U samom srcu Mediterana leži Sicilija. Od Apeninskog poluotoka dijele je uzana Mesinska vrata, čijim su stranama u antici bdjele Scila i Haribda, a od Afrike tek nešto oko 160 kilometara Homerovog “prešumnog mora”. I kao da bi sama burna historija tog najvećeg otoka Mediterana htjela da on, budući da je u centru, objedini sve ono što negdanji rimski “mare nostrum” čini svačijim (i ničijim), Sicilijom su stoljećima vladali najraznovrsniji vladari, od Rimljana do aragonskih kraljeva. U tim prevratima, pobunama i osvajanjima, čije Kirkine čari mi “Bosniaci” dobro znamo, svoj pečat zorno ostaviše i – muslimani, mahom Arapi i Berberi, koji su otokom vladali 250 godina, a živjeli na njemu četiri stoljeća.

Dok je historija Andalusa i muslimana Španije dobro poznata u svojim osnovnim značajkama, historija islamske Sicilije prekrivena je debelim velom neznanja, previđanja i nezainteresiranosti za bilo koju povijest nenapisanu “pobjedničkom” rukom in nomine Patris. Svedena tako na fusnotu u pokojem predgovoru Danteovoj komediji, islamska Sicilija nastavlja da živi u tragovima pored puteva Via Appia, Via Popilia i posebno Via Pompeia, u sjeni “vatrene planine” (kako muslimani zvaše vulkan Etnu), u jeziku, na trgovima, u hrani, ruševinama, drevnim palačama, ocrkvenim džamijama i, smijemo li reći, genima i posebnom temperamentu Garibaldijevih sunarodnjaka.

Možda i najprimjetniji trag prisustva muslimana Arapa na jugu Evrope danas predstavlja malteški jezik, koji je i sam, mada većinom i osnovom semitski, mješavina raznih utjecaja. Bilo kako mu drago, poznavanje historije muslimana Sicilije i njihovog emirata svakako doprinosi razumijevanju potonjeg razvitka juga Italije, genezi križarske ideje, ali i klicama renesanse, te posebno evoluciji odnosa između srednjovjekovnog islamskog i kršćanskog svijeta.

Za razliku od vizigotske Španije, osvajanje Sicilije bio je dug i mukotrpan proces kojim su bili zahvaćeni i dijelovi Južne Italije te Sardinije. No, prijelomnoj 827. godini, kada s prvim pravim osvajanjem nastupa i uspostavljanje islamske vlasti na otoku, koja se sporo, ali efektivno širila, prethodilo je skoro dva stoljeća napada, pomorskih ekspedicija i ratnih čarkanja. S obzirom na to da su priroda samog osvajanja iz 827. godine i njen tok uveliko uvjetovani ovim pređašnjim događajima i da se teško može objasniti bez političke i društvene pozadine u Sjevernoj Africi, prvo ćemo nastojati, ukratko, “postaviti pozornicu” za taj drugi najznačajniji prodor muslimana na tlo Evrope u ranom srednjem vijeku.

SICULI TRILINGUES – TROJEZIČNI SICILIJANCI

Tukidid bilježi da su Siciliju naseljavala tri naroda: Elimljani, Sikanci i Sikuli. Ovi posljednji dali su otoku i ime, doselivši se s Apeninskog, a njihovi suparnici i zapadni susjedi Sikanci s Iberijskog poluotoka. Već je tada Sicilija bila mjesto doseljavanja raznih naroda, posebno Grka, koji podižu čitav niz gradova u Južnoj Italiji i istočnim i južnim dijelovima otoka, dajući ime Magna Graecia (Velika Grčka) čitavoj toj regiji.

Među tim gradovima primat je imala Sirakuza, prema Marku Tuliju Ciceronu, “najveći i najljepši od svih grčkih gradova” i rodno mjesto Arhimeda. U kolonizaciji Grke prate i Kartažani (Feničani), a nešto kasnije, kao što znamo, i Rimljani, kojima će Sicilija biti prva provincija. O tome je spomenuti rimski orator zapisao: “Sicilija je podučila naše pretke tome koliko bi slavno bilo vladati drugim narodima.” Već u antici Sicilija postaje mozaik različitih kultura, tako da je pjesnik Apulej Sicilijance opisivao kao Siculi trilingues, “trojezične”, a ti jezici svakako su bili latinski, grčki i punski. Najraširenija je bila grčka kultura.

