Bio je brigadir Hrvatske vojske, u invalidskoj mirovini, nesuđeni hrvatski general koji je na ratištu kod Vukovara izgubio obje noge, ali i iznimno talentirani pisac koji je za života izdao jednu knjigu priča i roman. Hadži Mesud Šabanović rođen je u Derventi 1945. godine, a na bolji svijet preselio je u Zagrebu 2019. godine.

Srednju školu i Fakultet za tjelesni odgoj pohađa u Sarajevu. Prve pisane radove objavio je u studentskom listu „Naši dani“. Nakon završenog fakulteta kratko vrijeme radio je u gimnaziji u Živinicama kod Tuzle. Nakon odsluženja vojnog roka počinje raditi u srednjoškolskom centru u Derventi. U vremenima prije nego je hrvatska politika odlučila okrenuti leđa Bošnjacima, istakao se kao osnivač HDZ-a za općinu Derventa, a na višestranačkim izborima izabran je u Parlament Bosne i Hercegovine u Vijeću građana. Bio je jedini musliman od ukupno 44 zastupnika Hrvata u parlamentu i jedini član Parlamenta koji je odlučio pristupiti u ZNG-e. U junu 1991. godine raspoređen je u 3. samostalnu bojnu u Slavonskom Brodu na mjesto pomoćnika zapovjednika za IPD (informativno propagandna djelatnost). Nakon toga vršio je razne funkcije od zapovjednika satnije, vođe izviđačko-diverzantske grupe, zamjenika zapovjednika taktičko pješadijsko-tenkovske grupe i na kraju, naredbom predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, raspoređen je u Taktičku grupu Istočna Posavina koja je djelovala u Slavonskom Brodu, a na mjestu operativnog organa.

Nakon ranjavanja u Bogdanovcima kod Vukovara, u bolnici za ortopedsku rehabilitaciju u Božidarevićevoj u Zagrebu, pokreće inicijativu za osnivanje HVIDRA-e RH. Rukovodio je radom osnivačke skupštine HVIDRA-e zajedno s tadašnjim ministrom odbrane Gojkom Šuškom. Nakon toga osniva Udrugu Bošnjaka branitelja Hrvatske koja nažalost nije djelovala u skladu sa idejnim zamislima prekaljenih i neosporno zaslužnih branitelja kakav je neosporno bio Mesud Šabanović. Godine 2004. izdao je zbirku pripovjedaka „Šejh i druge priče“, a roman „Sotonisti“ izdaje 2009. godine.

Povodom izdanja romana o srednjovjekovnoj Bosni u intervjuu kojega smo radili te 2009. godine govorio je da „stara boljka nas Bošnjaka je da više znamo o povijesti drugih nego o svojoj, ali kao po nekom pravilu ad hock odbijamo sve što je tuđe, zaboravljajući valjda da je povijest temelj za nadgradnju.“

Šabanović je u trenutku našeg razgovora duže vremena bio politički neaktivan, ali i razočaran odnosom hrvatske politike prema zaslugama Bošnjaka u Republici Hrvatskoj.

