To ljetno poslijepodne šestog mjeseca 1995. godine ležali smo na ledini koja se kao zelena traka prostirala čitavom dužinom ispred bukove šume. To smo jutro bili podrška pridodata bataljonu 253. tuzlanske brigade. Gledao sam, dolje niz cestu, duga kolona vozila počela se priječati po uskoj planinskoj cesti. Na kraju kolone dva kamiona imala su za sebe zakačene haubice od 155 mm. “Eno ih, dovoze ‘rore’”, reče Hamza dok je grickao tvrdi keks iz lanč-paketa. Mirza se, ustajući, polahko protegnu i lupi me po ramenu: “Idemo da prohodamo malo, da razgledamo.”

Krenemo ka ivici duge njive. Ispod nje spuštao se sitan ljeskov gaj koji se protezao u dugoj nizbrdici sve do ceste. Mirza se okretao lijevo-desno i razgledao šumu. “Šta ti razgledaš”, upitah ga, jer mi je izgledao kao da je izgubljen. – “Ama nikako ne mogu da se orijentišem, šta se nalazi u ovom pravcu direktno ispred nas?!” Razgledao sam oko sebe okolna brda: “Mislim da je Kapljevac, definitivno. Nismo nikad prije bili na ovom dijelu terena, ali po orijentaciji, na osnovu ostalih kota, mislim da je Kapljevac.” Mirza kimnu glavom: “E pa, brate, ako si u pravu, bit će gusto ovdje uskoro”, reče smiješeći se.

Dolje, na malom raskršću, čekala su još tri ili četiri vozila. Nisu mogla proći od kamiona s haubicama. Još jedan kamion privuče mi pažnju. Gurnuh Mirzu: “Pogledaj, izgleda da si bio upravu, sprema se dobra igranka.” Mirza stavi ruku na čelo štiteći pogled od sunca, kroz smiješak pljuckajući reče: “Opaaa, ‘Panteri’.” – “Znam”, velim, “vidio sam po zastavi na kamionu koji dolazi.” Bili su to “Panteri”, pripadnici Izviđačko-diverzantskog odreda 5. operativne grupe. Dobri momci, i žestoki borci, svi do jednog. “Hajdemo”, rekoh, “do ostalih, da vidimo šta ćemo i gdje ćemo se smjestiti.”

Pokupili smo opremu i krenuli poprijeko prema šumici. Gore je bilo dosta vojnika, pozdravimo se s njima pa krenemo nizbrdo, ka cesti. Dolje su čekali ljudi iz komande i objasnili nam koji su zadaci i čija su koja zaduženja. Rano ujutro napast ćemo na Kapljevac u cilju ovladavanja cjelokupnim dijelom linije. Uporedo s ovom akcijom, u sinhroniziranom napadu, u pet sati ujutro napadamo na još četiri mjesta – na Ravni Lještak, Macevine i na dio Pocivala.

Tu noć gotovo niko od nas nije spavao, svi smo razmišljali o sutrašnjem danu. Oko tri sata iza ponoći spremili smo se i krenuli prema našoj liniji. Brzo smo stigli, nije bila udaljena, a put je bio dobar. Još je bila jaka mjesečina i lijepo se vidjelo.

Ubrzo su stigli i “Panteri”. Oni su išli desno od nas, a naš je cilj bio pravo ispred. Čekali smo da se izviđači vrate, pa da onda polahko krenemo.

Vratili su se oko četiri sata. Sjedoše na grudobran, bilo ih je pet. Jedan od njih othuknu duboko, izvadi cigarete i zapali. Mi smo ih gledali i čekali vijesti. “E pa, momci, da se prisaberemo”, reče njihov komandir, duboko uvlačeći dim cigarete: “Mislim da ne bismo trebali imati problema, sve smo pregledali, mina nema. Došli smo deset metara do zemunica, to da znate. Ako budemo oprezni, bez zvukova i lomljave, i sad ćemo isto tako doći. Oni su budni, pričaju – to je plus. Možda neko osmatra, ali od priče i smijeha neće nas čuti.”

