Često me, kroz sve protekle godine pa i danas, pitaju da li smo Zlatan Ibrahimović i ja u srodstvu. Odgovorim odrično, kratkim – ne. Tad me znatiželjno i u nevjerici ispod oka mjerkaju. Slijede potpitanja. Odgovorim i na njih. Također odrično. Potom, očito neuvjereni, pitci ustvrđuju, kao za sebe, da visinom i tjelesnom konstitucijom ličim na Zlatana ili on na mene, svejedno. Tad odgovorim potvrdno, kratkim – da, te dodam da to ne mora značiti ništa, kao što ni ne znači. Šute. Neuvjereni. I, a da se to iz njihovih pogleda jasno iščitati, začuđeni zašto rezolutno negiram rodbinsku vezu s velikim Zlatanom Ibrahimovićem. Oni, pak, ne bi, pitci, je li, iščitavam i to, no nikad takve riječi ne izgovore. Valjda im je nezgodno, šta znam. Kemi Hadžialagiću, mom bivšem komšiji i školskom drugu, nije nezgodno – odavno me je, zarad ko zna kakvih koristoljubivih pobuda, proglasio Zlatanovim rođakom: u Švedskoj, u Malmeu, gdje živi i radi zadnje više od tri decenije, a nakon što se promptno ispalio iz ratnim ognjem poklopljene Bosne, Bosne koju, kako kaže, neizmjerno voli. Tad se, kad to izgovori, obavezno ugrizem za jezik, bolno, a ruke također obavezno stavim u džepove ili makar na leđa, jer bojim se sebe, vlastite reakcije – zdravlje sam na ratištima ostavio da bi lažni bosnoljubac Kemo u voljenu zemljicu serbes mogao doći. I dolazi. Svijetla obraza. Čak i priča o ratu, doduše, ne meni, to ne smije, ali, eto, o Zlatanu smije. Mislim, pričati. I priča. Na glavu mi se popeo. Bog dragi zna koliko sam mu puta rekao da Zlatan i ja nismo rođaci. Ne odustaje. Uporan je. No, ne zamjeram mu – jasno mi je da su u skladnom suglasju njegova nevelika pamet i sitnošiđardžijski interes. Nekakvu korist u tome je našao. Takav je Kemo. Tako funkcionira.
– Kako niste rođaci – upita me jednom.
– Eto, nismo.
– Kako? Jesi li provjerio?
– U mom porodičnom stablu Zlatana nema. Od mog šukundjeda Ibrahimage pa nadalje Zlatana Ibrahimovića u mom rodoslovu nema. Kemale, rekao sam ti to već. Zašto insistiraš na tome?
– Već sam raširio tu priču. Osramotit ću se ako ljudi doznaju da nisi Zlatanov rođak.
– O, majko moja mila!
– Šta je sad?
– Ništa, ništa. Hajde, vadi telefon i snimaj me!
– Šta da snimam?
– Snimi moju izjavu, Bog ti pamet dao! Dat ću zvaničnu izjavu da Zlatan i ja nismo rođaci, pa se kod tih tvojih ljudi nećeš osramotiti, ja ću pokriti tvoju sramotu! Hajde, snimaj!
– Ne mogu to.
– Zašto?
– Zbog sina. Ima nekoliko fotografija s tobom. Sjećaš li se kad sam vas slikao?
– I on je raširio tu priču?
– Cijela Švedska zna za to. Tvoja izjava bi ga uništila. A ovo drugo...
– Vi niste normalni. Čekaj, čekaj! Tebi je sad sinulo da bi najbolje bilo da snimiš moju izjavu u kojoj ću potvrditi da sam Zlatanov rođak! Je li tako?
– Prepametan si. Čitaš mi misli. Pa, ako već insistiraš, evo, samo trenutak dok ja...
– Kemale, na rubu sam živaca, a to nije dobro, nikako nije dobro...
– Vidim. Izvini, pretjerao sam.
– Odoh. Sretno.
– Znači, mogu i dalje pričati da si Zlatanov rođak?
– Zar ti mogu zabraniti? Ali, samo da znaš, Bog mi je svjedok da s tvojim lažima ništa nemam. A ni Zlatan. Grehota je to što radiš, pa prestani, prestani zbog sebe!
– On zna za ovo.
– Ko? Zlatan?
– Da. Moj sin ga je obavijestio. Nije se bunio, a ti sve nešto…
– Potvrdio je da smo rođaci?
– Ne, nije.
– O čemu onda pričaš?
– Zlatan nije reagirao tako burno kao ti.
– Ti ćeš mene iz cipela izbaciti. Pa, naravno da nije burno reagirao! On je planetarna zvijezda, čovječe! Baš ga briga za tamo nekog rođaka kojeg si ti izmislio! Nego, de ti meni reci, ali iskreno mi reci, šta ti od svega ovoga imaš?
– Poštovanje.
– Odmah si to trebao reći. Sad mi je sve jasno.
– Znači, nećeš se naljutiti ako te i dalje budem predstavljao kao mog druga i Zlatanovog rođaka?
– Rekao sam već da ti to ne mogu zabraniti. Sad je do tebe, do tvoje svijesti i savjesti.
– Hvala ti puno.
– Ne zahvaljuj mi se, Kemale!
– Dobro, neću. Drago mi je da sam te vidio.
– Eh, ko te ne zna...