„Boli me već dugo činjenica da se o Bosni i Bošnjacima govori samo u krugovima bošnjačkih interesnih skupina, internim okruglim stolovima zatvorenog tipa, po džamijama. Ako se napiše neki znanstveni članak o povijesti Bosne ili bosanskom jeziku on će se objaviti u nekom nisko nakladnom bošnjačkom časopisu. Neka nas onda ne čudi floskula koja je dolazila od vrlo eminentnih osoba da je Bosna rezultat AVNOJ-a, da je izmišljena Titova tvorevina. Nadalje, da su Bošnjaci izmišljeni narod, da su svi bosanski banovi i kraljevi u stvari Srbi ili Hrvati, ali, eto, Bosna slučajno nije bila ni pod Srbijom ni pod Hrvatskom (osim u povremenim vojnim kratkotrajnim uletima kako bi rekla Nada Klaić). Vidite sada jednog apsurda, Bošnjaci stvore državu, urede je, ali ne znaju naći državi vođu te su čekali da im Srbi ili Hrvati postave bana, vojvodu ili kralja, jer za to sami nisu bili kadri. Povijesna je istina da su Hrvati izgubili neovisnost 1102. i postali dijelom velikog Ugarskog carstva. Teško je reći koliku su autonomiju imali dok su bili pod Ugrima dok je Bosna bila slobodna u partnerskom savezu sa Ugarskom. Roman 'Sotonisti' na jedan osebujan način govori upravo o vremenu bana Borića, (prema nekim povjesničarima ne o prvom banu Bosne) više se baveći prilikama u Bosni kada su njezini susjedi bili pod tuđinskom vlasti Ugarske odnosno Bizanta. Ni na kraj pameti mi nije bilo da roman predstavim kao naučno historijsko djelo, nego, koristeći se književnom slobodom, htio sam dočarati jedno vrijeme o kojem se malo zna i u kojem je čitatelju lako odvojiti fikciju od zbilje. A što se tiče sotone, po učenju dobrih starih bogumila, on je zarobio svako ljudsko tijelo i bit će u njemu sve do tjelesne smrti. U ljudskom tijelu, koje je djelo sotone, neprestano traje borba dobra i zla, odnosno, sotone i dobre duše koja je kod svakog čovjeka čista poput planinskog izvora, kažu bogumili. Ako sotona nadvlada dobru dušu on upravlja ljudskim tijelom. Kako nazvati osobe koje za četiri dana u Srebrenici ubiju i zakolju 8000 ljudi ili sotoniste koji su iz vukovarske bolnice izvlačili ranjenike bez ruku, nogu, potpune slijepce, likvidirajući ih nad pripremljenim jamama? Ne priznaje li i crkva moć sotone? Kako je Bog pustio sotonu da mimo njegove volje uđe u ljudsko tijelo? Istina je da su bogumili bili dualisti i vjerovali su u dobroga Boga i sotonu, ali bi bilo pogrešno nazivati ih sotonistima samo zato što priznaju moć sotone. Ne molimo li se i mi da nas Svevišnji spasi od prokletog šejtana (sotone)“, rekao je Šabanović povodom izlaska svojeg romana koji je bio nadahnut bogatom historijom srednjovjekovne Bosne.

No, Šabanović je ponajviše govorio o temi koja je suštinski obilježila njegov život – prvo odluka da osnuje HDZ u Derventi, a onda da se iz klupa u Parlamentu BiH u šestom mjesecu 1991. priključi ZNG-u Slavonskom Brodu.

„U januaru 1991. upoznajem odvjetnike Petra Kljajića i Antu Klarića iz Slavonskog Broda i dobivam člansku kartu HDZ. Sa rednim brojem 1. osnivam HDZ u dvorištu dr. Vladimira Benca na kome biramo privremeno rukovodstvo stranke. Za predsjednika je izabran Iko Stanić, a za dopredsjednika ja. Drago Majić je izabran za blagajnika. U školi je nastala očigledna pometnja. Sa mnom su komunicirali samo Hrvati i Bošnjaci i to ne svi. Priča se da se u Kalenderovcima, srpskom selu nadomak Derventa, priprema skup koji će tražiti moje isključenje iz škole. Ista rasprava vodi se na sastancima Općinskog Komiteta SKJ. Međutim, uskoro dolaze palamentarni izbori na kojima sam dobio najviše glasova za Republički parlament u Vijeću građana. Svi napadi na mene prestaju jer me štitio imunitet narodnog poslanika. To je ipak bilo jedno teško i po mene vrlo bremenito vrijeme. Moj daidža Sulejman Kobajica, koji je bio član Odbora Islamske vjerske zajednice, dolazio mi je nekoliko puta i uvjeravao da prijeđem u SDA. Odbio sam ga s motivom da sam već član jedne stranke i njen dopredsjednik i da bi bilo neozbiljno u tako kratkom roku mijenjati dres. Tačno sam mu ovako rekao: 'Dajo, zaboravljaš da je ovo vrlo važan posao, a ja nisam nogometaš da bi bio na prodaju, pa makar i glavu izgubio.'

