je ovo teško! Kako si ti tako jak da ovo možeš nositi i njime rukovati?” U iščekivanju nekog dobro opravdanog izgovora za tako strašan događaj – koji je u jezičkom i mentalitetskom poimanju bosanskog čovjeka još odranije frazeološki bio poznat u vidu padanja ćuskija – od kojeg je sve bilo u opasnosti zbog toga što ove teške metalne šipke padaju s neba, dječak je zamišljao kako bježi s brisanog prostora u sigurnu unutrašnjost kuće.
Potom sitno čeljade, dok se s tetkom i komšijama kreće prostranstvima dubokih bosanskih šuma smjelo pjevajući Nek padaju ćuskije, i preskačući s kamena na kamen, te skakućući stazama i bogazama, upoznaje svijet oko sebe. I u tom odrastanju, dok iz sve snage glasa pjeva Lelo, ti ne znaš da ranjen sam, on doživljava neko dotada nepoznato iskustvo ljepote derta, i straha od neispunjene ljubavi, i kao da mu to iskustvo pomaže u samodefiniranju iskustva ljubavnog žamora koje ga, iako tako mladog, počinje moriti. To iskustvo ljubavne čežnje kao da mu je ugrađeno u genetski kod, mada ga tome niko nije učio, a povrh toga, niko se nije ni nadao takvom razvoju ljubavnog osjećanja dertovske prirode. “Ima li to neke veze sa sevdahom?”, neko je poluglasno prozborio, a dječak je samo osluškivao. “Sevdah, šta je sad to? Pa je li ćuskija sevdah, je li Lela sevdah, je li sevdah kad behar Bosnom probehara?” Neko reče da nije to, ali da u tome ima nešto sevdalijsko, ima nekog derta. “A šta ti je sad dert?”, široko otvorenih očiju pita dječak, očekujući jasan i nedvosmislen odgovor. “Ma dert je, brate, dert! Sad ne kontaš, ali shvatit ćeš kad porasteš. A i sevdah. Vidiš, ćuskiju je mnogo lakše shvatiti od sevdaha i derta, iako je ćuskija mnogo teška”, slavodobitno kroz kez prozbori neko iz grupe. I put kroz šumu s visokim krošnjama i dubokim hladom pokraj plitke rječice se nastavi.
A onda ga jedne zime u Sarajevu, pošto protutnjaše kokuzna vremena, dočekaše guste magle i crni snjegovi. Doduše, magle zaista jesu bile poput ogromne kudrave preslice koju je nekoć vidio kod pranene, koja je vunu haman neprekidno prela. Ali crni snijeg u Sarajevu – to još nije bio pojmio. Tada mu je postajalo jasno da postoji neko pjesničko pregonjenje, za koje je kasnije čuo da znači hiperbola, kao i čitav niz kategorija figurativnog jezika. Shvatio je da crni snjegovi nisu stvarno crni, ali je sve to slutilo na neke druge tame mraka i crnila koje će pasti na Bosnu. I tako i bi.
Jedna od pjesama – što je prvi put ču nakon što je njegov cimer donese na kaseti, dijeleći se od ono nešto malo crkavice zbog kupovine u nekom muzičkom boksu pijace – koja je kasnije ostavila trajan i dubok trag u tanahnom iskustvu momčića koji u potkrovlju nekog unajmljenog stančića na periferiji Zagreba, u izgnanstvu, tokom rata u Bosni, snije o slobodi, o povratku, o svojim stremljenjima koja mu se otvaraju i kojih nije svjestan, bila je pjesma Nemam ja onih 18 godina, o kojoj u trenutku dok je sluša, razmišlja o tome šta zaista znači imati tih ključnih 18, sve misleći da je to vrh njegova sazrijevanja i početak ozbiljnog života, i kada misli da je svijet i život pred njim otvoren za različite izazove i uspjehe, jer upravo u tom trenutku on ima tih nevjerovatnih 18, kome upravo taj umjetnik saopćava da je povlašten u životnom putu jer ima te ključne godine, upravo u to bremenito vrijeme.
U tom času njega obuzima čežnja zbog neostvarene ljubavi, i kao da osjeća da mu ta duševna bol nekako godi i prija mu. Nataloženo vrijeme vraća ga u doba kad su padale ćuskije, nakon čega je behar Bosnom probeharao i nad Sarajevom se nadvili crni oblaci koji iskihaše crne snjegove, prije prokletinje rata usljed kojeg se, ni kriv ni dužan, obreo tu gdje se našao, a on i nakon skoro tri decenije od ilustrirajućeg zvuka punoljetne pjesme s kojom je i sam stekao bulug u svjetovnom poimanju ovog pojma, sada već kao srednjovječni čovjek, intenzivira osjećaj pune ekstaze prosijanog iskustva kroz metaforičke slike svijeta iz spomenute pjesme, dobijajući još više na značaju i saznanju da su ideje, osjećaji, duhovnost, bremenitost životnim okolnostima stale, između ostalih, i u stihovima: Sve je laž... osim smrti, ali valja prvo umrijeti prije smrti. U takvom duševnom halu onaj mladić iz potkrovlja osjeća se potpuno sigurnim, iako mu svijest o smrti i prolaznosti teče venama, dok se usudno i smjelo bori protiv površnog shvatanja smislova života, dok se batrga u pravilnim razmacima u ritmu otkucaja srca.