Motorole su podešene na frekvencije koje smo dobili. Provjerili smo opremu i krenuli. U prvoj grupi bilo nas je 25. Za nama je išla druga grupa od četrdeset ljudi. Polahko smo se spustili nizbrdicom, naišli na jedan širi potok pa onda na ravan. Lagano smo se kretali. Trojica izviđača išla su ispred nas. Dali smo im dvadesetak metara prednosti i polahko hodali za njima. Ispred mene su bili Mirza, Safet i Hamza – polahko i opezno, korak po korak. Do pet sati trebali smo biti na borbenom položaju ispred agresorske linije.

Izviđači su naredili da se stane, otišli su naprijed, a onda se nakon deset minuta vratili. Šapatom su rekli da se svi okupe. “Slušajte, sad smo pedesetak metara od četnika, bez problema možemo doći ispred rovova. Odavde se raspoređujemo u liniju i idemo polahko. Gore su ostala dva moja momka. Ako bilo šta primijete dok se budemo kretali, javit će. Znači, samo polahko i oprezno, držite liniju i odstojanje. Sanitetlija, za nama ideš deset metara. Ne prilaziš dok ne počne pucnjava i dok ne budeš pozvan. ‘Panteri’ i još dvije grupe tu su lijevo, nema na 50 do 70 metara. Mi prvi počinjemo. Znači, složit ćemo svi po njima, ali držite se zaklona. Naš cilj je privući što veću pažnju četnika, da bi ostali djelovali neprimijećeno. Je li svima jasno”, reče na kraju. Svi klimnuše. “Idemo onda momci, uz Božiju pomoć. Čuvajte se, bit će žestoko.”

Raspoređeni u liniju, brzo stigosmo do izviđača. Pokazali su nam prema zemunicama. I u mraku su se dobro vidjele.

Sigurni u sebe, agresorski vojnici glasno su pričali, a na jednom je mjestu gorjela svijeća. Komandir nam pokaza rukom da nas peterica idemo desno još deset metara. Tiho smo krenuli, pogeti, držeći na oku dio agresorskih rovova.

Našli smo zaklon iza debele bukve. Mirza spusti osamdesetčetvorku. Pomognem mu izvaditi kutije, jedna je bila u mom rancu. Legnemo i posmatramo. Grudobran zemunice nije bio udaljen više od petnaest metara. Asif je držao osu na ramenu, Hamza je bio iza, s motorolom u ruci. Čuo se kratak tih zvuk. Hamza pokaza Asifu rukom ka liniji, da puca. Mi smo se usredsredili na svoja oružja i čekali.

Minutu poslije odjeknu eksplozija, a onda još dvije, iz zolja koje su ispalili momci lijevo do nas.

Nakon toga je sasulo s naše strane iz svih cijevi. Šuma je proključala. U prvom momentu četnici nisu znali ni šta ih je snašlo, nisu odgovarali sigurno dvije minute. A onda je iz zemunice pred nama zaštektao mitraljez. Pucao je nasumično iznad nas. Mi smo uzvraćali. A onda su se čule još dvije jake detonacije. Dim se izvio iz zemunice, ali mitraljez je i dalje pucao dobijajući podršku od sve više cijevi iz njihovih tranšeja. Jedan od ljudi iz 3. tuzlanske dopuzao je do nas vičući da se u borbu uvodi i druga grupa. “Dosta ste ih navukli na sebe, još samo malo da izdržimo i slijedi glavni udar gore, desno od nas. U tom nas je momentu, s lijeve strane agresorske linije, poklopilo jače oružje. Bio je to “Browning”. Meci su kidali grane, komadi drveća oko nas letjeli su na sve strane.

Pucao je neprestano pomičući se lijevo-desno i držeći nas pod vatrom. Nekako smo, pribijeni uz zemlju, uspijevali pucati. A onda je desno od nas odjeknulo nekoliko jakih eksplozija. Čuli smo da je i gore proključalo. Samo nekoliko trenutaka poslije, preko nas su preletjele granate ispaljene iz naših minobacaša. Uz jeziv zvižduk i detonacije pogađale su njihovu liniju i prostor iza njihovih položaja. Čuli smo na motoroli da se od nas traže da još stisnemo, da im ne pada na pamet poći gore u ispomoć. Još jedna kanonada granata poklopila je četničke rovove. A gore, desno, postajalo je sve glasnije. Detonacije su se stapale.