Nisam dugo bio u parlamentu BiH u kojem su ponekada diskusije srpskih zastupnika dovodile do granice fizičkog obračuna. Iako nije bilo zvanične koalicije između SDA i HDZ-a, suradnja je bila očigledna. Tako je bilo sve do smjene predsjednika HDZ-a BiH gospodina Kljuića, od strane desne frakcije HDZ-a iz Hercegovine. Odmah nakon Kljuićeve smjene počelo je razilaženje s HDZ-om, koje je inicirala HDZ-ova desnica iz Zagreba na čelu sa Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem, a čiju je politiku slijepo slijedio bivši UDBIN agent Mato Boban. Antibošnjački stavovi HDZ-ovih zastupnika na sastancima kluba bili su posve otvoreni, a ja sam bio jedini musliman između njih 44 koji je odlučio napustiti Parlament i staviti se na raspolaganje ZNG-u. Pristupio sam Samostalnoj interventnoj bojni Slavonski Brod kojom je zapovjedao mladi policijski časnik Krešimir Šipoš“, svjedočio je Šabanović.

„Nakon zauzimanja vojarne u Brodu drugi dan zvao me zapovjednik Specijalne policije Slavonski Brod Stipa Vuković:

'Krizni štab je donio odluku da hitno krenem za Vukovar!'

 'A šta ja imam s tim?', upitah Stipu poznatog pod nadimkom Bajo.

'Imaš stari i te kako, dali su mi slobodu da po svom izboru biram zamjenika.'

'I izabrao si mene', nasmijah se Baji.

Ujutro tenkovi zabrujaše, a kada smo krenuli palila su se svjetla u zgradama kao na novogodišnjim jelkama. Od pješadije išao je jedan vod ZNG-a sa zapovjednikom voda i jedan vod specijalaca, ali ni jedan časnik iz zapovjedništva iako je ratna tehnika koju vozimo u vrijednosti oko 10 milijuna eura. Kada se sjetim te akcije i sada me uhvati neki strah, jer sam stalno bio opterećen time ako izgubimo jedan tenk krivicu ću snositi ja. U naselju Cerić, gdje smo stigli u noćnim satima, dočekao nas je doktor Ivan Husar s vozačem. Nismo dugo pričali i prešli smo u kompanjolu dr. Husara i krenuli put Vukovara. Zaustavili smo se u selu Bogdanovci par kilometara pred Vukovarom, neposredno ispred tzv. Žinog puta, koji bio još uvijek jedina donekle sigurna komunikacija sa Vukovarom. Bio sam svjestan da moram brzo raditi jer ako nas uoči izviđačka četnička avijacija moglo bi biti belaja. Otišao sam u Krizni štab i tamo zatekao desetak ljudi. Rekli su mi da je zapovjednik Ivan Lacković Lasta, inače predsjednik HDZ-a, odsutan, ali da je tu njegov zamjenik. Krupan momak pitoma slavonskog lica, nakon što sam se predstavio, rukovao se sa mnom što učiniše i ostali. 'Gospodo, nemamo dovoljno vremena, treba mi dvadeset ljudi koji će osigurat tenkove i ostalu tehniku', reče. Nastao je muk. Zamjenik Kriznog štaba kojem sam na licu vidio neugodu rekao je da je većina ljudi odsutna jer hrane stoku, ili im se prase krmače. Izašao sam bez pozdrava i uputio se zapovjedniku tenkovskog voda. Dao sam zapovijed svim vozačima da tenkove smjeste ispod krošnji, a neko će se već pobrinuti da se nasječe granja i maskira druga stana tenka. To isto učinili su transporteri i kamiondžije. Svanulo je jutro bez pucnjave nad Vukovarom, a oko podne dođe i Stipa.

