Svi mi koji smo bili u ratu tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu često smo prije ili pri samom polasku na ratište imali neki predosjećaj. Predosjećaj koji smo mogli teško ili nikako protumačiti.

Tog 22. oktobra 1993. godine imao sam i sam jedan takav predosjećaj. Tog jutra, kada smo kretali na Semiće, u podnožju Ozrena, na naše novodostignute položaje, imao sam neki čudan osjećaj. Veoma je teško to objasniti, ali čovjek se osjeća nekako bezvoljan i sve mu smeta. Nešto slutiš, ali šta, to sam sebi ne možeš objasniti.

Bili smo druga smjena koja je došla na te položaje otkako je linija bila pomaknuta. Nalazili smo se na dionici puta koja je povezivala naselje Begići sa Semićima. Odatle se mogla vidjeti cesta koja je išla pravo ka srpskim položajima.

Došavši na teren, rasporedili smo se, napravili bazu u kući koja se nalazila odmah do linije, petnaestak metara od nje. Dolje, lijevo, linije su se vezale rovom koji je također držao jednu putnu komunikaciju, a koja je išla ka naselju Grič. Desno, prema naselju Turija, bila je linija preko kompletne čistine, tako da se od rova do rova moglo ići jedino tranšejom. Nakon što bismo ušli u tranšeju, na cesti pored, do šume, udaljene nekih 800 metara, sve je bila čistina, odnosno livada bez ikakvog zaklona.

Dan prije agresor je pokušao na dionici ceste prema Griču i u rejonu Šemerov Potok prodor s nekom manjom jedinicom, ali su naši momci taj napad uspješno odbili.

Vojnici koji su bili u smjeni prije nas objasnili su nam stanje i teren i odakle najviše prijeti opasnost. Napomenuli su da se ispred nas, pored ceste, ispod stabla oraha, nalazi zamaskirana improvizirana mina u “buretu” i pokazali gdje je mašina za aktiviranje.

Uskoro je počeo padati prvi mračak. Sjedili smo ispod šljive pored tranšeje i razgovarali o svemu i svačemu. Dino je po običaju pričao viceve, a Mirsad se tako glasno smijao da se čulo do pola Ozrena. Ja sam osjećao tjeskobu. Neprestano sam pogled okretao prema dvjema kućama u poluporušenom stanju koje su bile ispred nas. Nekako mi je sve izgledalo mračno i turobno kao nikada i nigdje do sada na ratištu. Nešto je bilo u zraku, ali nisam mogao odgonetnuti šta je to.

Usred razgovora Dino zastade i pokaza prstom: “Šta je ono odozgo što ide?” Okrenuo sam se i preko ramena ugledao svjetleću tačku koja se preko Orahovice približavala. Povukao sam Mirsada za rukav i viknuo da legne u tranšeju. Znao sam da je to “maljutka”, navođena raketa, jer sam ih se nagledao u Gradačcu. Nakon nekoliko sekundi, strahovita eksplozija protresla je našu tranšeju. Podigli smo i pogledali udesno. Raketa je pogodila iznad rova u kuću desetak metara od nas.

Odozgo se začuo mitraljez. Pedesettrojka je neprestano štektala. U koga ovaj puca, čovječe, nigdje nikog, samo bezveze otkriva položaj. Okrenemo se prema Ozrenu, ka nama su iznad Orahovice dolazile još dvije svjetleće tačke. Skupili smo se u tranšeju i samo nekoliko sekundi kasnije začuli smo poznato klepetanje “maljutke”. A zatim dvije povezane jake eksplozije. Okrenut prema kući u kojoj smo ostavili stvari, gledao sam kako pada crijep s krova.

Ponovo provirimo napolje. “Maljutke” su doletjele na isto mjesto, samo ovaj put pogodile obje kuće. Crn dim izvijao se visoko u nebo. Nazvali smo telefonskom vezom. Saznamo da nema ranjenih. Na ovu smo vijest odahnuli, to je bilo najvažnije.

A onda je uslijedio minobacački napad na susjedni dio linije. Na njih je palo sigurno više od dvadeset projektila iz minobacača 80 mm. Zatim je sve naglo utihnulo.

