Himzo Polovina je rođen 11. marta 1927. godine u Mostaru, u Donjoj Mahali. Njegov otac Mušan je odlično svirao šargiju. Krajem Prvog svjetskog rata zatekao se kao vojnik u Ljubljani. Tu se aktivirao kao vazduhoplovni podoficir. Za vrijeme službovanja se zaljubio i sklopio brak sa Slovenkom Ivankom Hlebec. Nakon prelaska u Sarajevo, otac familije je dobio  premještaj u službi na aerodrom u Mostaru. Majka Ivanka je rodila osmero, troje ženskih i petero muških. Dva brata su umrli kao djeca. Ostali su Himzo, Muharem i Mirza, te sestre Fadila, Samija i Vahida. Djeca se sjećala da je majka Ivanka voljela pjesmu: "Oj, boga ti, siva ptico sokole, jesil’ skoro ti od Bosne ponosne…" Od nje je tu pjesmu Himzo naučio i kasnije je snimio.
Ta njihova majka, Slovenka, bila je vrhunski intelektualna i muzički obrazovana, pa je posebno kod Himze podsticala ljubav prema sevdalinkama. Himzo je neumorno tragao za starim izvornim pjesmama, učio ih i izvodeći ih ponovo vraćao narodu iz kojeg su i potekle.

Prva znanja o sevdalinki sticao je u Mostaru od Sevde Katice, Đire Vejzovic, Nezira Bukovca i drugih. Pred Drugi svjetski rat je počeo učiti svirati violinu kod poznatog profesora i majstora violine porijeklom Čeha, Karla Malačeka.
Sevda Katica je bila njegov neprocjenjivi rudnik blaga iz historije sevdalinke. Nakon smrti ljepotice Mostara, Sefić Emine udate Koluder, kazala je poslednju strofu koju je spjevala i dodala tekstu poznatog mostarskog pjesnika Alekse Šantića. Kada je došao Himzo da je obavijesti o Emininoj smrti zatekao ju je u avliji u Donjoj mahali u porodičnoj kući. Sevda je već tada bila u dubokoj starosti, zadrhtala je s tugom i izrekla stihove koji su sami iz nje izvirali sa mnogo sjete.

Himzo Polovina je zapisao, komponovao i otpjevao "Čudna jada od Mostara grada", "Ah što ćemo ljubav kriti", "Hasanagin sevdah" ("Što te nema"), "Kraj tanana šadrvana", "Mostarske dućane", "Dvore gradi komadina Mujo", "Na prijestolju Sultan sjedi", "Žute dunje"…

Džoni Štulić bio lud za sevdalinkama, pa ih je rado pjevao, kao i makedonske narodne pjesme. U tekstovima o grupi ćete naći da je "bend dobio ime Azra, po istoimenoj poemi slavnog Heinricha Heinea 1977. godine". I sam Štulić je pjevao i snimio pjesmu "Azra" ("Kraj tanana šadrvana"). Umjesto "ja se zovem El Muhammed", pjevao je "ja se zovem Štulić Džoni, iz plemena starih Azra…" Izmijenio je ime mladića zaljubljenog u lijepu princezu. Štulić se nije baš potrudio da prizna da je Azru otpjevao prema originalu pjesme Himze Polovine. Njegov basista Mišo Hrnjak je ipak objelodanio da je Štulić preimenovo svoj "Balkan Sevdah Band" u "Azra" po pjesmi Himze Polovine, na tekst Heinea.

Desetine sevdalinki koje je istražio i opjevao Himzo Polovina, prosto je oteto iz njegovog vlasništva, bez stida i pitanja. Druga pjesma kojoj se osporava ili zaboravlja Himzino autorstvo je slavna sevdalinka  "Žute dunje". U filmu Ademira Kenovića "Kuduz", svjetski poznatog scenariste i književnika Abdulaha Sidrana, "Žute dunje" su bile glavna muzička nit. Danas možete pročitati na nekim portalima da je "da je malo poznato da je ovu kompoziciju napravio Goran Bregović".

Ustvari Bregović se nakačio na sevdlinku Himze Polovine i kao mnogi drugi kopirao je. 

Jednako tako je svojevremeno uradila i pjevačica Jadranka Stojaković sa Himzinom pjesmom "Hasanagin sevdah" ili "Što te nema". Očigledno je da se radi o identičnoj kompoziciji koju je Jadranka Stojaković samo prepjevala. Kad je Himzo reagovao, zahvalivši joj se na promociji sevdalinke, ali da je ipak trebala navesti njegovo ime kao autora muzike, Jadranka Stojaković ga je brutalno napala i, čak, izvrijeđala. Samo se stariji slušaoci Radio Sarajeva vjerovatno sjećaju kada je čitano to njeno pismo vrlo ružnog sadržaja. Poslije toga se unutar obitelji govorilo da je to Himzo teško zdravstveno podnio.

U toj raspravi Himze i Jadranke bilo je jasno da je u Sarajevu većina ustala protiv njega. Odmah se ostavio polemike i potonuo u svoj svijet kojeg su okruživale negacije i prepisivačka škola.

Na sve strane se pjeva Himzina pjesma "Čudna jada od Mostara grada". Ali nećete čuti ili će to biti prava rijetkost da pomenu Himzu kao autora.

Neke njegove popularne kompozicije se danas izvode po Srbiji ali, naravno, pljačkaški, bez navođenja njegovog autorstva.  

Svašta se protiv njega plelo, izmišljalo i lagalo. 

Posljednje što se ovih dana može pročitati je da je kao domobran pobjegao u Sloveniju, pa se, onda ipak, vratio u Mostar. Nema dokaza o tome, ali je bio i te 1945. maloljetan. Mogao je otići kod svoje slovenačke familije. Previše je laži kolalo o njemu, pa je sve više održavao koncerte izvan Bosne i Hercegovine, gdje su ga dočekivali u oduševljenju. Na dan 5. augusta piše se da je preminuo u Sarajevu. Nije preminuo u Sarajevu nego je, nakon njegovog posljednjeg koncerta, preminuo u Plavu, u Crnoj Gori 5. augusta 1986. godine, od posljedica srčanog udara. Bio je sami kraj koncerta, kad se nagrađivan ovacijama povukao sa pozornice jer je osjetio slabost. Posljednja pjesma koju je otpjevao pred  tada oduševljenom publikom bila je "Emina".

Čovjek koji je čitav život posvetio skupljanju historijskih muzičkih vrijednosti Bosne i Bošnjaka, zaslužio je mnogo ozbiljniju pažnju.

Ipak su ga se neki mudri ljudi sjetili i u njegovu čast dali ime jednoj sarajevskoj ulici na Bjelavama. U njegovom Mostaru nema Himzine ulice, niti u bilo kojem drugom gradu u BiH. Reklo bi se jednostavno: Kako će i biti kad se krije i otima njegovo djelo, bezobzirno pljačkaški, bez ikakve zaštite autorskih prava. Sudbina Himze Polovine sigurno nije samo njegova. Nažalost, to je stoljetna sudbina bošnjačkog naroda kojem se negira identitet i od koga se uglavnom krade, bez posljedica, ono najljepše što je stvarao.