'Zapovijed je da čekamo ulazak u Vukovar, a sada idi i odspavaj malo', rekao je. Noć je bila mirna, ali ujutro me probudi jaka topnička vatra. Pucalo se po Vukovaru, ali tako snažno da se činilo da će cijeli Vukovar odletjeti u zrak Istog trena sam ustao i za stolom ugledao Stipu kako sjedi s dvojicom gardista. 'Spavaj Bajo! Nije ti ovo prvi put!', smiješeći se reče Stipa. 'Ovu sam muziku slušao u Sarvašu dva tjedna', odgovorih sanjivo. Bilo je to 19. 9. 1991, a topnička vatra nije prestajala. Negdje oko podneva kurir da mi javi da me trebaju jer je Žgela nespretno pred prevelikim kutom ispalio minu iz minobacača, koji se jednostavno prevrnuo u nazad. Mina koja je napustila usta cijevi pod kutom od devedeset stupnjeva vratila se i pala izravno na njih.

Uzeo sam samo pušku i krenuo za kurirom. Topnička vatra je već bila prestala. Išao sam asfaltnim putem Bogdanovci - Vukovar kada nas je preletio neprijateljski zrakoplov. Samo smo se sklonuli uz rub zgrade i čim je prošao vratili smo se na cestu. Ja ne znam kada se zrakoplov vratio, a kada sam ga čuo bilo je već kasno. Skočio sam u kanal, a u jednom trenutku učinilo mi se da je nebo eksplodiralo. Po mome tijelu pucale su petarde, a koja god bi me pogodila činilo mi se da mi kičmu lomi. Nekako sam se okrenuo na bok nastojeći opipati desnu nogu. Od potkoljenice na niže ostala je samo nogavica, polovica lijeve čizme je nestala, a krv je topila i lijevu potkoljenicu. Bio sam potpuno svjestan i otkopčah pištolj riješen da si skratim muke, ali me je netko od gardista preduhitrio i oteo mi oružje iz ruke. U svoj toj nesreći bilo je i neke sreće. Imali smo potpuno opremljeno sanitetsko vozilo i bolničara Luku Krijana koji je desetak godina radio na kirurgiji u Sl. Brodu. Čim su me stavili u sanitetsko vozilo započeo je novi topnički napad, ali, ovoga puta po Bogdanovcima. Vatra je bila toliko jaka po cesti za Vukovar da su pokojni Leko, vozač saniteta i Luka odlučili voziti me do Vinkovaca, iako do vukovarske bolnice nije bilo više od tri kilometra. Počeo sam gubiti svijest. Bio sam svjestan da umirem. Učio sam sve što sam znao, iako, istinu govoreći, nisam se tada mogao pohvaliti nekim znanjem. Tonuo sam u neku mračnu dubinu bez straha prije bi se moglo reći sa nekim blagim ugodnim osjećajem.

'Gubim ga, uspori, ne mogu mu naći venu', kao u snu sam čuo kako Luka viče. Ništa me nije boljelo, ali sam još uvijek tonuo u tom imaginarnom liftu. Letjele su slike mojih kćerki Lejle i Emine, vidio sam brata Esada koji je umro u petom mjesecu 1991. u Njemačkoj od karcinoma pluća. Jednostavno, ne mogu ispričati koje su sve slike prošle pred mojim očima. Onda je neka nevidljiva ruka zaustavila moje vozilo smrti i počela me vraćati na površinu.

'Dobro je stari', reče mi Luka stiskajući mi ruku. Više nisam bio sposoban govoriti iako sam bio prikopčan na infuziju. Samo sam imao toliko snage da klimnem glavom Luki i da mu zahvalim što mi je prolongirao put u nepoznato na određeno vrijeme. Četrdeset i dva dana nisam mogao popiti ni kap vode, samo su mi gazom kvasili usta. Živio sam isključivo od infuzije. A onda, Božjom voljom, oporavak i odlazak u Rehabilitacijski centar u Božidarevićevoj“, sjećao se Šabanović te konstatirao da od kada je bio u politici i ratu proživljavao je razne napade.

