Kako su nas “odradili”: Schmidtovu odluku izlobirao je Plenković u SAD-u i Vatikanu

U danima oko kongresa Europske pučke stranke u Rotterdamu, posljednjeg dana svibnja i prvog dana lipnja, počeli su intenzivni razgovori Andreja Plenkovića s visokim povjerenikom za BiH, Nijemcem Christianom Schmidtom, kojega je hrvatski premijer tada potaknuo da bude taj koji će intervenirati u Izborni zakon i Ustav kako bi se ostvarila dva ključna cilja u BiH: politički opstanak Hrvata, ali isto tako i funkcionalnost susjedne države, doznajemo detalje velike političke i diplomatske akcije. Odnos povjerenja Schmidtovom objavom o reformama izdanom odmah nakon zatvaranja birališta postalo je jasno da je ta inicijativa postigla cilj što se tiče Hrvata: njome je osiguran politički opstanak Hrvata u susjednoj državi, koji je od ključnog značaja, ali je isto tako pokazala da je Hrvatska, njezin status u EU, kao i status njezina premijera, dovoljno jaka da se mogu izlobirati takve promjene i ostvariti vlastiti vitalni cilj.

Schmidtova intervencija zaista je veliki uspjeh Hrvatske. Oni koji su pomnije pratili događaje u susjednoj državi i pregovore tamošnjih političkih aktera, znat će da je hrvatska politika prema BiH bila da pomogne u pregovorima, da bude konstruktivni čimbenik da sami političari i lideri u BiH dođu do rješenja izborne reforme. Pregovori su neslavno – ali možda i očekivano – propali. Čija je krivnja to bila? Mnogi će prstom uprijeti u Bošnjake koji su željeli status quo, što su, uostalom, kasnije i sami priznali, primjerice Bakir Izetbegović na tribinama SDA. Hrvatska otvara novi put: Plenković je tražio i nešto više od prava Hrvata   Kad je taj put zatvoren, Hrvatska je otvorila novi. Nije riječ o miješanju u unutrašnje stvari druge države – Hrvatska ima ustavnu obvezu štititi Hrvate u BiH, ali i obvezu, kao supotpisnica Daytonsko-pariškog sporazuma, štititi jednakopravnost triju konstitutivnih naroda, koja je raznim intervencijama koje se u praksi pokazuju preglasavanjem Hrvata, izgubila. Temeljem onoga što su službenom Zagrebu rekli predstavnici Hrvata u BiH, Schmidt u tom trenu više nije mogao intervenirati u izbor Predsjedništva, ali je njima bila puno važnije, točnije od krucijalnog značaja, legitimna zastupljenost u Vladi i tijelima Federacije. Postojala je bojazan da će ih Bošnjaci i u tome preglasati u klubu zastupnika te im uskratiti potrebnu trećinu kako bi oni sami mogli iskonstruirati možda i predsjednika i cijelu Vladu Federacije, a Hrvate gurnuti ispod svega i staviti ih na županijsku razinu, kao nekakvu vladu Hercegovačko-neretvanske županije. To bi bilo nedopustivo i katastrofalno. Plenković je tada pokrenuo inicijativu da Schmidt intervenira i zaštiti Hrvate.

Komunikacija i suradnja Plenkovića i Schmidta je tekla konstantno i lako – uspostavili su odnos povjerenja otkako je Nijemac preuzeo dužnost visokog predstavnika. Jedan aspekt Plenkovićeva angažmana i agende bio je posebno važan za taj odnos – inzistiranje ne samo na pravima Hrvata, već i na funkcionalnosti cijele Federacije i BiH. Schmidtu je to, kao visokom predstavniku, dužnost napraviti i našao se kut kako ispuniti oba cilja. Također, ključnim se pokazala volja za suradnju i konstruktivan rad, a ne širenje antagonizma i potkopavanje autoriteta i namjera visokog predstavnika, za što su neki prstom uprli u predsjednika Zorana Milanovića, čak i kad je bilo jasno u kojem smjeru ide Schmidtovo razmišljanje.

