Jutarnji su sati augusta 1993. godine. Na liniji smo razgraničenja u Donjoj Brci, u zoni odgovornosti 108. brčanske brigade. Jučer je na ovom dijelu ratišta, gdje smo se nalazili s momcima iz odreda “Sokolovi”, bilo baš žestoko. Četnici su izveli tri jaka napada. Posljednji, kombinirani pješadijsko-tenkovski napad bio je najjači. Napali su centralni dio naše linije, odnosno naše rovove 10, 11, 12. i 13, a onda su s dvije prage i uvođenjem dodatnih snaga pokušali siloviti napad na naš desni bok. Uz velike napore uspjeli smo ih odbiti. Četnicima su naneseni veliki gubici u živoj sili, jedna je praga oštećena, ali su je oni uspjeli odšlepati prema šumi, dolje lijevo od nas. Mi smo imali četiri poginula borca i devet ranjenih. Noć smo iskoristili da se na smjene malo odmorimo i da popravimo tranšeje.

Jutros od pet sati i petnaest minuta izloženi smo teškoj artiljeriji kojom nas agresor pokušava uzdrmati na našim položajima. Svi smo svjesni pozicije na kojoj se nalazimo i njihove odlučnosti da nas odbace nazad koliko je to moguće više. Ovaj dio ratišta pod stalnim je napadima zbog blizine elektrovodova, odnosno dalekovodnih stubova koji vode struju prema Pelagićevu, Derventi, Brodu i dalje prema Banjoj Luci. Artiljerijski napadi traju već pola sata. Tuku selektivno našu liniju – rovove i zemunice.

Naša linija na samom je početku zaseoka. Naše tranšeje prolaze kroz podrume pet kuća, što malo pojačava našu sigurnost od teške artiljerije.

U jednom momentu morali smo krenuti na dvanaestku, jer su ondje bila ranjena dva momka. Samir reče da Elvir i ja uzmemo svoju opremu i krenemo dolje.

Samo što sam posegnuo za ranac, zatreštao je ispod nas teški mitraljez. Salva metaka zasula je zid kuće iznad naših glava. “Četnici, četnici”, neko je doviknuo.

Vidio sam da je Samir zapucao tačno ispred nas. Pucnjava je pojačavala intenzitet, a onda su odjeknule i ručne granate. Četnici su brzo došli do temelja razrušene kuće ispred nas i uzeli je kao dobar zaklon. Dok smo pucali, komadi crvene cigle letjeli su na sve strane. Uskoro od crvene prašine, koja se dizala u zrak, nismo ništa vidjeli ispred sebe.

Malo više udesno, prema šumi, zabrundao je motor nekog vozila. Pucali smo tačno u tom smjeru. Ja sam mislio da je to ona druga praga, koja je jučer utekla prema šumi dok je druga bila u dimu. Ubrzo sam se razočarao u svoju pretpostavku. Nije to bila praga nego tenk.

Samo što je izašao prema putiću ispod međe, ispalio je granatu. Bilo je veoma blizu pa nije bilo nikakvog zvižduka niti huke. Zvuk detonacije doslovno se spojio sa zvukom ispaljenja. Strahovit prasak zaparao je uši, a val detonacije preletio preko nas. Granata je pogodila direktno između prozora treće kuće desno od našeg položaja. Izvio se visok stub dima i crvene prašine.

Pokušao sam odgonetnuti neku Samirovu gestikulaciju rukama. Nisam imao pojma šta pokazuje, a od zujanja u ušima nisam mogao čuti šta je govorio.

A zatim ponovo huk i klepetanje projektila. Znao sam, u tom djeliću sekunde, da ide direktno prema nama. Uhvatio sam se rukama za šljem i zbio se uz jedan zid tranšeje.

Druga granata udarila je u zid trošne kućice ispred čijeg je temelja prolazila tranšeja do zemunice.

Detonacija je bila tako snažna da je Elvira odnijela dolje, na lijevu stranu, poput kakve krpene lutke. Još se prašina nije bila ni razišla kada nas je treći projektil direktno pogodio.

