Suživot Čeha i Slovaka trajao je tri četvrtine 20. stoljeća, uglavnom pod komunizmom koji je dominirao zemljom između 1948. i 1989. godine. Taj “baršunasti razvod”, kako ga je nazvao engleski historičar Timothy Garton Ash, značio je pad totalitarnog komunističkog režima u kojem nije bilo krvoprolića, za razliku od onoga što se dogodilo u također multietničkoj Jugoslaviji.

Do razlaza je došlo bez Vaclava Havela na čelu, koji je u ljeto 1992. podnio ostavku na mjesto čehoslovačkog predsjednika u znak protesta zbog skorog raspada zemlje, a podržavali su ga tadašnji češki i slovački premijeri. Havel je nedugo nakon toga izabran za predsjednika Češke i postao je katalizator euroatlantskih težnji te zemlje sa skoro 11 miliona stanovnika. Šest godina kasnije, 1999., Češka je ušla u NATO, dok je Slovačka morala čekati još pet godina.

Novo tisućljeće otvorilo je nove izglede za euroatlanstsku integraciju za 5,4 miliona Slovaka, pod vodstvom demokršćana Mikulasa Dzurinde, što je zemlji omogućilo pridruživanje NATO-u 2004. godine. Iste su godine dvije zemlje ušle u EU i od tada je Slovačka dosljednija u svojoj predanosti integraciji, pridruživši se eurozoni 2009., dok se Češka i dalje drži svoje lokalne valute, krune. Zemlje se suočavaju s obljetnicom u različito vrijeme: Česi nakon uspješnog upravljanja predsjedanjem EU, a Slovaci s koalicijskom vladom kojoj su dani odbrojani.

Odnosi između dva naroda su vrlo dobri, što se djelomično objašnjava sličnošću jezika. Zapravo, 9% studenata u Češkoj, gdje je visoko obrazovanje na češkom besplatno, su slovački državljani. Sa 162.000 stanovnika Slovaci su druga manjina u Češkoj, iza Ukrajinaca. Slovačka predsjednica Zuzana Caputova pozvala je predsjednike Češke (Milos Zeman), Poljske (Andrezj Duda) i Austrije (Alexander Van der Bellen) na obilježavanje 30. obljetnice odvajanja obiju država.

Čehoslovačka je kao država rođena 1918. nakon raspada Austro-Ugarskog Carstva i imala je oko 75 godina života: postojala je do 1. januara 1993. kada je javno objavljeno da je podijeljena na dvije nezavisne države: Češku Republiku i Slovačku. Suprotno onome što mnogi vjeruju, odluka o odvajanju zemlje nikada nije bila predmet javnog savjetovanja i o njoj se raspravljalo samo u političkoj sferi.

Prema Radio Pragu, pozivajući se na istraživanje u povodu 25. godišnjice raspada Čehoslovačke, samo 44% Čeha trenutačno smatra podjelu Čehoslovačke pozitivnim događajem. Druga velika grupa ljudi, ne shvaćajući to kao potpuno negativno ili pozitivno, doživjela ju je u to vrijeme kao prilično sumnjivo rješenje.

Istraživanje je, s druge strane, pokazalo koliko malo češko društvo mari za svoje susjede Slovake, njihov život i događanja u zemlji. U stvarnosti samo u graničnim područjima postoji istinski interes za ono što se događa s druge strane. "Istina je da Čehoslovačka više nije sinonim za Slovačku ili Češku, već samo sjećanje na ono što je nekoć bila federacija koju su oni formirali", kaže češka stanica.

Nedavno je češki premijer izjavio da su “odnosi između Češke i Slovačke izvrsni. Prvog januara 2023. s ponosom ćemo proslaviti 30. obljetnicu mirne podjele Čehoslovačke Savezne Republike i osnutka dviju nezavisnih država. Ne smijemo zaboraviti da je podjela Čehoslovačke bila ne samo miroljubiva, nego i neobično prijateljska.”

Sličnog su mišljenja i slovački političari i diplomati. Slovački ministar vanjskih poslova Rastislav Kacer ima lijepa sjećanja na vrijeme koje je proveo kao ambasador svoje zemlje u glavnom gradu Češke. Mjesto češkog ambasadora u Bratislavi smatra se vrlo prestižnom pozicijom. Dokaz tome je i činjenica da je češka ambasadorka u Slovačkoj od 2013. do 2018. bila bivša prva dama Livia Klausova, supruga bivšeg predsjednika Vaclava Klausa.

“Čehoslovačka je još uvijek živa u umovima i srcima ljudi, iako s različitim stepenima intenziteta”, objašnjava slovački politolog Grigorij Mesežnikov. Prema istraživanju praškog instituta STEM iz novembra 2022., 91% do 87% Čeha još uvijek smatraju Slovake svojim najbližim saveznicima, 53 posto Slovaka smatra da je podjela Čehoslovačke bila pogreška, u što vjeruje samo 35 posto češkog stanovništva.

