Kamion je poskakivao vozeći nas velikom brzinom prema položajima na brčanskom ratištu. Javljeno nam je da s kritičnog dijela linije, prema kojem smo išli, naši borci od jutarnjih sati traže pomoć. U komandi smo primili brzu naredbu i uputili se put Jagodnjaka.
Negdje na pola puta, iz smjera prema kojem smo se kretali, počela je odzvanjati grmljavina topovskih plotuna, a na horizontu su se jasno mogli vidjeti oblaci dima i odbljesci vatre. Na cesti smo se mimoišli s Nivom punom ranjenika; noge su im virile iz otvorenog gepeka.
Kompletna slika na cesti ličila je na panično povlačenje. Gledali smo odbljeske nakon detonacija. Nikome nije bilo jasno je li taj metež u daljini prouzročen topovskim udarima naše artiljerije ili su neprijatelji snažnom paljbom već počeli tući naše pristigle brigade. Javljeno je da su naše tri jedinice već bile pristigle kao pojačanje. Po svemu sudeći, agresorske snage krenule su u jak napad, a možda i u početak ofanzive na ovaj prostor, koji je bio pod kontrolom 108. brčanske brigade.
Izašli smo i brzo s momkom koji nas je čekao krenuli naprijed. Salva granata sručila se na selo i šumu pored sela. Velika jasenova stabla letjela su raskomadana visoko u zraku, odvojena od svojih krošnji koje su padale na drugu stranu. Od tog prizora cijeli je bataljon, koji se kretao desno od nas, instinktivno usporio hod. Ali tempo mu je odmah pojačala bijesna komandirova naredba da se ubrza kretanje.
Bilo je očito da su borbe počele i da je taktika naše komande prozrena. Tome je najbolji dokaz bio naš položaj. Bili smo dio jedinica koje su trebale prve udariti na izgubljene linije i odbaciti četnike na njihove početne položaje. Ali bitka je počela prije nego što smo stigli do položaja ucrtanih na topografskim kartama, što je bio očit znak da se planovi ne odvijaju onako kako su oficiri iz naše komande bili zamislili.
Na pedesetak metara od šume jasno se vidjelo da gori suho šipražje, a bjelkasti dim dizao se visoko zaklanjajući vidik na proplanak uz koji je bilo planirano da se naša četa uspne do šume, gdje je, kako su govorili obavještajni podaci, bila stacionirana neprijateljska lahka pješadijska brigada.
Mirza i Samir savjetovali su nam da krenemo potokom koji je vodio tačno do proplanka. Od dima i tutnjave topovske paljbe nije se moglo zaključiti šta se dešava i ko puca. I dok smo se usporeni i pognuti primicali nevidljivom cilju, zbunjeni i nesigurni u to šta trebamo raditi, cijelu dugačku kolonu osu mitraljeska paljba od koje se ona začas osu, a vojska rastrča na sve strane.
Samir, još dvojica vojnika i ja skočismo u nekakav jarak zarastao u paprat i počesmo puziti kroz dim prema obodu šume nadajući se kako će nam krošnje stabala pružiti sigurnost, koje na otvorenoj čistini nikako nije bilo. Još dok smo se kretali prema prvim stablima, topovska granata, koja je pala nekoliko metara iza naših leđa, potpuno raskomada posljednjeg čovjeka u liniji. Zastao sam u nevjerici. Još mi je zujalo u ušima. Gledao sam onamo gdje se taj jadnik nalazio; ostala je samo bezlična gomila odjeće i komada mesa koja ničim nije podsjećala na čovjeka, da je tu bio do maločas. Samir me gurnu rukom i viknu da idemo: “Nemamo šta zastajati, njemu pomoći nema!”
Nije bilo vremena za stajanje te nas trojica nastavismo pužući brže i grozničavije: prvi Mirza, koji nam je probijao put kroz visoku travu puščanim bajonetom, a za njim Samir, ja i drug čije sam dahtanje čuo kao da mi je njegova glava bila prislonjena na samo uho.
Dokopavši se šume, stali smo odmoriti se dok su puščani meci zujali iznad naših glava udarajući u vrhove stabala. Nismo mogli znati ko puca, šta se dešava i gdje je ostatak naše čete. U takvoj složenoj situaciji Samir predloži da se krećemo ivicom šume dok ne dospijemo ili do naših ili do njihovih položaja. Vojnik kojeg nismo poznavali, koji nam se igrom sudbine pridružio, odbi Samirov prijedlog tvrdeći kako bi najbolje bilo da se na mjesto na kojem nas je osula paljba vratimo istim putem kojim smo došli. Samir i ja odbismo njegov prijedlog objašnjavajući mu kako je to sulud plan i kako bi najpametnije bilo da se što manje krećemo nezaklonjenim predjelima jer ćemo time biti izloženi neprijateljskoj vatri.
