Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je 2018. prevela i priredila Kerima Filan u izdanju Connectuma, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća.
Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. U nastavku donosimo dio iz Tezkire broj 22 o ašikovanju u Bosni.
***
Klima u Bosni dosta je hladna. Zbog toga djeca ovdje sporije odrastaju i sazrijevaju. Djevojke i mladići ašikuju, a to je jedan način zabavljanja u kojem slobodno i otvoreno jedni s drugim razgovaraju i druguju. Djevojčice od petnaest godina još ne ašikuju jer one još nisu odrasle djevojke. Na ovaj način počinju se zabavljati uglavnom sa sedamnaest ili osamnaest godina, i dosta vremena, čak više godina, provode ašikujući. Djevojke muslimanke ne pokrivaju lice sve dok se ne udaju; bez obzira na to koliko godina imaju, ako nisu udate, hodaju otkrivena lica. Kada se uda, djevojka odjene feredžu i niko joj više ne može vidjeti lice. To što su u javnosti djevojke otkrivene nema loših posljedica za njihovu čednost – njihovoj se čednosti nema šta prigovoriti. Uistinu su bošnjački mladići i djevojke osobe od časti i čednosti u pravom smislu tih riječi. Bošnjaci su narod čistog morala.
Njihova sela čine pojedinačne kuće koje su razmjerno udaljene jedna od druge zbog toga što se kuće za stanovanje prave neposredno uz njivu. Posve je malo sela u kojima su kuće jedna uz drugu kao što su u kasabi. Mi smo proveli otprilike godinu i po dana u tim krajevima i nikada nismo čuli da se negdje desio napad na djevojačku čast. Što se tiče krađa, tu i tamo se čulo da su, navodno, Romi nešto pokrali. Za sve ovo vrijeme u cijelom Bosanskom ejaletu desila su se tri zločina. Poslije je ustanovljeno da su zločinci zapravo kradljivci koji su na bosansku stranu prešli iz Crne Gore i Srbije. Kada smo se uvjerili da su Bošnjaci ljudi lijepog i čvrstog morala, znali smo da ovdje neće biti teško obaviti krupne poslove zato što im se pristupalo s čistom, dobrom namjerom i iskreno postavljenom svrhom.
Kao što ih krasi uzoran moral, Bošnjaci su isto tako ljudi koji su iskreni u vjeri, redovni u obavljanju namaza i potpuno predani vjerovanju. Imaju poštovanje prema ljudima od znanja (ulemi) i poštuju odredbe časnog šerijata. Neki pripadnici uleme ne slažu se s običajem ašikovanja, međutim, on postoji od davnina i duboko je prisutan u društvu, zbog čega se ne može jednostavno ukinuti. Kada znamo da su običaji čovjekova druga priroda, jasno je koliko ih je teško mijenjati. Pa ipak, Bošnjaci se drže ovog svog običaja vodeći računa o časti; dobro vode računa o tome da ne učine nešto što je u suprotnosti s lijepim moralom.
Ašikovanje se odvija tako da mladić ode pred djevojčinu kuću i ona s prozora razgovara s njim. Djevojka može čak izaći na uličnu kapiju i razgovarati s mladićem. Može mu iznijeti čašu vode ili šolju kahve na kapiju. Isto tako, mladić može ući u avliju djevojkine kuće da obavi namaz; ona mu iz kuće iznese ibrik da uzme abdest i donese mu serdžadu za namaz. Ako se kroz te susrete dogodi da slučajno jedno drugo dodirnu prstom, moraju se vjenčati, i odmah se pristupa vjenčanju. Ašikovanje je, naime, običaj koji pomaže da se djevojka i mladić upoznaju, da naviknu na prirodu i ponašanje onog drugog, da ustanove kako se jedno drugom sviđaju i da žele stupiti u brak. Kad se brak na taj način dogovori, zaključuje se na mahkemi.
Na mahkemu pred kadiju dolaze lično budući muž i žena, i tu se obavi čin vjenčanja. U svojim kućama ne prave nikakvu svadbu, već zajednički život započnu na nekom trećem mjestu o kojem su se prethodno dogovorili i sve utanačili. Naime, kada se mladi jedno s drugim dogovore da će stupiti u brak, roditelji se drže kao da su povrijeđeni što nisu uključeni u taj dogovor, ali se nakon nekog vremena pomire s mladom i mladoženjom i dovedu ih u roditeljsku kuću. Ta roditeljska povrijeđenost nije stvarna već prijetvorna. Naime, roditelji su, ustvari, sretni što se vjenčanje odvilo baš na taj način jer bi se inače morala prirediti svadba, a tada je porodica koja udaje djevojku na velikom trošku. Djevojci je potrebno za svadbu nabaviti raznovrsnu opremu i izraditi skupu odjeću koja se ukrašava srmom i lijepim vezovima.
Uz to, običaj je da se nekoliko dana, nekada i više sedmica, priređuje gozba. Tako je uistinu porodica koja udaje djevojku izložena velikim troškovima. Zbog toga se svadbe rijetko priređuju, a djevojke same sebi traže muževe ašikujući, i može se reći da uspijevaju u tome. Vješte su u tome da privuku momka za sebe i da ga nagovore na brak. Ima dosta službenika u državnim službama, u kancelariji valije i drugih dostojanstvenika, koji se u Bosni ožene i ostanu živjeti tu.
