Izumiru stari bošnjački običaji vezani za klanje kurbana. Primjetno je to posljednjih godina. Istina, uvode se neki novi običaji, ljudi se prilagođavaju novim okolnostima, što je i očekivano i normalno. Međutim, počesto imamo pojave koje i nisu baš normalne. Dešava se zadnjih godina da vas, kada prođete pored kontejnera za smeće u vrijeme Kurban-bajrama, zapahne smrad životinjskih ostataka. Nesavjesni ljudi počesto bacaju ostatke kurbana u kontejnere, kožice ne ostavljaju na predviđena mjesta, bacaju životinjske iznutrice i ostali klaonički otpad. To je ružno i ne bi se smjelo događati.
S hadžijom Ramizom Mešom iz Fojnice, koji se bavi uzgojem ovaca, prodajom i klanjem kurbana, razgovarali smo o ovdašnjoj tradiciji klanja kurbana. Za kurban se, zapravo, ne može ni reći da je tradicija, jer to je vjerski propis koji je jasno definiran, ali s vremenom su se ustalili neki običaji koji su oblikovali naš odnos prema kurbanu. No hadžija Meša konstatira da se naša lijepa tradicija, očito, gubi.

NAŠA JE VJERA ČISTOĆA
“Kurban se nekada smatrao nečim, da ne kažem pretešku riječ, svetim. Naši stari gledali su da se postupa po šerijatskim pravilima ili po tradicijskim pravilima na našim terenima. Normalno je bilo da se zna gdje je mjesto za klanje, gdje će se zakopati iznutrica, da ne može životinja doći da je raznosi. Na to mjesto stavljao se poveći kamen i time obilježavalo da se ne gazi i da životinje ne raskopavaju. Obično se na našim selima to radilo ispod nekog drveta, neke voćke koja je bila namijenjena za kurbane”, kaže Meša.
“Naša vjera je čistoća, pola vjere je čistoća”, priča Meša, pa, prema tome, i postupanje s kurbanima bilo je takvo da se pazilo na čistoću, da sve bude čisto i uredno.


“Svjedoci smo da to svake godine odumire, da se, kao i svemu, pristupa po onoj: hajde da se obavi, da to riješimo. Nema više one emocije, nema ljubavi...”, govori Meša.
Iako bi klanje kurbana trebalo činiti iz pokornosti Bogu, a ne u skladu s društvenim normama i trendovima, čini se da klanje kurbana sve više postaje dio nekog trenda. Uz to, kurban bi trebao biti ono što okuplja porodicu za Bajram, ali ni to više nije pravilo.
“Kurban-bajram porodični je praznik, tada bi se trebala skupiti porodica oko kurbana. Ima i toga još, kod mene punica drži do toga, da se napravi jedan ručak, da se vidimo, da popričamo. Ručak, naravno, mora biti od kurbana, to je bila praksa. To je bilo nekakvo nepisano pravilo”, priča nam Meša.
S obzirom na to da Meša prodaje i kolje kurbane, i sam se susreće s različitim zahtjevima i ljudima – od onih koji žele svojom rukom zaklati kurban, biti prisutni dok se kolje, pa do onih koji samo uplate i kažu: podijeli po socijalnim ustanovama, jer ne znaju šta će s mesom, ne jedu ovčije meso, pa ne ostave ni za sebe onaj dio koji im, kako nas je Poslanik, a. s., učio, pripada.

NEMA SE KOME PODIJELITI KURBAN
Nažalost, došlo se u čudnu situaciju da se više kurban nema kome ni podijeliti. Sela su nam prazna, prije su se nosili kurbani od vrata do vrata, a sad skoro da nema ni toga. U gradovima ćete naići i na situacije da neko neće ni da primi kurban. Na selima je, kaže Meša, manje izraženo to da ljudi neće da prime kurban jer svako svakoga zna pa je nezgodno.
Brzi tempo života promijenio je i naš odnos prema kurbanu. Više je nego očito da je brzina na sve utjecala pa i na promjene u načinu klanja i dijeljenja kurbana – važno je samo da se uradi, završi i da se više ne misli o tome.
“Sve se rjeđe čovjek na dan Bajrama posvećuje kurbanu”, kaže Meša. Ipak, da ne budemo previše kritični, ne znači da se neće vratiti ta tradicija.
Mora se razumjeti da nemaju svi tu mogućnost da sami u svojoj avliji zakolju kurban, pa im je potrebno da nađu nekoga provjerenog kome mogu povjeriti tu svoju obavezu.
“Ljudi kupuju od provjerenih i ne pitaju previše, taj svoj emanet prebace, evo, u ovom slučaju na mene. Najveća je satisfakcija čovjeku kada mi dođu i kažu: ‘Znaš, onaj moj kurban, pripremi mi...’”, kaže Ramiz Meša, čije stado trenutno broji 200 ovaca i 50 koza. Za ovu godinu, kako kaže, ima previđenih stotinjak kurbana.
Meša je bio zastupnik u Federalnom parlamentu. Govori nam da je pokušavao ukazati na neke stvari koje bi bile dobre za poljoprivredu, ali niko, kaže, za poljoprivredu previše ne mari.
“Vidite, sve je manje stada na terenu, a sve su veći poticaji. Nema neposredne kontrole na terenu, niko ne ode da vidi kako žive ljudi koji se bave stočarstvom i poljoprivredom. Moje su ovce preko zime kod mene, a preko ljeta na ispaši na Kupresu. Neki dan išao samo kod čovjeka koji čuva moje ovce, on muze ovce i skuplja sir, nešto meni da, nešto sebi ostavi, ali uvjeti u kojima ti ljudi žive takvi su kao da vrijeme stoji: nema struje, nema vode, osnovnih životnih potreba. Ima on svojih 150-200 ovaca. Kada ga pitaš prima li poticaje, kaže: 'Kakvi poticaji, nemam ja vremena da odem odavde.' Vidite, imamo poticaje za mlijeko, ali je neko propisao da taj neposredni proizvođač nema šanse da dobije poticaj, on je cijelo ljeto u planini, a da bi dobio poticaj, trebao bi predati mlijeko registriranom otkupljivaču. Kako? Dakle, trebali bi se približiti običnom čovjeku, ne samo poljoprivrednicima, nego svim običnim malim ljudima koji zapravo ozbiljno rade, doprinose, od njega nema nikakvog belaja, on je cijelo ljeto zaposlio sebe i porodicu”, zaključio je Meša.