Hrabro srce bio je nadimak koji je imao škotski kralj Robert I. (Robert The Bruce) i ima malo ili nimalo veze s ratnikom Wallaceom iz filma Mela Gibsona, „Hrabro srce“. A srce pravog 'Hrabrog srca', ono Roberta I. Škotskog, balzamovano i pohranjeno u srebrni medaljon, nalazilo se dugo u španskom gradu Malagi.

Kada se nalazio na posmrtnoj postelji Robert je rekao svojim najbližima: "Pokopajte moje tijelo u Škotskoj i odnesite moje srce u Jeruzalem". Njegova desna ruka, Sir James Douglas, zakleo se da će to i učiniti. Balzamovao je kraljevo srce i stavio ga u privjesak koji je nosio oko tijela. Kako bi došli do Jeruzalema, odlučili su preći La Manche i otići do Seville, gdje će ih dočekati kralj Alfonso XI  (1311.-1350.).

Alfonso je iskoristio priliku da od njih zatraži pomoć u borbi protiv muslimanskog vladara Granade, Muhameda IV. Legenda kaže da je Sir Douglas James ili 'Crni Douglas', kako su ga još zvali, tokom bitke, dok je galopirao u borbu, odlučio otrgnuti relikviju i baciti je na tlo povikavši da će ih srce škotskog kralja voditi u borbi.

'Crni Douglas' poginuo je zajedno sa svojim ljudima usred bojnog polja, a srce 'Hrabrog srca' završilo je u gradu Teba, kod Malage. Kasnije će uslijediti predaja Nasrida i proglašenje Muhameda IV vazalom kastilskog kralja 1331. godine. Srce Roberta Brucea i srce Sir Jamesa Douglasa čuvali su muslimanski vojnici, ali je na kraju vraćeno španskog dvoru. Nakon toga je srce Hrabrog srca položeno u opatiju Melrose, a srce Sir Jamesa Douglasa u crkvu Saint Bride gdje se i danas nalaze.

Svake godine u augustu se u Tebi održavaju "Dani Škotske", festival srednjovjekovne tematike organiziran da se ne zaborave važni historijski događaji koji su obilježili taj kraj.

Robert Bruce proveo je mladost između svoje škotske domovine i susjedne Engleske, budući da je posjedovao zemlju i titule u obje zemlje. Zapravo, neke studije sugeriraju da je čak mogao biti rođen u jednom od feuda svoje porodice u Engleskoj, budući da je datum njegova rođenja poznat. Rođen je 11. jula 1274. godine, ali ne i mjesto.

Njegova je loza bila plemstvo srednjeg ranga, nosio je titulu earla, što je jednako grofu, ali je bio prilično ugledan, jer je njegov djed težio kruni Škotske. Poznato je da je bio kulturan čovjek koji je govorio nekoliko jezika, savladao discipline poput filozofije, književnosti i historije, te se obrazovao u kodeksima viteštva i diplomatije, vjerojatno služeći kao paž prije no što je postao vitez.

Njegov djed nije mogao nositi škotsku krunu i Robert je namjeravao biti taj koji će je preuzeti nakon smrti posljednjeg kralja, Aleksandra III., 1286. godine. Ali za se morao izboriti sa drugim pretendentima, ako je potrebno, uz podršku engleskog kralja Edwarda I. kojeg su sami škotski plemići imenovali za arbitra, ali koji je iskoristio priliku da pokuša iznuditi zakletvu na lojalnost engleskoj kruni.

Nakon pobune i pogubljenja Williama Wallacea 1305., Edward I. je poslao nekoliko škotskih plemića koji su mu služili, uključujući Roberta, da popune upražnjena moćna mjesta u raznim dvorcima u Škotskoj. Međutim, iza kraljevih leđa, on i drugi plemići planirali su prekinuti englesku dominaciju. Događaji su ubrzani kada je jedan od njih, John Comyn, upozorio Edwarda na zavjeru; Bruce ga je zbog izdaje izbo nožem nasmrt.

Comynovo ubojstvo ostavilo je Bruceu samo dvije mogućnosti: ili se pokoriti kralju Edwardu i suočiti se s kaznom za urotu protiv njega ili preuzeti vodstvo pobune. Škotsko svećenstvo podržalo je njegovu krunidbu za kralja, prkoseći tako Papi, koji je ekskomunicirao Roberta jer je počinio ubistvo Comyna u crkvi, i pozvalo je plemiće i narod da ga podrže. Dana 25. marta 1306. slavljen je kao Robert I. od Škotske u opatiji Scone, mjestu gdje su škotski kraljevi stoljećima odavali počast.

Robert Bruce preuzeo je vodstvo u borbi koju je započeo William Wallacea rat je trajao više od dvadeset godina i u njemu je plaćena visoka cijena: pogubljena su njegova tri brata, koje su Englezi zarobili zajedno s njihovim sestrama.

Dana 1. maja 1328. potpisan je Ugovor Edinburgh-Northampton, čime je okončan sukob koji je trajao više od trideset godina, makar nakratko. Za 100.000 funti engleska kruna priznala je Škotsku kao nezavisno kraljevstvo "zauvijek", a Roberta Brucea i njegove nasljednike kao legitimne kraljeve, uz vraćanje granice između dviju zemalja na onu koja je postojala u 1286 , prije sukoba.

Stranica s pečatima obaju kraljeva bila je prepolovljena, pri čemu je kopija teksta bila napisana na vrhu, a druga na dnu, kako bi se u slučaju sukoba mogla provjeriti autentičnost poklapaju li se rubovi. Škotski primjerak sada se čuva u Nacionalnom arhivu Škotske u Edinburghu. Osim toga, Engleska se obvezala Škotskoj vratiti Kamen sudbine, na kojem su se krunili škotski kraljevi, a koji su Englezi ukrali 1296., ali nisu vratili sve do 1996.

Ugovor je bio na snazi ​​samo pet godina, jer su ga mnogi engleski plemići smatrali ponižavajućim. Kada je Edward III preuzeo vlast, odbacio je ugovor koji je u njegovo ime potpisala njegova majka, kraljica Elizabeta od Francuske i tako je 1333. započeo novi rat koji je trajao još 25 godina.

Robert Bruce nije doživio ovaj novi sukob, budući da je umro 1329. Uzrok njegove smrti bio je predmet rasprave stoljećima, budući da neki izvori iz njegova vremena spominju da je patio od bolesti slične gubi, ali bilo bi dvojbeno da bi u tom stanju bio u stanju voditi tako dug rat i čak ostati na vlasti.

Nakon što je ispunio djedov cilj da postane kralj Škotske, žalio je što nije ostvario svoj drugi veliki san, a to je učestvovanje u križarskom ratu. Zbog toga je njegovo srce balzamirano i stavljeno u relikvijar, koji su škotske trupe ponijele sa sobom kada su otišle u Kastilju da podrže kralja Alfonza XI u ratu protiv Nasridskog kraljevstva Granade. Relikvijar su zarobili Nasridi u bitci, ali je kralj Muhammed I., upozoren da se u njemu nalazi srce kralja Škotske, odlučio vratiti ga Alfonsu XI., koji ga je vratio u Škotsku.