Samo što smo izašli na čistinu ispred nas se ukazao strašan prizor. Cio jedan dio gornje linije Vide 1 bio je u dimu. Mirsad nam je pokazao rukom da krenemo pravo putićem koji je vodio prema našim položajima. Dok nam je pokazivao u kojem će nas dijelu koliko ostati, naš razgovor prekinula je nekakva huka. Pogledali smo desno prema šumi. Velikom brzinom, ostavljajući plameni i dimni trag, dolazila je još jedna raketa. Mirsad je viknuo da legnemo, ali većina nas nije ni čekala da neko to izgovori, već smo bili u jarku s naše desne strane.

Pokrio sam rukama uši i glavu i skupio se sastavljajući koljena i laktove. Strahovita detonacija protresla je zemlju ispod nas. Iako je bio dan, blijesak svjetlosti obasjao nas je poput blica. Nekoliko trenutaka poslije udarni val preletio je preko nas noseći komade drveća, kamena i ko zna čega još.

Sačekali smo nekoliko trenutaka i ponovo ustali podižući svoju opremu iz kanala. Nihad viknu da trčeći požurimo prema položajima. Gore, na samoj ivici šumarka, izvijao se visoki stub dima šireći se duž čitave linije razgraničenja. Sada se tačno vidjelo gdje je ta raketa pala. Dok smo se približavali liniji, mogli smo uočiti strahovitu moć tih raketa zemlja-zemlja. Jedan dio šumarka bio je u potpunosti zbrisan, a prednji dio sav povaljan prema našim položajima.

Borba je već bila otpočela. Uspjeli smo ući u prednji dio linije. Tu smo čekali daljnje naredbe. Teški kalibri tukli su našu liniju uzastopno cijeli sat. Mirsad se javio na motorolu. Stiglo je kratko naređenje: “Prebacujte ljudstvo na jedanaestku, dvanaestku i trinaestku, trpe teške napade.”

Trčali smo kroz tranšeje. Kako smo se približavali, ispred nas je sve više ključalo. Gore, na proširenju, na ulazu u tranšeje, ležalo je sedam ili osam ranjenika oko kojih su bile sanitetlije. U prolazu sam primijetio jednog vojnika koji je, vidjelo se, bio u šoku. Desna ruka bila mu je potpuno amputirana, ležala je tik pored njegovih nogu. Svježi zavoj omotan oko patrljka ruke natapala je krv. On se ljuljao udarajući glavom o zid tranšeje iza njegovih leđa. Pogureni, preskačući preko njih, nastavili smo dalje.

Glavu se doslovno nije moglo dići, meci su zujali na sve strane. Ulazeći u tranšeje, raspoređivali smo se duž linije. Mi smo došli na trinaestku. Tu je u toku bio pješadijski napad, više od stotinu četnika primicalo se desnoj strani. Odjednom su uz brektanje iz obližnje šumice izletjeli dva tenka i praga. Okrenuo sam se da Nihadu dodam zolju koju je tražio. U tom trenu momka između nas metak je pogodio direktno u glavu. Samo što sam se okrenuo da ga podignemo, krupniji čovjek nas odgurnu govoreći: “Ništa se ne obazirite, pazite naprijed, ranjenike pustite nama.”

Mirza je nešto govorio i pokazivao rukom u trenutku kad nas je zaglušio strašan prasak. Tenk je pogodio grudobran do nas. Snijeg i smrznuta zemlja padali su po nama. Još jedna granata, čiji se udar stopio s ispucavanjem, pogodila je sada tačno zemunicu u kojoj smo se mi nalazili. Udarni val nas je bacio jedne preko drugih.

Tranšeje su bile veoma dobro izgrađene i ojačane debelim gredama i balvanima tako da granata nije uspjela prodrijeti u tranšeju. Brzo smo se pribrali i ustali na grudobrane. Nastala je strahovita pucnjava. Desno od nas, preko livade, praga je uz strahovitu pucnjavu jurila ka našim položajima. Grupa četnika, koji su išli za pragom, jedva su je sustizali, a onda su oni krenuli u frontalni napad lijevo.

Četnici su prilazili već na tridesetak metara, dok je praga napredovala desnom stranom. Tenk je ispalio još jednu granatu na zemunicu iznad nas. Cio je prostor pred nama proključao. Četnici su nas zasuli vatrom, takvom da nismo mogli podignuti glavu iz zemunice. Sada su imali dobru poziciju dolje ispod međe.