U tom momentu nismo znali ni gdje su naši niti gdje su četnici. Iznenada vidjesmo da iz kanala izlazi još naših vojnika. Kretali su se prema nama. Samir im zviznu, a oni pognuti između stabala dobahuljaše do nas. Dogovorismo se da krenemo pravo prema livadi, odakle je dopirala sporadična pucnjava. Stalni pokušaji da motorolama stupimo u kontakt s našim dijelom jedinice ostajali su bezuspješni.
Dogovorismo se da krenemo naprijed. Dvojica ne htjedoše uopće razgovarati o našem prijedlogu i slušati objašnjenja. Ultimativno su tražili da se svi vratimo na čistinu, što su Samir i drugi komandir voda odlučno odbili. Rastadosmo se nakon kratke prepirke. Oni su odlučili da potraže svoju jedinicu.
Samo što smo se rastali, nije bilo prošlo ni pola minute, iz smjera kojim su krenula njih dvojica zatreštaše rafali. Meci su zujali na sve strane kroz šumu. Samir viknu da idemo naprijed. Uzimajući stabla kao zaštitu, kretali smo se naprijed u liniji. Dolje, na ravni ispred nas, ležala su nepomična dva tijela. Šuma i zrak bili su puni barutnog dima.
Četnici su, ne primjećujući nas, krenuli naprijed iz svog zaklona. Ja sam se bacio pored stabla velikog jasena i otkočio pušku. Onda sam uvidio naše stanje i položaj u kojem smo se nalazili. Ovo ispred nas bila je ta prva linija, upravo u ovom momentu oni su je pomicali naprijed. Naših nije bilo nigdje ni na mapi u tom trenutku, a četnika je bilo sigurno četiri puta više nego nas.
Išli su tačno prema nama. Nišanio sam sad na lijevu, sad na desnu stranu. U ušima sam osjetio neko bubnjanje, a srce je počelo ubrzano tući. Pogledah desno, vidim Mirzu kako steže kundak mitraljeza uz svoje rame. Svi smo budno pratili četničko kretanje.
Prvi četnici u hodu nogom prevrnuše tijela dvojice naših poginulih vojnika. Jedan s crvenom beretkom zastade i ispali još nekoliko metaka u nepomična tijela, zatim krenuše naprijed.
Zažmirio sam i udahnuo, znao sam da dolazi taj trenutak. Naš je mitraljez zatreštao, a zatim je sasulo iz svih pušaka koje smo imali. Nama najbliži četnici bili su odmah pokošeni, a neki od njih, uhvaćeni rafalom mitraljeza, odbačeni su unazad. Četnici, koji su ostali na nogama, nisu zalegli i pucali, nego su se, na naše čuđenje, dali u bijeg. Samir viknu: “Za njima, drži ih!”
Ponovo je zatutnjalo šumom. Ovaj put odjeknu nekoliko ručnih granata koje su naši bacili prema četnicima. Ustali smo i krenuli naprijed. Mirzin i još jedan mitraljez kosili su sve pred sobom. “Idemo, idemo naprijed”, čule su se glasne naredbe kroz zaglušujuću pucnjavu. Meci su zviždali, a mi smo ih tjerali brzo natrag.
Čučnuo sam i zapucao iza stabla jasena. U trenutku kada sam htio brzo zamijeniti okvir pogled mi odluta na lijevu stranu. Naslonjene glave na stablo, ležao je njihov vojnik. Nosio je crvenu beretku i amblem specijalne policije. Gledao je u mene velikim crnim razrogačenim očima držeći se za stomak. Pokušao mi je nešto kazati kroz pucnjavu dok mu je krv klobutala na usta. Okrenem glavu na drugu stranu, stavim okvir i krenem naprijed ne obazirući se.
Stjerali smo ih na kraj proplanka. U tom je momentu s lijeve strane ušao borbeni dio naše čete i pojačanje pristiglo u međuvremenu. Bili su u blizini, čim su čuli jaku pucnjavu, uputili su se prema nama.
Vratili smo četnike na stare položaje za nepunih petnaest minuta borbe, a kompletna linija lijevo i desno pored odvodnog kanala bila je ispravljena. Sjeli smo na grudobran naše stare linije i gledali momke koje su naši uvodili na položaje. Mirza je preturao redenike dok je Samir zvao naše da nam se pridruže. Stigao je i jedan od oficira iz komande. Mahnu Samiru i nešto mu reče pokazujući gore prema šumi. Ubrzo je otišao, a Samir se uspentrao do nas. Sjeo je, zapalio cigaretu, uvukao dim i puhnu u nebo. Pogleda nas i reče: “Šesnaest mrtvih četnika su naši izvukli, od njih šesnaest, desetorica su vikendaši iz Srbije, a ostali su domaći.” Ponovo uvuče dim i zagleda se negdje u daljinu.
U hladu velikih krošnji jasena prekrižili smo još jedan ratni dan. Sumrak je i sunce na obzorju nestaje. Živi smo!