„Ne znam čime sam to zaslužio? Ne dam se ja slomit’ tim fukarama“, odlučno je rekao.

NISU ŽELJELI DA U HRVATSKOJ JEDAN „BALIJA“ NOSI ČIN GENERALA

„U zagrebačkoj bolnici birali su me za predsjednika Inicijativnog odbora Saveza HVIDR-e. U dvanaestom mjesecu me poziva predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Za taj susret me veže jedna smiješna anegdota. Naime, ja sam vam pušio ko smuk, a s obzirom da je predsjednik djelovao opušteno, ja sam mahinalno stavio ruku u džep da izvadim cigarete i upaljač. Predsjednikov pobočnik Gašpar je počeo mrdati obrvama što ja nisam prokužio, nego sam jednostavno uzeo cigaretu i zapalio. Predsjednik se okrenu Gašparu i skoro pa zapovjedi: 'Donesite gospodinu Šabanoviću pepeljaru.' Kasnije sam čuo da sam jedini u toj prostoriji zapalio cigaretu u društvu predsjednika. Da vas više ne davim tim druženjem koje je trajalo oko pola sata, a meni se činilo da predsjednik uživa u razgovoru.

'Čuo sam da osnivate udruženje vojnih invalida? Vi ste mu na čelu? Je li tako?, upita me.

'Ja sam, gospodine predsjedniče, na čelu do Osnivačke skupštine, a poslije ne znam tko će biti?'

 'Pretpostavljam da vi imate aspiracije na mjesto predsjednika?'

'Nemam, gospodine predsjedniče!'

'Može li se znati zašto? Znam da ste bili član Parlamenta u Bosni, a imate i visoku naobrazbu', upita me.

'To je točno, ali u ovom ratu u HV je sjudelovalo preko devedeset i pet posto Hrvata katolika i bilo bi neprimjereneo da ja kao musliman budem predsjednik.'

Šutio je jedno vrijeme a onda reče: 'Moram vam reći da je to vrlo razborito.'

Tako je otprilike tekao razgovor sa dr. Franjom Tuđmanom kod koga sam bio još tri puta, a onda smo se razišli iako mislim da on nije bio glavni krivac za ono za što sam ga optužio. Ne zaboravite da je u Banskim Dvorima bio Gardijski Zdrug od nekoliko stotina mahom Hercegovaca koji su ga na mig Gojka Šuška bili spremni likvidirati. Nakon održane skupštine HVIDR-e otišao sam u Posavinu i postavljen, ukazom predsjednika Republike, za Operativnog organa pri Operativnoj grupi Istočna Posavina. Kada sam se vratio na kratki odmor došao mi je jedan od članova predsjedništva HVIDRA-e i rekao: 'Babo (tako su me u Zagrebu zvali), nemam ništa sa ovim glupostima. Oko tvoga čina sve je zakuhao onaj luđak Jurković (predsjednik HVIDR-e).'

'Ne razumijem, reci o čemu se radi?'

'Pa znaš da si bio predložen za čin generala?'

'Nešto znam, ali ništa konkretno.'

'Na prijedlog o tvom unapređenju prvi je reagirao Jurković, ovoga mi križa', i prekriži se, a tu je bila prisutna i moja supruga.

'Rekao je da mi ne smijemo dopustiti da balija u Hrvatskoj ima čin generala.'

Ostao sam bez teksta. U mome stanu on, Mile Zekić, Ivan Pandža i mnogi drugi pjevali su do ujutro i ja sam bio uvjeren da me taj čovjek ne mrzi. Osim toga, ja sam ga upoznao s većinom hrvatskih generala. I sada dok ovo pišem, a ovo prvi put javno iznosim, ruke mi drhte ne zbog izgubljenog čina nego zbog gubljenja vjere u čovjeka. Neka živi Hrvatska!“, svjedočio je Šabanović o temi koja ga je vjerojatno najviše boljela.               

