Dio naših ofanzivnih akcija u toku borbi za Vozuću četnici su zaustavili na rejonu Kalaiša. Nekoliko stotina metara ispod crkve njihove su se jedinice u povlačenju uspjele ukopati i improvizirati novu liniju. Stigavši na teren, dobili smo jasne upute i zadatke o tome gdje ćemo se zaputiti. Trebalo je da pod salvom naše artiljerije što prije dođemo do njihovih novih položaja.

Plan je bio jednostavan: čim dođemo do rovova, javljamo da se prekine s artiljerijskom paljbom i odmah uskačemo u rovove – pa šta bude.

Krenuli smo pod zaštitom artiljerije. Prvi je livadom pošao komandir. Kada je stigao do njihovog rova, onda sam ja s našom grupom brzo prešao za njim. Livada je bila duga čitavu vječnost. Zemlja je podrhtavala od plotuna naše artiljerije. Za mnom su išli Nidžo, Safet, Ibraga, Alen Spahija i svi ostali. Dok sam trčao preko livade, preko glave su mi letjele naše haubičke granate. Imao sam osjećaj da me fijuk tih granata podiže sa zemlje. Osjećaj kao da te neki magnet vuče.

Nas je nekoliko prešlo, a drugi su ostali u pripravnosti. Trebali su, nakon što mi upadnemo u prve rovove, krenuti odmah za nama da nam neprijatelj ne prođe sleđa.

Četnički rovovi bili su na rubu šume, a gađale su ih naše haubice od 120 mm. Za njima bi se odmah čuo huk minobacača od 120 mm, koji su baražno tukli duž ruba šume.

Ispred njihove tranšeje bio je prijevoj. Iza njega nas nisu mogli vidjeti. Kako bi ko od nas pretrčao livadu, zalijegao je iza tog prijevoja. Odatle smo bili udaljeni deset-petnaest metara od njihovih rovova.

Kada se iza prijevoja skupilo nas desetak, Suad je preko veze poručio artiljeriji da prekine s paljbom. Čim smo im to javili, Suad je u rov ubacio bombu. Odmah je pao prvi rov. Za nekoliko sekundi svi smo uskočili.

Četnici su bili potpuno iznenađeni – otkud mi tu – kao da smo im stigli na granatama. Brzo ih je uhvatila panika. Očekivali su napad i s livade i zdesna, iz šume, ali nikako s ove strane. Oni su smatrali da su sigurni od pješadijskog napada sve dok djeluje naša artiljerija i tu smo ih, takvim napadom, potpuno iznenadili.

Nastavili smo bacati bombe i napredovati kroz rovove.

Njihova odbrana bila je kružno postavljena, a rovovi poredani jedan iznad drugog. Uzimali smo jedan po jedan. Tu su teško ranjeni Hariz Spahić i Emir Jahić, koji je do bolnice u Tuzli preselio.

Četnici su imali i veliku tranšeju koja im je povezivala sve rovove na brdu. Kada smo upali u nju, nastao je potpuni slom. Njihov sistem odbrane bio je zamišljen tako da je svaki rov štitio i kontrolirao onaj rov koji se nalazio ispred.

U napredovanju kroz rovove bacao sam bombu na svakom ukrštanju. Bilo je rizično ući u ta ukrštanja rovova ako ne baciš bombu jer ne znaš čeka li te neko tamo. Nosio sam dosta bombi, samo na borbenom prsluku imao sam ih osam, a Mirza i Ibraga nosili su ih još dosta u svojim ruksacima.

Bacali smo bombe i pucali pojedinačno, ali se borbeni komplet brzo isprazni, pa smo morali malo stati dok nam nisu donijeli popunu municije.

Budući da su oni pucali s gornjeg dijela rovova, jer su rovovi bili napravljeni kaskadno, Safet nas je navodio motorolom kuda da se krećemo. U tom trenutku bio sam okrenut leđima četnicima i vidio sam kuda meci pogađaju. Odjednom je s četničke strane prema nama doletjelo nekoliko minobacačkih granata. Tu smo se ponovo konsolidirali da bi i ostali završili popunu municije.

