Veoma aktivna odbrana i diverzija koju smo izveli te gubici koji su im naneseni ponukali su četnike da krenu u napad na dio naselja u industrijskoj zoni u Gradačcu. Septembar 1992. godine bio je mjesec gubljenja i vraćanja linija na mnogim položajima oko grada. Mi smo bili novi na ovom dijelu ratišta i veoma teško smo se snalazili. Često je po nama tukao PAM, a ni njihovi snajperisti nisu sjedili skrštenih ruku. Uglavnom, bilo je vrlo opasno na ovoj poziciji, naročito zbog različitih objekata raspoređenih u blizini, male razdaljine između nas i agresora,  ali i gustoće rasporeda kuća.

Samo dva dana prije momci iz Gradačca ušli su im sleđa i napravili neku diverziju. Pričali su nam mještani da su poslije toga cijeli dan nemilice tukli po gradu teškom artiljerijom.

Vjerovatno su bili uočili pravac kojim su izviđači i diverzanti iz 107. brigade ušli iza njihovih leđa, pa su istim pravcem krenuli u napad i došli do naših linija. I prije toga, po našoj procjeni, smatrali smo da je taj dio linije osjetljiv i da je to mogući pravac napada.

Iz tog smo razloga – iako smo generalno bilo vrlo slabo naoružani i premda je postojao još veliki broj pravaca i lokacija na kojima smo očekivali napad neprijatelja – na tom dijelu linije, zone odgovornosti čete iz Gračanice i nas iz Opštinskog štaba TO Lukavac, osim automatskih i poluautomatskih pušaka, imali postavljen i puškomitraljez 7,9 mm M 53. Inače, karakteristika tog puškomitraljeza bila je da se često zaglavi, u vezi s čim su borci bili upoznati, ali i obučeni u otklanjanju kvarova. Upravo se to i dogodilo.

Tog su dana četnici krenuli svom silom otvarajući neprekidnu paljbu ka našoj liniji odbrane, ne štedeći ni municiju ni druga sredstva. Najistureniji rov bio je na uglu linije između dvije ceste, na samom ulazu u industrijsku zonu. Tu su uglavnom bile kuće novije gradnje. S naše lijeve strane njih sedam ili osam u jednom redu. Odmah ispred prve kuće bio nam je susjedni rov. Na tom rovu bio je postavljen puškomitraljez kako bi mogao djelovati po neprijatelju u slučaju napada na dio terena prema cesti, između kuća. Ali isto tako, da bi nas mogao čuvati ako se ukaže potreba za povlačenjem.

Miralem, Jusuf i ja nalazili smo se preko ceste. S nama su bila još dva momka iz Gračanice. Četnici su odjednom bahnuli na našoj lijevoj strani. Sasulo je po nama odasvuda. Ja sam preko Safeta pokušavao doći do zaklona pored velikog betonskog zida. Zatreštao je i naš mitraljez pokosivši nekoliko četnika koji su krenuli preko ceste. Naši su se s mitraljezom prebacili bliže nama da mogu cijeli prostor držati pod vatrom. Proključalo je sada i s naše desne strane.

Momak iz Gračanice pao je odbačen nazad u tranšeju. Brzo su ga podigli. Bio je pogođen u rame i na svu sreću nije bilo opasno. Mi smo nastavili pucati prema četnicima, koji su zauzeli položaje tačno ispred kuća s druge strane ceste. Puškomitraljez je ponovo zatreštao dugim rafalima. Nakon ispaljenih nekoliko rafala očekivano se zaglavio. Borci su pokušali otkloniti zastoj, međutim jaka vatra, granatiranje i eksplozije na sve strane stvorile su određeni strah i paniku, te u takvim uslovima nisu mogli osposobiti puškomitraljez.

Desno od nas odjeknule su dvije jake detonacije. Vidjeli smo četnike da prelaze preko ceste. Rov broj osam bio je pogođen projektilom ručnog bacača i iz njega se izvijao visok stup crnog dima. Ondje se nalazio drugi puškomitraljez koji je štitio naš desni bok. Borci iz rova sedam i šest napustili su svoj rov, koji je bio najistureniji i povukli se u dubinu linije odbrane. Ostali dio linije ostao je bez zaštite s desnog boka. Linija je popustila i borci su se uz podršku uspjeli povući. Nisu mogli izdržati veoma jak vatreni napad, a nisu niti imali čime do dolaska interventnog voda koji je bio na putu.

Četnici su upali među naše kuće i krenuli u ostvarivanje svojih ciljeva. Pošli su u namjeri da pale, što nije bilo ništa novo. Oblaci dima dizali su se visoko u nebo. Kuće pred nama bile su u plamenu. Na svu sreću, ono malo civila što ranije nije bilo evakuirano uspjelo se izvući još prije nekoliko dana jer je tu i tada bilo veoma opasno. Borci s linije pojedinačnom su pucnjavom s rezervnih položaja usporavali kretanje četnika do dolaska interventnog voda, koji je veoma brzo stigao i odmah krenuo u protunapad. Došlo je istog časa do otvorenih i bliskih susreta te razmjene jake vatre.

