U staroj Bosni ljubav se nije pokazivala glasno. Govorila je kroz pendžer, kapiju, pogled, stih i uzdah. Ašikovanje je bilo svojevrsna umjetnost udvaranja, bio je to spoj ljubavi, strpljenja, poštovanja i strogih društvenih pravila.

U bosanskim mahala­ma nekada se dobro znalo kada je vrijeme za ašikovanje. Najčešće petkom poslije podne, nakon džume, ili tokom blagdana i svečanih dana, mladići bi oblačili svoje najljepše odijelo, pažljivo namještali fes i kretali prema kući djevojke koja im je privukla pažnju.

Djevojke bi, također, oblačile najljepše ruho i stavljale nakit. Ipak, njihov susret s ašikom odvijao se u okvirima strogo utvrđenih pravila. Glavno mjesto susreta bio je ašik-pendžer, prozor okrenut prema ulici, s kojeg se moglo razgovarati, gledati i upoznavati, a da se pritom sačuva pristojna udaljenost.

Momak bi stao pod prozor. Ako djevojka već nije gledala prema ulici, blago bi zakucao ili bi kamenčićem dodirnuo staklo. Bio je to tihi znak: stigao je ašik.

Djevojka bi mu odgovorila pogledom, riječju ili bi, ako je običaj i prilika to dopuštala, izašla na avlijsku kapiju. Ponekad bi mu iznijela čašu vode ili šolju kahve. Takav mali znak pažnje mogao je govoriti mnogo više nego otvoreno iskazivanje osjećanja.

Kahvenisanje

Sastavni dio običaja: Dočekuša, razgovoruša, sikteruša...

Ljubav na distanci

Ašikovanje je počivalo na granicama. Fizički kontakt između mladića i djevojke bio je tabu, a njihova bliskost iskazivala se prvenstveno riječima, pogledima i gestovima.

Ako bi momak ušao u avliju da obavi namaz, djevojka bi mu mogla iznijeti ibrik za abdest i serdžadu. Naizgled jednostavan čin imao je posebnu težinu u vremenu kada se naklonost nije pokazivala otvoreno.

Upravo iz te suzdržanosti nastajala je posebna vrsta ljubavne čežnje, pravi sevdah. Pogled bi trajao malo duže, riječ bi se pažljivo birala, a uzdah bi ponekad rekao ono što se nije smjelo izgovoriti.

Momci su svoje ašike nazivali "gulubicama", a njihovu ljepotu uspoređivali sa suncem, ružama i drugim ljepotama prirode. Razgovori su bili ispunjeni blagim zadirkivanjem, stihovima i dosjetkama. Sve je imalo svoju mjeru: i osmijeh, i pogled, i vrijeme provedeno pod pendžerom.

Kad "nana zove da se pita kuha"

Ašikovanje nije uvijek vodilo ljubavi. Ponekad je djevojka morala dati do znanja da joj momak nije po volji, ali se ni to nije činilo grubo ni direktno.

Postojao je duhovit i vrlo suptilan način odbijanja, poznat kao "korpa". Djevojka bi, usred razgovora, odjednom počela glumiti da je neko doziva iz kuće.

Momak bi upitao: - Ko to te zove? - a odgovor bi glasio: - Zove me nana, da pitu kuham. -

Poruka je bila sasvim jasna. Ašik je znao da je vrijeme da se pozdravi i ode.

Više od udvaranja

Ašikovanje je bilo mnogo više od običnog susreta dvoje mladih. Ono je odražavalo čitav jedan društveni poredak u kojem su čast porodice, ugled djevojke, pristojnost i poštovanje imali posebno mjesto.

Mladi su se upoznavali polako. Nije bilo brzih poruka, iznenadnih susreta ni neposrednog fizičkog kontakta. Za jedan razgovor trebalo je strpljenja, za jedan pogled hrabrosti, a za ljubav vremena. I upravo je u tome posebna ljepota ovog starog običaja.

Ašikovanje je ostalo zapisano u pričama, pjesmama i sjećanjima na staru Bosnu kao vrijeme kada se ljubav često rađala iza pendžera i na avlijskim kapijama. Vrijeme kada je jedan pogled mogao trajati cijelu noć, a jedna izgovorena riječ dugo ostajati u srcu.

Jer nekada se ljubav nije morala dodirnuti da bi se osjetila. Bilo je dovoljno da se dvoje mladih pogledaju preko pendžera i da cijela priča počne.