Kada nam je stigla municija, krenuli smo ka vrhu. Prilazili smo mu da bismo zauzeli gornje rovove. S lijeve strane brda, na tim gornjim rovovima, pojavio se njihov snajperist. Safet ga je slučajno uočio. Meni i Mirzi pokaza u njegovom smjeru. Vidjeli sam cijev puške.

Onda se snajperist pokušao prebaciti na drugi položaj, da nam bočno zađe iza leđa i da nas odatle gađa. Znao je da odatle ne očekujemo vatru. Do nas je bio naš momak sa snajperom. Pratio je četnika pola sata i, dok se ovaj prebacivao, uspio ga je pogoditi. Gdje je pogođen, tu je i ostao. Nakon što smo poslije zauzeli taj dio terena, naišli smo na njegovo tijelo i “Zastavinu” snajpersku pušku.

Kada smo izbili na gornji dio i onda udarili direktno na one rovove u kojima su se oni počeli konsolidirati, krenuli su u veliku bježanija niz suprotnu stranu brda. Mnogo ih je bezglavo bježalo, a mi smo nastavljali pucati. Nisi mogao znati ko je od nas koga pogodio jer ih je mnogo trčalo, a mi smo svi pucali u tu gomilu. Dosta ih je tu izginulo.

Na suprotnoj strani brda bile su smještene njihove rezervne jedinice, uglavnom interventni vodovi, koji su u slučaju potrebe trebali djelovati na ugroženim tačkama. Oni u tom haosu koji ih je zahvatio nisu bili obaviješteni da smo napali, a kamoli da smo već zauzeli brdo jer se sve izuzetno brzo odigralo.

Kada smo se spustili s brda i još malo napredovali, uočili smo bajte u kojima je bila smještena ta rezerva. Tada se Safet dosjetio da ih zove u pomoć preko radioveze. Imali smo zapisan kod njihove veze, a bilo je i još dosta nekih karti i papirologije.

“'Ajde ovamo! Pomozite! Napadaju balije, potrebna nam je pomoć!”, vikao je Safet.

Grupa četnika istrčala je iz jedne bajte i potrčala preko livade prema nama. Trčali su s puškama u rukama. Mi smo iz blizine otvorili rafalnu paljbu. Neki su od njih zalegli, a neki pali pogođeni. Pucnjava je trajala petnaestak minuta. Dio četnika počeo se trčeći povlačiti kroz šumu. Na livadi ispred onih bajti ostalo ih je desetak mrtvih.

Ubrzo im je stiglo pojačanje, a onda je došlo do žestoke borbe. Rasporedili smo se po šumi i brzo ih zaustavili, iako im je pomoć neprekidno dolazila, a nas je bilo samo tridesetak. Plan im je bio da nas opkole i neutraliziraju te se time sastave sa svojom jedinicom s druge strane Kalaiša.

Naredni sat odigravala se žestoka bitka. Ubrzo nam u ispomoć stižu jedinice iz Banovića, Živinica i dio 252. tuzlanske brigade. U potpunosti smo ovladali i lijevom i desnom stranom ispod Kalaiša neprestano im nanoseći gubitke. Dio njihove odbrane pokušao se povući ostavljajući tako slobodnu desnu stranu. Mi smo to iskoristili i potpuno preuzeli i ovaj dio linije. Mnogo njihovih vojnika ostalo je mrtvo pored ceste i na livadi. Nisu ih ni pokušali izvući.

U šesnaest sati ovladali smo kompletnim brdom i komunikacijom koja je vodila pored samostana na Kalaišima dalje preko Ozrena ka Doboju.

Ovo je jedna od bitaka koja je do danas ostala nezabilježena. Bila je još jedan zupčanik u mašini koja je izvojevala našu veliku pobjedu na ovom ratištu. Ovom bitkom stvorit će se preduvjeti da se odmah sljedećeg jutra krene dalje prema Vozućoj.