Nakon pada zapadnog dijela Rimskog Carstva, Sicilija privremeno potpada pod vandalsku i ostrogotsku vlast, da bi je Belizar, izvrsni general cara Justinijana, “posljednjeg pravog rimskog cara”, vratio pod carsku vlast 535. godine. Od tada pa sve do islamskog osvajanja bila je stalno pod bizantijskom upravom, spajajući njihove posjede u Sjevernoj Africi i Južnoj Italiji. Krajem 7. stoljeća Sicilija je pretvorena u vojnu provinciju, temu (temat).

PRVI MUSLIMANSKI NAPADI

Prvi napadi na Siciliju povezani su s islamskim osvajanjem Sjeverne Afrike i, na širem planu, dugotrajnim ratovima i okršajima s Bizantijcima. Od polovine sedmog do polovine 8. stoljeća ti napadi imali su više gerilski i pljenidbeni karakter, s obzirom na to da je mnogo više snage moralo biti potrošeno na osvajanje i konsolidaciju ogromnog prostora od Atlantika (uključujući Španiju) do Crvenog mora. S druge strane, Siciliju je Bizantija izgradila kao pravi bastion odbrane centralnomediteranskih posjeda, posebno nakon gubitka važnih gradova na području današnjeg Tunisa. Na relativno malom prostoru s vremenom je niklo mnogo utvrda, a i grčka je mornarica odlučno nastojala obuzdati sve napade muslimana, istupajući nerijetko i u protunapad.

Prvi napad na Siciliju vezan je za akciju tadašnjeg namjesnika Šama Muavije b. Ebi Sufjana da izgradi prvu flotu novonastalog carstva. Primarni zadatak ove prve flote bila je odbrana od nadmoćnije grčke armade, ali već 652. godine ona isplovljava pod komandom Muavijinog admirala i imenjaka Muavije b. Hudejdža i dopire do Sicilije. Drugi napad odigrao se kada je Muavija b. Ebi Sufjan već bio halifa, a njegov admiral upravnik Egipta. U tom svojstvu on je otposlao jednu ekspediciju pod komandom Abdulaha b. Kajsa 667. godine koja je uspjela zarobiti veliki plijen. Zanimljivo je da je u to vrijeme na Siciliji boravio i sam bizantski car Konstans II. Suočen s velikim gubicima, on je posljednje godine svoje vladavine proveo na Siciliji u nastojanju da izgradi njenu odbranu i pokuša sačuvati posljednje posjede u sjevernoj Africi. To mu je djelimično i uspjelo, jer Sicilija će od tada služiti i kao baza za bizantske napade protiv muslimana. Tako je 681/682. zabilježen bizantski pohod na grad Barku, koji je već bio pod muslimanskom vlašću.

Nešto prije toga muslimani su na području današnjeg Tunisa podigli znameniti Kajrevan, koji će brzo izrasti u vjerski i kulturni centar čitave regije i odigrati ogromnu ulogu u prelasku Berbera na islam. Krajem 7. stoljeća, s padom Kartage, finalizirano je osvajanje sjeverne Afrike i 703. godine nastaje nova provincija, Ifriqija. Do tada je to područje bilo pod upravom egipatskog namjesnika, a od tada je upravnik Afrike bio direktno podređen samom halifi. Prvi namjesnik nove provincije bio je niko drugi do Musa b. Nusajr. S njegovom upravom napadi na Siciliju postaju redovniji i snažniji i šire se na Sardiniju i jug Italije. Bilo je to omogućeno već i time što je Musa naspram buntovnih berberskih plemena provodio pomirljiviju politiku, uvodeći ih nepovratno u orbitu islama nakon desetljeća krvavih i teških buna.

PRVI POKUŠAJI OSVAJANJA

Već 704. godine Musa šalje svoga sina Abdullaha u pomorski napad na mediteranske otoke Baleare, Sardiniju i Siciliju. Na Siciliji su muslimani čak uspjeli osvojiti i jedan grad uz veliki plijen, što je bio početak niza jakih prodora. Međutim, ni jedan od ovih napada, čini se, nije imao karakter invazije. Razloge treba tražiti u tome što je Sicilija bila dobro učvršćena, a nakon 711. godine muslimani su mnogo snage trošili na konsolidaciju vlasti u Španiji. Međutim, ratnički pohodi na Siciliju postali su tako učestali da su se odvijali skoro svake godine. Tako su zabilježeni napadi 727, 728, 729. i 730. godine.