Unatoč svim ovim pozitivnim podacima, brojni su stručnjaci koji tvrde da se poseban odnos koji povezuje obje zemlje polako pogoršava te da su se češko-slovački odnosi u EU rasplinuli. To je bilo posebno vidljivo tokom prve ozbiljne krize u bilateralnim odnosima od raspada Čehoslovačke, kada je Češka zatvorila schengensku granicu sa Slovačkom 29. septembra 2022. Razlog je bio nagli porast broja ilegalnih imigranata koji su ušli u zemlju preko Slovačke. Bratislava je odbila primiti imigrante koje je pritvorila češka policija.

Zatvaranje granice izazvalo je proteste slovačkih kamiondžija. Sastanak koji su premijeri održali 11. novembra nije uspio riješiti spor, a schengenska granica između Češke i Slovačke ostat će zatvorena tokom božićnih praznika.

Ni podjela zemlje nije bila primjer savršenstva, unatoč svojim "baršunastim" oblicima: za raspodjelu resursa i objekata slijedilo se načelo tri trećine: dvije trećine za Češku i jedna trećina za Slovačku: tako su željeznice raspoređene, vojno osoblje, ambasade... S obzirom na to da je tada Češka bila dvostruko veća površinom i brojem stanovnika.

Drugi primjer koji razbija ovu sliku potpuno prijateljskog razlaza je činjenica da je čehoslovački vođa Vaclav Havel svim silama pokušavao izbjeći razlaz. Dobitnik Nobelove nagrade za mir na sve je načine pokušavao pridobiti građane Čehoslovačke da se ujedine kako bi izgradili zajedničku budućnost te je podnio ostavku na mjesto predsjednika zemlje nakon što su parlamenti obiju zemalja izglasali raskid.

I zašto su se onda rastali? Proces je počeo poprimati oblik u junu 1992. godine. Politički čelnici Češke i Slovačke, Vaclav Klaus i Vladimir Meciar, tražili su veću autonomiju za svoje regije nauštrb središnje vlade i, malo po malo, ideja se oblikovala dok nije postala stvarnost. Vladimir Meciar je u pregovorima za veću autonomiju zahtijevao slovačku narodnu banku, slovačku vojsku i nezavisno međunarodno predstavljanje u svim forumima, možda pod uticajem raspada Sovjetskog Saveza i bivše Jugoslavije. Slovački parlament usvojio je 17. jula Deklaraciju o nezavisnosti Slovačke Republike. Šest dana kasnije političari su na sastanku u Bratislavi odlučili raspustiti Čehoslovačku.

Mečiar je 26. augusta u Brnu, kao slovački premijer zajedno s češkim premijerom Václavom Klausom, objavio da je datum raspada zemlje 1. januar 1993. Savezni parlament je 25. novembra usvojio zakon o Ustavu koji je označio kraj postojanja Čehoslovačke, koji je proglasio da će od 31. decembra 1992. Češka i Slovačka Savezna Republika prestati postojati.  (… S likvidacijom federalne države dovršen je potpuni neuspjeh tog pokušaja evropskog teritorijalnog preustroja koji su u Versaillesu nakon Prvog svjetskog rata nametnule sile pobjednice. Dva glavna “izuma” tih mirovnih sporazuma, savezne države Jugoslavija i Čehoslovačka, prestale su postojati.“

Budući da je grb Čehoslovačke bio sastav grba historijskih geografskih područja koja su činila zemlju, svaka je republika jednostavno zadržala svoj simbol: Česi lava, a Slovaci dvostruki križ. Isti princip primijenjen je na dvodijelnu dvojezičnu čehoslovačku himnu koja se sastoji od dva odvojena muzička djela.

Sporovi su se dogodili samo oko čehoslovačke zastave. Tokom pregovora 1992. o detaljima raspada Čehoslovačke, kako su zahtijevali Vladimír Mečiar i Václav Klaus, u ustavni zakon o raspadu Čehoslovačke umetnuta je klauzula koja zabranjuje korištenje državnih simbola Čehoslovačke od strane država nasljednica.

Od 1990. do 1992. crveno-bijela zastava Češke (koja se od poljske razlikuje samo u omjeru boja) službeno je služila kao zastava Češke. Konačno, nakon potrage za novim simbolima, Češka je jednostrano odlučila ignorirati ustavni zakon o raspadu Čehoslovačke (članak 3. Zakona 542/1992 navodi da „Češka Republika i Slovačka Republika ne smiju koristiti nacionalne simbole Republike Češka i Slovačka federacija nakon njezina raspada.") i zadržala čehoslovačku zastavu, s izmijenjenim značenjem.

Slovačka je u međuvremenu usvojila svoju tradicionalnu zastavu; međutim, neposredno prije nezavisnosti, 3. septembra 1992. godine dodan je grb kako bi se izbjegla zabuna sa sličnim zastavama Rusije i Slovenije. Godine 1997. dogovorena je i odobrena nova granica između dviju država, tako da je tadašnji slovački grad Sidonie postao češki, a obrnuti proces dogodio se u Sabotu.