Praga, koja je bila zauzela poziciju na boku, tukla je po svih šest naših rovova ne dopuštajući da uzvraćamo pješadiji. Mirsad je vikao na motorolu tražeći protuoklop koji će djelovati prema njoj. Tenkovi su ispod šumice tukli bjesomučno po liniji. Situacija je iz trenutka u trenutak bivala sve gora po nas.

Odjednom, Nihad je skočio, zgrabio zolju i krenuo niz tranšeju. Mirsad mahnu dvojici momaka iz Gradačca da dođu i preuzmu naša mjesta, a meni pokaza rukom da trčim za Nihadom. Uskoro sam ga sustigao. Pokaza mi rukom gore prema rovu: “Trinaestka. Idemo gore da vidimo možemo li ugroziti pragu s onog položaja.”

Stigavši gore, zatekli smo jednog ranjenog i jednog poginulog borca. Dvojica naših momaka uzvraćala su vatru dok je treći previjao ranjenika. Praga je bila vidljiva s ovog položaja, cijela je bila otkrivena. Nihad nije okolišao, rasklopio je zolju, nanišanio i ispalio projektil. Praga pogođena u prednji dio krenula je unazad niz brdo i zabila se u drveće. Iz njenog prednjeg dijela sukljao je dim, a cijevi podignute u nebo više se nisu oglašavale.

Na mjestu gdje su bili naši momci sada je dodatno proključalo. Nihad skoči s grudobrana i viknu: “Idemo dolje, dolje je krkljanac!”

Trčali smo nazad koliko su nas noge nosile, a za nama još nekoliko momaka koji su u sredini linije ušli kao pojačanje. Četnici su prema našoj liniji nadirali na tri pravca. Tenkovi su i dalje tukli.

Stigli smo do naših i zauzeli položaje. Četnici su se preko međe približili rovu lijevo od nas. Nismo znali imaju li naši ondje gubitaka.

U tranšejama je nastala neka galama, vika. Obazirao sam se da vidim. Uočio sam da se ljudi gore iznad nas bacaju u tranšeju. Momak je trčao kroz tranšeju pored nas i uzvikivao: “Lezi dolje, lezi u tranšeju, svi, lezi!”

Refleksno sam se bacio i u trenutku pomislio da nije raketa. Dvadesetak sekundi držao sam glavu zabijenu u snijeg i blato. Vidio sam da je Mirzina glava kod mog ramena. A onda je stigao prasak, a potom i strašna detonacija. Odiglo nas je od zemlje i ponovo vratilo. Strašan val, poput jakog vjetra, preletio je preko nas. Momak, koji je maločas vikao, gotovo se na koljenima kretao tranšejom: “Lezi, lezi, ne ustaj, ne mrdaj odmah će aktivirati ‘Jatagan’.” Na tu sam se riječ sledio. Znao sam da je “Jatagan” kombinirana mina usmjerenog djelovanja od 150 kg eksploziva i 400 kg metala u metalnoj cijevi promjera 300 mm, duga od četiri do pet metara. Postavlja se dvadesetak metara od linije, ne više. Aktivira se kad je situacija bezizlazna. Pritisnuo sam rukama šljem i nabio glavu uz zid zemunice.

Krajičkom oka gledao sam u nebo, bilo je plavo, čisto poput mora. A onda nebom proletje blijesak, plav i crven, zatim prasak i detonacija, onda druga povezana strašna detonacija. Tranšeja se kompletna zaljulja, a komad grudobrana skliznu na nas.

Nastade tama. Nekoliko trenutaka poslije, ni dim se još nije bio razišao, začuše se kuknjava i zapomaganje ispred naše linije. Ustali smo i razgledali ispred sebe. Dim i prašina još se nisu bili razišli, ali su se dolje mogle nazrijeti siluete u bjelini snježnog prekrivača. Zatutnjao je Hamzin mitraljez, a onda i mi sastavismo rafale prema siluetama.

Četnici su, sada smo to jasnije vidjeli, vukli svoje mrtve i ranjene kroz snijeg. Skočio sam kroz tranšeju i popeo se prema zemunici. Odozgo sam imao mnogo bolji pregled. Ogromni krateri ispred nas otkrivali su posljedice detonacija “Jatagana”. Četnici su se bili našli u središtu njihovog usmjerenog djelovanja. Za mnoge je to bilo pogubno.

Vidjeli smo kako, saginjući se i zaliježući čim mi zapucamo, vuku tijela poginulih dolje prema šumarku. Duge crvene linije ostajale su kao tragovi njihovih zabluda i ideja da mogu uništiti jedan narod. Znali smo, mogli smo to vidjeti vlastitim očima, da je to samo još jedan suludi san koji mi nikad nećemo dopustiti da se ostvari.