Nedugo nakon toga, na namjesničku poziciju u Sjevernoj Africi dolazi Ubejdullah b. Habhab, koji počinje ozbiljno razmatrati osvajanje Sicilije. Tako 739/740. godine on oprema veliku flotu pod vodstvom Habiba b. Ebu Ubejdea, nećaka briljantnog Ukbea b. Nafia, sa zadatkom da se Sicilija konačno osvoji. I zaista, vojska se iskrcala na otok, osvojila nekoliko gradova i napravila prodor u unutrašnjost. Međutim, dok je vojska opsjedala Sirakuzu, koja samo što nije bila pala, do njih je stiglo naređenje da se hitno vrate nazad zbog velike pobune Berbera Majsare. Od bijesa je zapovjednik vojske, po predaji, sabljom udarao tako jako po kapiji Sirakuze da je na njoj ostavio duboke tragove. Do pobune je došlo jer je Ubejdullah pokušao berberskim plemenima nametnuti ranije ukinute poreze.

Slična stvar dešava se i desetak godina poslije, kada 753. godine muslimani šalju još jednu jaku ekspediciju s ciljem osvajanja Sicilije, ali i ona se morala opozvati uslijed pobune Berbera. Desilo se to još u vrijeme abasidskog prevrata, tako da čitavih pola stoljeća nakon toga nije dolazilo do većih okršaja između Sicilije i muslimana. Neminovno dolazi do rasta trgovine i bližeg upoznavanja dva svijeta, što ilustrira slučaj stratega Elpidija, koji se bio pobunio protiv carice Irene i nakon poraza spas potražio u Ifrikiji. Čuveno izaslanstvo halife Haruna er-Rešida Karlu Velikom putovalo je preko Ifrikije i Italije.

CASUS BELLI

U vrijeme zatišja došlo je do bitnih promjena s obje strane Mediterana. Sicilija je podijeljena na manje upravne jedinice organizirane oko jakih utvrda koje se dodatno izgrađuju i učvršćuju. To je značilo da svako buduće osvajanje Sicilije mora računati s jakim lokalnim otporom. S druge strane, nepokolebljivim duhom Abdurrahmana b. Muavije, “Sokola Kurejšija”, Andalus postaje nezavisna emevijska zemlja, izvan uprave Abasida. Vlast halifa na Magrebu slabi i samim pomicanjem prijestolnice u Bagdad, a bune Berbera počinju sve više poprimati vjerski, sektaški karakter. U tako neizvjesnom stanju halifa godine 772. šalje veliki odred profesionalne vojske, džunda, iz Horasana, čiji zapovjednici nisu imali suviše razumijevanja za berberske pritužbe. Sastavljenu mahom od Arapa i nešto Perzijanaca, među tom jakom vojskom bio je i mladi Ibrahim el-Aglab, koji će izrasti u sposobnog upravnika i dokazati se u gušenju bune 799. godine. Za nagradu, halifa er-Rešid imenovao ga je emirom Ifrikije. Bilo je to de facto priznanje Ibrahimove autonomije, koju je on plaćao velikim godišnjim tributom.

Ibrahim, prvi vladar i rodonačelnik dinastije Aglabida, koja će čitavo stoljeće slobodno vladati sjevernom Afrikom i s vremenom osvojiti Siciliju, naslijedio je neke unutrašnje probleme s kojima su se susretali i njegovi prethodnici, dok su neki bili plod novih okolnosti. Tako se on morao suočiti s pobunama ambicioznih generala iz džunda koji su se povodili za njegovim primjerom, a njegovi sinovi i nasljednici sa sve jačom osudom islamskih učenjaka zbog raskošnog stila života i nepravnog kupljenja poreza. Posebno je kritična bila pobuna iz 824. godine, s kojom se teškom mukom izborio njegov sin i drugi nasljednik Zijadetullah. Pobunu je činilo opasnim to što su je prešutno, ako ne sasvim otvoreno, odobravali učenjaci s velikim utjecajem u narodu.

Zato možemo zamisliti da je, ukliješten između nemirnih ratnika džunda, buntovnih Berbera i alima koji su glasno kritikovali njegovu vlast, emir Zijadetullah I (817–838) s velikim zanimanjem dočekao izbjeglog stratega Sicilije Eufemija, koji je na njegov dvor u Kajrevan došao s intrigantnom ponudom.