Hamza je u jednom momentu povikao: “Probili su, probili, ulaze u tranšeje, udri ih samo! Momci, lijevo od nas, puzeći su krenuli prema neprijateljskim rovovima. Jedan od njih ispali zolju, koja je pogodila direktno u otvor puškarnice na zemunici. Visok plameni stub izvio se u zrak, a onda se uz huku vratio u zemunicu.

Pogledali smo desno i vidjeli da odozgo, kroz agresorsku liniju, dolazi pucnjava. Mirza ustade, zamijeni kutiju na osamdesetčetvorki, i viknu: “Idemo, idemo, momci su u tranšejama!” Duboko sam udahnuo i kratkim ga rafalima iz puškomitraljeza štitio pucajući prema liniji. Njegov mitraljez treštao je, sad lijevo, sad desno. U nekoliko koraka našli smo se pred rovovima. Bacili smo nekoliko bombi i, nakon eksplozije, preko grudobrana upali u trenšeju. Sve je bilo spaljeno. Zemunica je još bila u plamenu. Iznenada dođe rafal, momak koji je bio lijevo od nas pade pogođen preko grudobrana. Mirza uze položaj i poče pucati. Povika mi da bacim bombu prema krivom stablu. Bacio sam je, ali je otišla malo dalje. Odjednom se od stabla desno odbacio četnik, a onda u pogurenom položaju pokušao naći zaklon za drugim drvetom. Mirzin mitraljez bio je brži, sasjekao ga je na metar od zaklona i bacio na zemlju. Pogledali smo prema našem pogođenom momku. Već su neki bili oko njega. Pitam je li dobro, jedan od ljudi odmahuje glavom: “Gotovo je, pogodilo ga je direktno u glavu.”

U tranšeju su počeli uskakati momci iz drugog ešalona. Vikali smo im da idu lijevo i desno. Mi smo krenuli desno, a jedan dio ostao je za nama. Sad je to već bila sporadična pucnjava. Bilo je četnika koji se nisu htjeli predati, pa su pružali otpor iako su mogli bježati. Za petnaestak minuta naš dio linije sastavio se u potpunosti s dijelom na koji su udarili “Panteri”.

U ranim jutarnjim satima Kapljevac je bio pod našom kontrolom, a ubrzo ćemo osloboditi i ostala tri mjesta: Ravni Lještak, Macevine i dio Pocivala. Ubrzo smo se sastavili i utvrdili liniju. U rovovima je ostalo mnogo naoružanja i velika količina municije. Agresorske jedinice ostavile su i sva materijalna sredstva, minobacače, kao i nekoliko oruđa velikog kalibra. Gore, na izlazu, pomogli smo da se prihvate i mobiliziraju ranjeni vojnici. A dolje, pod rovovima, bila su šatorskim krilima prekrivena tijela naših šest, ako Bog da, šehida, koji su to jutro dali najveći doprinos borbi. Svojom žrtvom nesebično su doprinijeli ovoj veličanstvenoj pobjedi, zadužujući time sve nas da njihov trud i djela ne padnu u zaborav.

Od 15. maja 1992. do 25. augusta 1995. godine Tuzla je tučena s 1.420 projektila raznih vrsta kalibara. Približno 90 posto njih ispaljeno je s Majevice, a ostale s Ozrena. Tuzla je u tom periodu granatirana minobacačima 120 mm; haubicama 105 mm, 122 mm i 155 mm; topovima 76 mm, 85 mm i 130 mm; tenkovima i raketama zemlja-zemlja tipa “Volhov”, ali i kasetnim projektilima. Većina projektila ispaljivana s Majevice došla je s lokaliteta Ostojići, Cviljevina, Makin Stan, Površnice, Ploče, Modrašnica i s Kapljevca. Sada smo bili sigurni da s ovih prostora agresori neće više baciti ni jednu granatu na civile. Bila je to veoma dobro organizirana i briljantno izvedena akcija u kojoj su najveći teret podnijeli pripadnici IDČ “Panteri”. Čast je bila biti dio te jedne velike dobro isplanirane pobjede Armije Republike Bosne i Hercegovine.