Gorjelo je na sve strane. U bliskom sukobu, borac interventnog voda zaklonjen iza jedne međe pokosio je mitraljezom nekoliko četnika koji su mislili da su njihovi ušli među kuće ondje gdje smo se mi nalazili.

U pripravnosti je bila i druga smjena interventnog voda, ali bez naoružanja jer ga nisu imali. Baš u tom trenutku dolazi nam pojačanje, dvadesetak ljudi iz Srebrenika. Borba se još više razvila i mi smo počeli napredovati prema cesti. Od dima se gotovo nije vidjelo gdje se ko nalazi.

Među četnicima, čija nepomična tijela leže na cesti na cesti, kod dvojice na epoletama prepoznajemo činove kapetana. Jedan od njih, skupljen u samrtničkom grču, u jednoj je ruci držao škorpion, a u drugoj motorolu. Ispostavit će se poslije, po dokumentima i kartama pronađenih kod njih u torbici, da je jedan među njima bio vođa napada.

Zbog pogibije komandira i vođa napada, napad im je počeo jenjavati, a četnici su se postepeno povlačili.

Bilo je potrebno i naše borce skupiti, uspostaviti organiziranu liniju odbrane, odnosno završiti s rasporedom kakav je bio tokom kontranapada budući da je u takvoj situacije teško održavati vezu i sadejstvo. U takvim uslovima prevladavaju nejasnoće i nepoznanice.

Borci interventnih vodova bili su skupljeni, već je padao prvi sumrak. Nedostajala su dva naša borca, ali smo očekivali da će i oni brzo doći. Nakon izvještaja da su ubijena dvojica “vojvoda”, odlučeno je da se njihova tijela izvuku na našu stranu i razmjene za neke od naših zarobljenika. Formirana je i grupa koja je krenula s tim zadatkom. Ali kad se došlo na mjesto njihove pogibije, tijela četničkih vojvoda tu više nije bilo. Ostala je samo ogromna lokva krvi i krvavi trag izvlačenja. Umjesto mrtvih četnika, naišli smo na tijela naša dva borca interventnog voda. Ležali su mrtvi u potoku. Vjerovatno su ih četnici zaskočili kad su se vratili da izvuku svoje “vojvode”. Naoružanje im je odneseno, a njih vjerovatno nisu mogli odnijeti jer su morali nositi svoje “vojvode”, koje su, po svjedočenju boraca iz interventnog voda, bili krupni i dobro uhranjeni. Grupa dobrovoljaca iznijela je naše poginule borce, te se vratila na liniju.

Pala je noć. Rezervna linija odbrane bila je uspostavljena. Moralo se čekati svitanje da se pođe u akciju vraćanja izgubljenog djela linije. U međuvremenu, stigli su borci interventne jedinice da budu s nama u pripravnosti tokom noći te zbog učešća u vraćanju izgubljene teritorije.

U sami sabah formirane su tri napadne grupe. Jedna se kretala uz cestu, druga je išla gornjim dijelom sela, ondje gdje četnici nisu popalili objekte, a treća sredinom sela ka izgubljenoj liniji. Grupe su, po zajedničkoj komandi, istovremeno otvarajući vatru i prebacujući se, stigle do linije odbrane. Upali smo u srednje rovove, te lijevo i desno krenuli u provjeru i zaposjedanje ostalih rovova. Linija je ponovo zaposjednuta, borci su raspoređeni po rovovima uz maksimalnu opreznost. Konačni epilog četničkog napada bio je dva naša poginula borca i četrnaest zapaljenih kuća.

U daljini se čulo pojedinačno puškaranje. Kuće su dogorijevale uz pucnjavu crijepa koji je zaostao na razrušenim krovovima. Na horizontu se uz odsjaj plamena još mogao vidjeti veliki oblak crnog dima iznad cijelog mjesta.

Do nas je stajao jedan od komandira iz Gradačca. Gledao je prema kućama. “Kuće nisu toliko bitne, kuće će se graditi. Bitno je sačuvati ljude, stanovništvo, borce”, rekao je povlačeći dim cigarete i zašutio. Ništa više nije rekao. Samo je nekako čudno klimao glavom.

Nakon završene akcije, kompletna manevarska četa upućena je u koloni u svoju zonu odbrane. Neki na liniju, neki u pripravnost, a ostali da borave u selu. Mi smo ostali još četiri ili pet dana. Osim granatiranja grada, četnicima nije više padalo na pamet da krenu u napad na ovom dijelu linija odbrane.