Naime, Eufemije se bio pobunio protiv cara, ali nakon što je poražen na bojnom polju uspio se prebaciti do afričke obale, gdje je 827. godine zatražio vojnu pomoć od emira. Za takvu uslugu priznao bi njegovu vrhovnu vlast i plaćao bi tribut. Zijadetullah nije želio propustiti takvu priliku i odmah je okupio svoj dvor, a posebno one koji su ga najviše kritikovali kako bi im predočio takav prijedlog. Razumjelo se, samo po sebi, da je to dobar povod i za eventualno osvajanje čitavog otoka. Međutim, emir nije mogao natjerati učenjake i savjetnike da tek tako pristanu na takvu avanturu. Spominje se da je jedan učenjak upitao Eufemija kojoj je obali Sicilija bliža, afričkoj ili evropskoj. Saznavši odgovor, zaključio je: “Da sam ptica, ne bih odletio tamo.”

Problem je predstavljalo i to što je između Aglabida i Bizantije bilo sklopljeno primirje. Međutim, saznavši od Sicilijanaca koji su se tu zadesili da se na Siciliji drže neki zarobljeni muslimani, primirje je proglašeno prekršenim i određeno je skupljanje vojske.

ALIM VOJSKOVOĐA

I za vrijeme prvih Aglabida dolazilo je do napada na Siciliju, ali do te 827. godine nije se još pomišljalo na osvajanje. Dijelom inspirirano ranosrednjovjekovnom “realpolitikom” u nastojanju emira Zijadetullaha da se riješi nemirnih faktora, a proglašenjem džihada stekne imunitet od kritika koje su prijetile da rezultiraju njegovim svrgnućem s vlasti, osvajanje Sicilije bila je i logična posljedica svih prethodnih pomorskih napada. S obzirom na najmanje dvije obustavljene invazije, pravo je čudo da se ono nije desilo i ranije.

Za zapovjednika vojske od, kako se navodi, deset hiljada (srednjovjekovnim procjenama veličine vojski nije nikada vjerovati, ali ova se doima realnom) postavljen je Asad b. el-Furat, najveći islamski autoritet u aglabidskoj politeji, a tako i najveći kritičar njihove vlasti. Kao učenik Muhammeda eš-Šejbanija, Ebu Jusufa i Malika b. Enesa, imao je besprijekornu učenjačku pozadinu i ugled među muslimanima, tako da su njegove kritike uperene protiv emira bile posebno teške. Stoga ga je emir rado postavio za vođu invazije, htijući tako da ga se, barem nakratko, riješi. Iako je imao više od šezdeset godina, Asab b. el-Furat prihvatio se zapovjedništva i nakon kratke plovidbe iskrcao se s vojskom na zapadnoj obali Sicilije, u Macari. Bilo je to ljeta 827. godine, nekoliko godina nakon što su andaluski izgnanici iz Aleksandrije osvojili Kretu.

VOJSKA KOJU ČINE I SLAVENI S BALKANA

Osvajanje Sicilije nije teklo tako lahko kao osvajanje Španije. Naprotiv, muslimanima je trebalo čitavih 75 godina da zavladaju većinom otoka, a prema nekim historičarima i 130, ovisno o tome kako se posmatra uspostava vlasti nad nekim izoliranim bizantskim enklavama. Vojska koju je predvodio Asad činili su Arapi, Berberi i Saqaliba, robovi-vojnici Slaveni porijeklom najviše s Balkana, koji će dati ime čitavom kvartu Palerma jednom kada ga muslimani osvoje. Neposredno nakon početka invazije njima će se pridružiti i grupa španskih muslimana, kako onih s Iberije, tako i onih koji su nedavno dovršili osvajanje Krete.

Neposredno nakon iskrcavanja, muslimani su se sukobili s vojskom generala koji je ranije bio ugušio Eufemijevu pobunu. Sam Eufemije, koji je za osvajanje Sicilije bio ono što je knez Julijan bio za osvajanje Španije, enigmatična je figura. Čini se da je na početku pomagao muslimansku vojsku, ali kasnije prelazi u Kastrođovani, najčvršću utvrdu u centru Sicilije, u nadi da će ga narod Sicilije nakon poraza njegovog neprijatelja ponovo prihvatiti za vladara i zajedno s njim izboriti se protiv napadača koje je on sam pozvao. Međutim, nedugo poslije toga ubili su ga njegovi sunarodnjaci.

