– Da ti kažem nešto, sine! Vidi! Otac moj rahmetli, veliki gospodin i esteta, dakle, pravi Arijevac, svojeručno je, mada mu to nije bila branša, sredinom sedamdesetih godina napravio jako lijepu avlijsku drvenu ogradu. Sjećam se, dijete sam bio ali dobro pamtim, ulazna avlijska vrata ukrasio je diskretnim utorima, skoro neuočljivim, asimetrične linije na kapiji su bile, nejednake dužine i oblika, katkad čak i jedva primjetne, ali skladno sljubljene, sinkretične, što, opet, dosta govori o mom rahmetli ocu, jer, a sad ću možda biti subjektivan, no šta mogu, što jest, jest, zaista je bio veliki gospodin i iznijansirani esteta. Avlijsku ogradu oko naše porodične kuće otac je postavio danas, a narednog jutra kapije nije bilo. Klepio ju je neko. Maca, komšinica naša, iz polumraka podno očeve garaže, a šta je i s kim u polumraku radila niti znam niti bih, čak i da znam, o tome pričao, vidjela je ko je kapiju klepio. Neki lik iz susjedne mahale, ime sam mu zaboravio. Rekla je to mom ocu, rano, sabahile, prije polaska na posao. Njenog. Mislim, polaska. A i očevog. Otac tog dana nije otišao na posao. Otišao je u policiju, tačnije, tadašnju miliciju. I prijavio krađu kapije. Ubrzo su došli. Oni, tadašnji milicioneri. Krupni, stasiti, kamenih crta lica. Nisu puno zapitkivali. Rekli su mom bratu da ode do tog lika i kaže mu da dođe do naše kuće, da ga oni zovu. Brat je otišao. I brzo se vratio. Rekao je da lik odbija doći i da mu, a i njima, psuje sve po spisku. Ništa nisu rekli. Krenuli su. Do kuće tog lika. Pola sata kasnije, ili možda nešto malo jače, otac, majka, sestra, brat i ja ugledali smo ovaj prizor: iz zavijutka našeg mahalskog sokaka pojavili su se drotovi i lik koji je mom bratu psovao sve po spisku. Oni s lijeve i desne strane, a on u sredini – izdegenečen, razdrljen, razbarušen i s drvenim vratima na leđima. To je sve. Kraj priče. Nema više. Eh, da, još samo ovo: to je bila država – rekoh sinu za telefonskog razgovora.

– Žališ za Jugoslavijom?

– Kakvo je to pitanje?

– Zanima me.

– Ne, naprotiv, grozno mi je bilo u Jugoslaviji. Otac je bio... Ma, nije on bio ideološki nepodoban, nego, a svi mi u porodici imamo tu karakternu crtu, naglašeno pravdoljubiv. Skupo je to platio. Koštalo ga je karijere. Sljedstveno i nas, porodicu, na ovaj ili onaj način. Tako, premda za to i u to vrijeme obrazovan, govorim o početku pedesetih godina, o vremenu opće nepismenosti, ne samo među Bošnjacima, cijeli je radni vijek, umjesto, šta znam, kao, recimo, upravnik, jer višu stručnu spremu je imao, cijeli je, dakle, radni vijek dirinčio kao rudarski smjenovođa, u jami, u, kako to rudari kažu, glavnom sloju, duboko u utrobi zemlje. Nikad se nije žalio. A i kome bi? Trpio je. I, najvažnije, barem meni, ostao dosljedan, čvrst, do kraja života. Ponosan sam na njega. Nikad i nikome nije dao na sebe, ni na nas, djecu, naravno, ali nebitno, to je već neka druga priča. Izvini ako sam bio opširan. Znam šta ti je zaparalo uši, pa je ovakav odgovor bio nužan.

– Pravdoljubiv.

– Sarkastičan si.

– Kako ne bih bio?! Pa sam mi daješ materijal za to! Grozno ti je bilo u Jugoslaviji, djed je bio opstruiran, a sve se to dešavalo u državi koja je, kako kažeš, bila kako treba, na svom mjestu! Ne čini li ti se da tu nešto ne štima!?

– To je tačno. Mnogo štošta tu ne štima, ali štima ovo: režim je brinuo i nečijim drvenim avlijskim vratima. Golemo je to, dijete moje.

– Da, golemo. Ali ko i gdje danas brine o nečijim drvenim avlijskim vratima? Misliš li da neko o tome brine u Ljubljani?

– Ti bi to trebao znati. I siguran sam da znaš. Baciš papirić na pločnik – kazna. Zapališ cigaretu u kafiću ili gdje li već – kazna. Parkiraš automobil u pješačkoj zoni – kazna. Dakle, kazna po kazna i eto reda i rasporeda, eto brige o nečijim avlijskim vratima. Je li tako?

– Pa, jest…

– Brzo se ti i ja dogovorimo. Eto, tako. Lijepo od tebe što si me se sjetio. Hvala ti.

– Ništa, zadovoljstvo je moje, ti si moj kralj.

– Znam, zato sam ti i dao ime Princ (Emir).

– Nisam se baš usrećio s njim.

– Jesi, jesi, samo to još uvijek nisi osvijestio u sebi.

– Dobro, dobro…Drži se, baba!

– Za šta?

– Teško je s tobom izaći nakraj.

– Ko te tjera da izlaziš sa mnom nakraj?

– Eto, vidiš! O tome govorim!

– Dobro si ti dijete. Selam, sine.