 PRIČA O JEDNOJ FOTOGRAFIJI – OTELI MU ZALUGU ZA OSVAJANJE VOJARNE U SLAVONSKOM BRODU

„Moja prva borbena akcija bila je napad na Mirkovce kod Vinkovaca, koji su bili jako četničko uporište, ali je u toku akcije stigla naredba da se napad prekine. Prema svjedočenju nekih političara naredbu je izdao osobno predsjednik Tuđman, a jedna postrojba, mislim iz Virovitice, upala je u tenkovsku zamku pri čemu je poginulo 18 gardista. Slijedila su druga ratišta na području Nove Gradiške, a nakon tjedan dana dobivamo zapovijed da s ljudstvom i tehnikom hitno dođemo u Sl. Brod. Zadatak je bio zauzeti vojarnu koja je bila skoro u centru grada. Budući da je komandant vojarne na prijedlog predaje odgovorio otvaranjem vatre iz svog raspoloživog oružja i oruđa bilo je jasno da ćemo morati primijeniti silu da bi komandanta prisilili na predaju. Puškaralo se cijelu noć, a ujutro, mislim 15. septembra, još jednom smo zapovjednik Šipoš i ja na megafon pozvali komandanta Janka na predaju. Međutim, on je već bio smijenjen, valjda zbog neefikasnosti, što mi nismo tada znali. S obzirom da sam sa grupom ljudi bio iza Doma sindikata imali smo odličan pregled čeonog dijela vojarne koji je bio okrenut prema glavnoj cesti što vodi za Derventu. Iznenada se na nekoliko prozora u vojarni zavihoriše bijele plahte. Nisam dugo čekao i sa članom kriznog stožera Franom Piplovićem krenuo sam prema glavnom ulazu u vojarnu.

'Ne idite! Jeste li ludi? Možda je varka!', čulo se iza nas, ali povratka nije bilo. Kada smo ušli u vojarnu Frane je otišao desno, a ja lijevo. Odmah iza prijemne zgrade naiđoh na grupu oficira koji su se bili postrojili uz zid dugačke zgrade. Idući prema njima slučajno sam pogledao u zemlju na kojoj je bila razglednica, mislim iz Kraljeva, očigledno bačena kroz prozor na kojoj je bio krst i četiri slova S.

'Zdravo drugovi Jugosloveni! Pa vi nama govorite da se borite za jedinstvenu Jugoslaviju, a ne Veliku Srbiju', rekoh ljutito pokazujući im sliku sa razglednice.

'Čija je ovo razglednica?, upitao sam ljutito s obzirom da je primalac flomasterom izbrisan. Nitko ništa nije odgovarao, samo su gledali u zemlju vidno uplašeni.

'Gdje vam je komandant?', opet bez odgovora.

'Pitao sam vas nešto?', ponovih, ali prijetećim glasom.

'Ja sam!, jedva čuh odgovor meni iza leđa i ugledah oficira blijedog k’o krpa.

'O, pa ti si ta mustra! Što bolan razori pola grada kada si znao da si gubitnik?'

Nije odgovarao ni riječi. Udarih ga jednom u predjelu rebara, a on skoro zaplaka.

'Nemojte, molim vas, imam dvoje dece!', skoro jecajući odgovori komandant. „Jesi li ti pomislio koliko djece u Brodu si danas pobio i koliko ih neće od stresa moći spavati, junačino!', ljutito sam odgovorio i udario ga još jednom. Već su i drugi gardisti počeli ulaziti u krug vojarne, a iza mene se stvori Frane Piplović koji uze za rukav komandanta. 'Ovaj nam treba u policiji!', reče i odvede komandanta.

Sutradan, u glavnom dnevniku HTV-a, glavna vijest je bila o padu vojarne u Sl. Brodu i skladišta oružja i municije u Gromočniku, prigradskom naselju u Brodu. Tekst je bio popraćen slikom na kojoj Frane Piplović sa uzijem u ruci na gotovs vodi komandanta vojarne sa uzdignutim rukama. Bravo Frane, cinično sam tada pomislio!“, sjećao se Šabanović.