Za razliku od Vizigota kojih stotinu godina prije, Sicilijanci su mudro izbjegavali sukobljavanje s osvajačkom vojskom na otvorenom. U takvom slučaju, muslimani su se dali u marš prema Sirakuzi, glavnom gradu otoka. Na tom putu primili su delegaciju Bizantijaca koji su istupili sa zahtjevom da plate džizju, ali to bješe samo varka s ciljem da se dobije na vremenu. Tribut nikada nije bio sakupljen, a Sirakuza u međuvremenu bi dodatno utvrđena. Iako nisu imali opsadnih sprava i dovoljno velikih brodova za blokadu, muslimani su je, kao više od pola stoljeća prije toga, opsjeli. Opsada je trajala skoro godinu i, čini se, opet je malo nedostajalo da taj veliki grad padne, s obzirom na to da su branitelji nudili primirje. Međutim, redove muslimana je pogodila glad i kuga, od koje je Asad umro. U međuvremenu su Bizantijci poslali pojačanje.

U tako kritičnoj situaciji novo vodstvo vojske odlučilo je vratiti se u Ifrikiju, ali kada su vidjeli da su pred njihovim brodicama ispriječene bizantske i mletačke flote, spalili su svoje brodove (potez koji se veže i za osvajanje Španije i za osvajanje Krete) te se povukli u unutrašnjost. Na juriš su osvojili grad Mineo i Agrigento. Opsjeli su čvrsti Kastrođovani (današnja Enna) i u međuvremenu počeli čak kovati svoj novac, što pokazuje da se odmah radilo na uspostavljanju redovne vlasti. Opsada Kastrođovanija nije uspjela, pa su se povukli u Mineo, gdje je strateg Sicilije Teodot zauzvrat opsjeo osvajače. Na kraju 829. godine u muslimanskoj vlasti bila su samo dva grada, Mineo i Macara.

Naredne godine Zijadetullah šalje pojačanje iz Ifrikije, a iz Andalusa pod vodstvom Berbera Asbaga b. Vekila dolazi jak odred dobrovoljaca. Obnovljeni novim snagama, muslimani pobjeđuju bizantsku vojsku, koja se ponovo povlači u Kastrođovani. Tako osvježeni usmjeravaju svoj napad prema Palermu, koji opsjedaju augusta 830. godine. Sljedeće godine Palermo je osvojen i od tada postaje sjedište islamske vlasti na Siciliji. Veliki grad ili Balarm uskoro će zasjeniti sve druge gradove na Siciliji bogatstvom i veličinom. Time je prva, kritična faza osvajanja završena.

DALJNJE BORBE, NEMIRI I POBUNE

Sicilija se od davnina dijeli na tri regije ili “doline”: Val di Macara na istoku, Val di Noto na jugoistoku i Val Demone na sjeveroistoku. Muslimani su vlast prvo učvrstili u Val di Macara, gdje je njihovo prisustvo bilo najraširenije i najdugotrajnije. Poslije toga slijedio je plodni Val di Noto, gdje je stanovništvo uglavnom bilo izmiješano, te Val Demone, brdovit i nepristupačan kraj koji je s teškom mukom osvojen i gdje su muslimani bili uvijek manjina.

Nakon osvajanja Palerma 831. godine, muslimani su u narednih desetak godina dovršili osvajanje Val di Macare i napravili nekoliko važnih upada u ostale krajeve Siqiliyye. Tako su 842/843. osvojili Messinu, i to uz pomoć Napulja, koji je sklopio dugotrajan savez s muslimanima Sicilije. Primjer je to da “srednjovjekovne vjerske isključivosti” nisu uvijek pretpostavljale i odsustvo bilo kakve saradnje. Naprotiv. Osvajanje ostale teritorije otoka teklo je sporo, utvrda po utvrda, grad po grad. Neki od gradova bi bili osvojeni, pa bi se pobunili ili vratili pod bizantsku vlast. Bilo je i slučajeva pobune među muslimanima. Tako su namjesnika i rođaka emira Zijadetullaha Ebu Fihra 835. godine ubili pobunjenici, koji su potom utočište potražili kod Bizantijaca. Njega je na toj poziciji naslijedio brat mu Ebu-l-Aglab Ibrahim b. Abdullah, koji će se na toj poziciji zadržati do smrti, čitavih šesnaest godina. Njegova uprava bila je efikasna i temeljito je učvrstila vlast muslimana na otoku.