Pokušao sam otvoriti usta, ali nisam imao vremena. Redenik s grudobrana udario me direktno po očima i nosu. Odletio sam preko tranšeje do podrumskih vrata kuće iza nas.

Puzeći sam ustajao, dočekavši se na laktove. Sve mi je u glavi zujalo, a tijelo mi je bilo potpuno utrnuto.

Samir je vikao da se što brže dovučem do tranšeje. U stomaku mi je bio grozan osjećaj. Elvir se derao tražeći pomoć dok je pužući vukao nogu za sobom. Bila je nenormalno zabačena na kontra stranu iznad koljena. Tek kada je pritrčao jedan od vojnika, uzeo ga ispod pazuha i počeo vući ka tranšeji, vidjeh da visi na komadu kože. Krv je prskala svuda. Tijelo momka iz 108. brigade ležalo je preko grudobrana nepomično, unakaženo gelerima.

Svuda su se izdizali dim i prašina. Oko nas su odjekivale pucnjava i detonacije. Osjećao sam se pogubljeno i dezorijentirano.

Samir me uhvatio za rame i povukao u tranšeju. Zagrmjeli su praga i PAM.

Nabio sam šljem na glavu, dočekao se na koljeno i pogledao prema kućama preko ceste. Praga je tukla prema nama dok su četnici trčeći cik-cak dolazili pravo na nas.

A onda je nova granata pogodila direktno u naš grudobran. Odbacilo je i mene i dva momka iz Brčkog od tranšeje i onda nas bacilo prema dolje. “Pomagajte, ranjen sam, ranjen sam”, vikao je neko od boraca. Vidio sam da ga momci vuku kroz onaj dim prema zemunici ukopanoj u podrumu kuće. Treštalo je na sve strane. Ja sam još bio ošamućen i u glavi mi se nenormalno vrtjelo.

Sav ugruhan, tek tad vidjeh poderotinu na mojoj ruci iz koje je liptala krv.

Sasuli su prvi rafali. Podigao sam kutiju s redenicima i obje postavio na grudobran pored Samira. Povadio sam okvire i poslagao ih pred sobom.

Šuma je ključala od pucnjave dok su se četnici pokušavali dočepati puta koji je vodio ka kućama ispred kojih smo mi bili. Tad sam shvatio da oni nisu očekivali otpor. Mislili su da smo mi neutralizirani jer nismo otvarali vatru na njih. Dolje, preko ceste, praga je prešla i okrenula se prema nama. Štitila ju je jedna kuća, jednospratnica.

Praga nas je ponovo zasula dok su četnici nadirali preko ceste. Komadi zemlje padali su po nama s grudobrana. Naslonio sam se na balvan, osjetio sam da mi drhte i noge i ruke. Ne znam, možda je bila iscrpljenost, možda bol, bespomoćnost, strah…

Pogledao sam u Samira. Kao da je znao šta osjećam. Podigao je mitraljez i klimnuo mi glavom. “Junače”, viknu mi, “smrt nije kraj.”

Rafali su zatreštali, a četnički jauci razlegli su se ravnicom. Prvi četnici pali su odmah na cesti dok su ostali iz ležećeg položaja pucali na nas. Neki od njih kukali su i jaukali. Zapucasmo i vidjesmo da ih izvlače natrag. Praga je ponovo sasula po nama pomažući im da se izvuku prema šumi.

Bježali su glavom bez obzira. Na čistini ispred nas više nije bilo nikoga, osim tri tijela na cesti koja nisu mogli pokupiti.

Ponovo je tenk ispalio granatu. Pogodila je u krov zadnje kuće u našem redu.

Samir je izvadio zavoj i razmotao ga da mi zavije ruku. Nismo ništa pričali. On me je previjao, a ja sam gledao u prostrane ravnice. Gledao sam negdje daleko, ali ipak sam vidio suze u njegovim očima.

Zamotao mi je ruku, zatim uzeo deku i prebacio ju preko tijela rahmetli Elvira. A onda je sjeo. U njegovim očima više nije bilo ništa – ni žalosti, ni tuge, ničega...