Lokaliteti stećaka na teritorijama današnjih država Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore na današnji dan prije pet godina proglašeni su Svjetskom baštinom UNESCO-a. Ova odluka je donesena na zasjedanju komiteta UNESCO-a 15. jula 2016. godine koja je održana u Istanbulu.
Interesantna je činjenica da UNESCO bilježi ukupno 30 lokacija na kojima se nalaze ovi bogumilski nadgrobni spomenici, a od tih 30 čak se 22 nalaze na području naše zemlje. Po tri lokaliteta su smještena na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore, dok su dva u Hrvatskoj. Od ukupnog broja evidentiranih stećaka, kojih ima nešto više od 70.000 na 3.300 lokaliteta, čak 60.000 stećaka nalazi se u BiH, u Hrvatskoj 4.400, Srbiji 4.100 i Crnoj Gori 3.500.
Kako se tada navodilo, uvrštavanje stećaka na UNESCO-vu Listu svjetske baštine rezultat je zajedničkog nominacijskog projekta za koji su se "četiri zemlje opredijelile bez ičijeg poticaja sa strane, uključujući i UNESCO", a koji je bio "prvi takav poslije ratnih sukoba na Balkanu 90-ih godina".
Iako je prošlo pet godina od uvrštavanja stećaka na UNESCO-vu listu, još uvijek se ništa nije uradilo na ispravljanju nepravde koja je učinjena prema Bosni.
Naime, poznato je da se Srednjovjekovna bosanska država u prošlosti prostirala i na područjima današnjih susjednih zemalja Hrvatske, Srbije i Crne Gore tako da su stećci, historijski gledano, bosanska posebnost. Pojavljivanje stećaka na teritorijama susjednih država može se objasniti stalnim seljakanjem bosanskog bogumilskog stanovništva. Uzevši ovo u obzir, i danas se teško otrgnuti od činjenice da se ovi nadgrobni spomenici bosanskih bogumila još uvijek percipiraju kao "zajednička baština" Bosne, ali i Hrvatske, Srbije te Crne Gore.
Iako je nesumnjivo da će se upisom na Listu svjetske kulturne baštine nekropole sa stećcima revnosnije čuvati od propadanja i uništenja, što je svakako za pohvalu iako do sada nismo imali neke značajnije međunarodne podrške na očuvanju ovih spomenika, nemoguće je ne zabrinuti se zbog činjenice da bh. kulturno-historijsko naslijeđe uvijek trpi kada regijom počnu kružiti integrirajuće ideje (ne smijemo zaboraviti ni pokušaje da se i sevdalinka ocijeni kao zajednička tekovina iako nju u originalnom izvođenju, prema riječima profesora Seada Šemsovića, isključivo nalazimo unutar bošnjačke tradicije). Posebno ova činjenica postaje opasna zbog neskrivenih iredentističkih ideja naših susjeda, i to ne samo teritorijalno-političkih, već uveliko i kulturnih.
Iako statistika ne mora značiti mnogo, ne smijemo zanemariti ni razliku u broju nekropola u BiH i ostalim državama u regiji, što također može biti još jedan dokaz iskonske geneze "kamenih spavača". Da stvar bude jasnija, nekropole koje se nalaze na tlu naše države su Radimlja, Stolac; Grčka glavica, selo Biskup, Konjic; Kalufi u Krekovima, Nevesinje; Borak, selo Burati, Rogatica; Maculje, Novi Travnik; Dugo polje na Blidinju, Jablanica; Gvozno, Kalinovik; Grebnice, Radmilovića Dubrava, selo Baljci, Bileća; Bijača, Ljubuški; Olovci, Kladanj; Mramor u Musićima, Olovo; Kučarin u Hrančićima, Goražde; Boljuni, Stolac; Dolovi, selo Umoljani, Trnovo; Luburića polje, Sokolac; Potkuk u Bitunji, Berkovići; Bečani, Šekovići; Mramor u Vrbici, Foča; Čengića Bara, Kalinovik; Ravanjska Vrata i Kupres.
U Hrvatskoj to su Velika i Mala Crljivica, Cista Velika; Dubravka/Sv. Barbara i Konavle, u Srbiji Mramorje, Perućac, Bajina Bašta; Mramorje, Rastište, Bajina Bašta; Grčko groblje, Hrta i Prijepolje te u Crnoj Gori Grčko groblje, Žabljak; Bara Žugića, Žabljak; Grčko groblje i Plužine.