Najviše muke muslimanima zadavao je tvrdi grad Kastrođovani u samom centru Sicilije. Iako su ga opsjedali skoro svake godine, nisu ga mogli osvojiti, a bez njegovog osvajanja, njihova vlast istočno od Kastrođovanija mogla je biti samo privremena. Grad, koji je u međuvremenu postao centar bizantske uprave na otoku, konačno je osvojen 859. godine, otvorivši put ka ostalim gradovima Val di Note. Jedan od razloga zašto je osvajanje Sicilije trajalo tako dugo bilo je i u tome što su muslimani, nakon osvajanja zapadnog dijela, u ostale pohode često išli više zbog plijena i roblja nego samog osvajanja. Bilo je i perioda kada je potpisivano primirje. S druge strane, Bizantijci su nastavljali opskrbljivati preko mora svoje dobro utvrđene gradove. Malta je osvojena 869. godine. U ovo vrijeme muslimani su osvojili i držali neke teritorije na jugu Italije, poput emirata u Bariju.

Osvajanjem Sirakuze 878. godine muslimani prave značajan prodor ka konačnom osvajanju sjeveroistočnih dijelova otoka. Osvajanje svakog značajnijeg grada zahtijevalo je više opsada tokom vremena. Ovakav način ratovanja bio je kampanjski, gdje se svako ljeto išlo u pohode, tzv. sai'fe. Brzinu osvajanja usporavale su i pobune osvojenih gradova, kao što je to bilo poslije zauzimanja Kastrođovanija, kada su se pobunili Avola, Platani, Kaltavuturo i dr.

Poslije Sirakuze, najznačajniji gradovi koji nisu bili osvojeni bili su Taormina, Katanija i Rameta. U nekoliko navrata opsjedani su bezuspješno dok u redovima muslimana nije izbio građanski rat 886/887. između Arapa i Berbera. Još jedna stvar u kojoj se Sicilija ugledala na Španiju. Zanimljivo je da od samog početka muslimani Sicilije, bilo doseljenici, bilo oni koji su prešli na islam (a do ovog vremena odrasle su već dvije generacije takvih), nastoje osigurati vid autonomije u odnosu na vlast u Kajrevanu tako što sami biraju svoje namjesnike. Nekada bi aglabidski emiri potvrdili njihov izbor, a nekada bi poslali svoje namjesnike iz Kajrevana, što je znalo izazvati nemire. Tako su se 889/890. pobunili muslimani Sicilije, etnički Sicilijanci, protiv namjesnika koji im je poslao emir Ibrahim II, ističući svoga predstavnika.

EMIROV POSLJEDNJI POHOD

Krajem 9. stoljeća islamska Sicilija bila je u jeku pobune i građanskog rata. Niz namjesnika, koje je centralna vlast postavljala, nisu mogli uspostaviti mir, što su iskoristili neki ranije osvojeni gradovi da se vrate pod bizantijsku vlast. Situacija je bila tako kritična da su emirove trupe morale opsjednuti čak i Palermo.

Posljednje godine aktivnog osvajanja Sicilije vezane su za posljednje godine dinastije Aglabida, koja je i utemeljila islamsku vlast na otoku. Nakon što je teškom mukom zaveden mir, nastavljeno je s napadima na preostale bizantske gradove. Međutim, kako su ti napadi bili neuspješni, emir Ibrahim II odlučio je da sam proglasi džihad i povede napad na te posljednje gradove. Suočen s mnogim pobunama tokom svoje vladavine, bio je poznat po okrutnosti. Abdicirajući u korist sina, otisnuo se na Siciliju sa željom da dovrši osvajanja svojih predaka. Tako je 902. godine zauzeo Taorminu, posljednji veći bizantski grad na Siciliji. Ta godina ujedno označava i kraj osvajanja Sicilije, mada će i poslije toga neke priobalne utvrde odolijevati napadima muslimana. Ibrahim II je nakon toga produžio u Kalabriju, vjerovatno s namjerom da kompletira i osvajanje južne Italije. U tome ga je spriječila smrt prilikom opsade grada Kosence.

Uskoro će vlast Aglabida zamijeniti mnogo moćnija i za jedinstvo islamske države opasnija dinastija koja je snagu gradila snažnim vjerskim prozelitizmom, a na osnovu tradicionalnog berberskog nezadovoljstva statusom u društvu. Njihov utjecaj će se itekako osjetiti i na Siciliji. Bile su to Fatimije.