Velkiki pritisci na Schmidta i žestoka lobiranja Plenkovića i Grlića Radmana  Konzultacije Plenković – Schmidt bile su česte i detaljne. Istodobno, Schmidt je bio suočen s golemim pritiscima, prvenstveno s bošnjačke strane. Naposljetku je visoki predstavnik kazao da neće ići odmah s reformama, ostavivši razdoblje da se akteri u BiH sami dogovore, iako je s velikom sigurnošću znao da se neće dogovoriti. Procijenio je ipak da će paket promjena predstaviti nakon izbora kako ne bi došlo do antagonizama u bošnjačkom tijelu i utjecaja na rezultate izbora. To je i učinio, sat nakon zatvaranja birališta.

U danima nakon kongresa EPP-a u Rotterdamu pitanje reformi se jako aktualiziralo, što je bila izrazita promjena u odnosu na, primjerice, nekoliko godina prije kad se o nečemu takvom nije moglo ni razgovarati. No za te poteze Schmidt je, naravno, trebao ohrabrenje i drugih zemalja, pogotovo tzv. Kvinte – SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Njemačke, Italije i Francuske. Hrvatska politika i diplomacija uložila je goleme napore u lobiranje prema tim zemljama – radilo se na najvišoj političkoj razini, a proces su vodili premijer Plenković i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, i to u vremenu u kojem, uz rat u Ukrajini i energetsku krizu, pitanje izbora u BiH zasigurno ne bi dobilo ni mrvicu pozornosti. I to je dokaz položaja Hrvatske i utjecaja i njezina premijera.

Doznajemo da su i veliku ulogu odigrali SAD i Vatikan. U nedjelju navečer većina tih zemalja imala je već spremnu objavu kojom su podržale Schmidtov potez. – Pozdravljamo odluku visokog predstavnika Schmidta da ojača stabilnost i funkcionalnost BiH putem amandmana na Ustav i Izborni zakon. Ova akcija bila je i hitna i neophodna – poručili su iz veleposlanstva SAD-a u Sarajevu. Iz britanskog su pak veleposlanstva kazali kako “na žalost, ovlasti visokog predstavnika su i dalje potrebne u BiH jer nedostaje domaće političke volje”.

Hrvati tim promjenama velikim dijelom mogu biti zadovoljni. Naravno, jasno je da nezadovoljstva ima, primjerice Borjana Krišto dobila je više glasova od Dragana Čovića, a opet nije izabrana u Predsjedništvo. No izuzetno mogu biti zadovoljni što se tiče Doma naroda i Federacije jer im to jamči politički opstanak i pridonosi ostvarivanju sigurne i legitimne zastupljenosti.

Schmidt spominje i vitalni nacionalni interes, blokade i paket o funkcionalnosti, što Hrvatima nominalno ne smeta. Ostaje vidjeti kako će se to u praksi pokazati, ali se ne očekuju neki problemi i smetnja za Hrvate. Najvažnije je podizanje nivoa dovoljne većine odabira čelnih ljudi Federacije i kasnije Vlade i to je ono što Hrvatima daje političku egzistenciju. Da je Plenković bio u kontaktu sa Schmidtom nije bila tajna – dosad se nije znalo točno na čemu su radili. No i sam kontakt izaziva kritike Bošnjaka. No zaboravljaju da je Plenković bio u kontaktu i s Bakirom Izetbegovićem, štoviše da ga je i pozvao u Dubrovnik na sastanak otvoreno mu govoreći i uvjeravajući ga da čini loše za BiH bude li opet išao preglasavati Hrvate. No, Izetbegović je to ipak učinio – solirao je i ponovno vukao glasove za Željka Komšića, da bi na kraju on sam izgubio i prevario samoga sebe.

^{(Izvor: Večernji list)}