U davna vremena dezodoransi nisu postojali ali to ne znači da nisu postojale ideje o tome kako suzbiti smrad ljudskog tijela. Prije nego što su izumljeni proizvodi koji pobljšavaju higijenu, ljudi su najrprije koristili cvijeće.
Postupno su žene s puno novca mogle kupiti parfem ili kolonjsku vodu, no bilo je jeftinije kupiti neki mirisni puder. Za muškarce je najčešći miris bio bay rum, jedinstveni miris u kojem većina ljudi nikada nije uživala. Rum prožet začinima i mirisima osmišljen je za prikrivanje smrada tijela mornara u 16. stoljeću.
Vjeruje se da su prvu pastu za zube napravili stari Egipćani između 3.000 i 5.000 godina p.n.e. U to vrijeme već su vodili računa o oralnoj higijeni, ali naravno, ta pasta za zube bila je doslovno pasta napravljena od praha volovskih papaka, ljuski jajeta i drugih sastojaka pomiješanih s vodom.
Grčka i rimska verzija također nisu bile mnogo bolje. Grci su koristili smrvljene ljuske kamenica, a za Rimljane se vjeruje da su koristili pasirani mišji mozak. Već u srednjem vijeku pasta za zube radila se s travama i začinima, odnosno barem je bila malo ukusnija, ali pasta za zube sa svježom metvicom, kakvu poznajemo, pojavila se tek u sredinom 1870-ih.
Te godine, poznate i kao viktorijansko doba, također nisu tako davna prošlost, ali u higijenskom smislu 20. stoljeće i rats industrije ljude su odveli daleko, Ako danas u prosjeku kosu peremo barem nekoliko puta sedmično, prije nešto više od jednog stoljeća to smo činili znatno rjeđe.
Kosa je bila jedan od simbola ženstvenosti, što duža to bolja. Da bi izdržala, žene su je prale samo s vremena na vrijeme. Ženske frizure tada su bile složene. Naravno, te punđe i ti volumeni imali su trik: kosu se pralo samo sedmično ili čak mjesečno. Kosa je bila jedan od simbola ženstvenosti, što duža to bolja. No, malo se ko mogao nositi sa tolikom količinom kose, pa su zato smislili svakakve frizure koje će je održati zdravom. Barem su tako mislili.
Neke knjige o higijeni i ljepoti s kraja 19. stoljeća sugerirale su da bi ljudi s masnom kosom trebali prati kosu otprilike svake dvije sedmice, a ljudi s normalnom kosom jednom mjesečno. Također, ni šampon još tada nije bio uobičajen, pa su ljudi koristili sapun za sve. Druga formula bila je prvo amonijak, a kasnije ulja.
Desetljećima kasnije, dvadesetih godina prošlog stoljeća, frizure kakve su tada bile u modi nisu dopuštale ženama da razmišljaju o boljoj njezi vlasišta: stigle su kovrdže, koje su pravljene tako što su se šipke sa drvenim drškama zagrijavale iznad užarenog ćumura prije nego što su oko motale kosu.
Ali kosa na glavi nisu bile jedina dlake koje je trebalo uzeti u obzir. Čini se da su dlake na tijelu općenito komplicirale javno zdravlje početkom 20. stoljeća. Uklanjanje je pomoglo u izbjegavanju zaraze ušima i drugim parazitima, posebno za one koji su živjeli u tijesnim prostorima i imali ograničen pristup svakodnevnom kupanju. Stoga se "dobro brijanje" shvaćalo kao načelo osnovne higijene