Blizak prijatelj ovoga osamnaestogodišnjaka, u vrijeme kad su već bili ovremenili svojim srednjim godinama, u povjerenju je priznao neke svoje strahove i išćile: ona ruža iz pjesme, kojoj neko ruke pruža, bila je zapravo njegova ružica, koja je vehnula zbog bolesti i koja mu je bila jedna jedina, ali sa stotinu nespokoja, od kojih je onaj jedan, ključni, zakucao na vrata. U tom trenutku sjetio se svoje Zulejhe koju je molio da Jusufa ne zove na grijeh, a bila je upravo lijepa kao i sam grijeh. A onda mu se Merjema, ta uvehla ruža, nestvarno pojavila na svojoj dženazi zbog koje je, mrtav duševnom slabošću, umro, pa opet oživio. I znao je da je toga ranog jutra ruža potpuno svehla, kada ga je na sabah probudila tuga umjesto njezine ruke.
Kroz magnovenja je znao da su za njih pisani stihovi: Ne pitaj je li pravedno što nas je prekrio mrak, ni to što nismo zajedno, pusti suzu, daj mi znak: da još nije prestalo, da ni nikad neće prestati... A potom je, čuvši stihove Lahku noć, moja mala Barbiko, džaba sve, ali ja sam na te navik'o, koncipirao sve relevantne aspekte sjećanja u definitivnom pozdravljanju od svoje ružice. Potom je spoznao i uvjerio se u to koja je tajna uspjeha u životu, otkrivši šta se klanja kad se čovjek umori od bježanja. A to ga je, veli, držalo, i dalo mu snage za dalje. Tada je i ispričao tajnu koju je nosio duboko uronjenu pod srcem, što ju je ruži na samome kraju ispričao. A ona, iako iznenađena, bila je sretna zbog njegova stanja duha: priznao joj je šta znači dert i da tek sada zna šta znači sevdah, ali je za to već bilo kasno, ili je to bio upravo onaj tren kad je ovaj pojam tek dobio na konačnom značenju, jer poslije toga nije ni imao smisla. Tek tada onaj nevino naivni sedmogodišnji dječak napokon shvata šta stvarno znači sevdah.
I tako je, onaj sedmogodišnji dječačić, pa osamnaestogodišnji momčuljak, pa čovjek od četrdeset i nekolike, ostao na putu ustrajnosti, koji je i sam pjesnik opjevao obilježavajući ga crtanjem onih crvenih tačaka kroz gustu šumu životnih staza koje pomažu u snalaženju kroz gustiše prepreka, nada, uspjeha, iskušenja, padanja, dizanja, strahovanja i stradanja. Držao se principa da duboko uvjerenje sačinjava potpunu sigurnost i cjelishodnu zaštitu, ali ne u fatalističkom shvatanju tog pojma, jer to nije bio njegov izbor, već u istinskoj razložnosti svega što se događa, podjednako predan i raciju i duhu, baš onako kako ga je pjesnik naučio: Ne misli da pijem, ja to ne smijem: ja potpuno svjestan umirem!, jer ja vjerujem u Boga, i Bož'je određenje, i vjerujem da ništa nije priviđenje, sve je tako stvarno, sve tako realno, ja vjerujem u to.
Ovaj srednjovječni čovjek s duhom i energijom osamnaestogodišnjaka svjestan je i toga da svaka generacija u svome trenutku istine života ima neko svoje lice sudbine čija se čehra reflektira na svijest koja je još živi svjedok na traci života, pa one umjetničke sekvence postaju važno svjedočanstvo vremena i života pojedinca, o čemu oni koji to nisu doživjeli ne mogu u potpunosti shvatiti sva ona značenja koja proistječu iz doživljenog iskustva, te tako postaju svojevrsni iladži od boljke vremena. A onaj naivni sedmogodišnji dječak volio bi da ove staze padanja i dizanja budu dio općeg pogleda na svijet svakoga do kojega pjesnikove riječi stignu, a mogli bi se svesti na ključni pojam ljudskog bivstovanja – ljubav. Ali, on to ne može znati. Ostaje samo nada da će se moći shvatiti transgeneracijska vrijednost prefinjeno sofisticirane filozofije umjetnosti koja uči sreći, ciljevima, težnjama, idealima, životu – kroz razumijevanje ljubavi koja ima svoje različite dionice kojima se korača prema sevdahu, vjeri, domovini, majci, rodu, drugome...
Ruža bi mirisala i da se drugačije zove.