Postajalo je sve mračnije. Podijelili smo se u smjene i odlučili da ne budemo svi u rovu. U rovu će boraviti jedan, a ostala dvojica bit će u pripravnosti u kući. Mirsad je bio prvi na smjeni, a ja od deset sati. Klupa u kući bila je pored prozora, pa se odatle bolje nego iz tranšeje na oku imao kompletan teren.

Uskoro je došla moja smjena. Sišao sam da zamijenim Mirsada. Čučnuli smo u tranšeji da ispušimo po jednu. Odjednom je nebo obasjao “fenjer” ispaljen iz minobacača. Cijela linija bila je osvijetljena kao da je dan. Tren nakon toga s agresorske strane trocijevac ili PAM počeo je prebirati čitavu našu liniju. Pucao je po rovovima i lijevo i desno od nas. Meci su zviždali, čulo se kako se rasprskavajuća municija aktivira u kontaktu s drvećem u visokoj živici iznad nas. Nakon nekoliko minuta, sve je prestalo.

Mirsad krenu ka kući, a onda zastade: “Amire, otvori oči dobro, nešto mi je ovo sumnjivo. Ja sam gore na prozoru, ne brini, brate.” Ja mu potvrdno mahnem rukom i on uđe u kuću.

Promatrao sam lijevo-desno od sebe, ali ništa se nije vidjelo. Na nebu su se počeli navlačiti oblaci, vidljivost je bila još lošija. Izašao sam polahko kroz tranšeju i čučnuo na samom kraju pored ceste. Odatle sam mogao vidjeti cestu koja je ispred mene išla pokraj dvije kuće. Gledao sam lijevo od sebe. Livadu prema susjednom rovu uopće nisam uočavao.

Tišinu najednom poremeti zvuk sličan kao kad nogom drobiš crijep. A onda još jedan isti zvuk. Povučem se ka tranšeji i usredsredim pogled naprijed. Nakon minutu ili nešto duže, ugledah dvije siluete koje su se otrgle od prve kuće i prešle preko ceste. Tu sam ih izgubio iz vida. Vojnici koje smo smijenili taj dan rekli su da lijevom stranom ceste kanal vodi do same doline.

Osjetio sam da mi srce radi ubrzano. A onda se između kuća pojavilo još nekoliko silueta. Polahko sam uzeo svoj puškomitraljez, rasklopio nogare i otkočio ga. Imao sam dva okvira, a treći je bio na dasci. Bila je to 1993. godina i vladala je velika kriza s municijom. Znao sam dobro da moram brzo razmišljati. Krenuti iz tranšeje ka kući sad je opasno jer ne znam šta se dešava desno, možda su već kod šljive pa ću izaći direktno pred njih. Samo sam se nadao da Mirsad promatra s prozora.

Gledao sam prema kućama. U tom momentu siluete, koje su sad već jasno davale ljudske obrise, krenule su ivicom puta pravo ka živici. Ako pređu kanal, znao sam da će susjednom rovu doći s boka, ili će negdje između ući u tranšeju. Srce mi je lupalo još brže, a u ušima bubnjalo.

Čekao sam da priđu što bliže stablu oraha, povukao sam žicu ka sebi, uzeo mašinu i otkočio je. Bilo ih je šest ili sedam. Sada sam ih mogao bolje vidjeti. Nije bilo više od petnaest metara udaljenosti. Prvi je išao pognuto, mogao sam uočiti da nosi duže oružje u ruci, mitraljez ili ručni bacač. Došli su do stabla na metar ili dva. Ja sam se zaklonio za zid tranšeje, zažmirio i pritisnuo ručicu mašine – čulo se “klik”. Probio me hladan znoj – momentalno. Brzo sam pritisnuo još nekoliko puta – “klik”, “klik” – ništa se nije dešavalo. Zakazali su mašina, ili upaljač.

Morao sam brzo djelovati, nalazili su se nekoliko metara od tranšeje. Polahko sam iznio puškomitraljez na grudobran i nanišanio. Rafal je zaparao noć, a s njim se stopio jauk. Nakon što sam opalio i drugi, vidio sam kako padaju na cestu. A onda ispaljujem još jedan. Cio donji dio okvira bila je svjetleća municija. Znao sam da sad jasno vide odakle sam pucao. Sekundu‑dvije kasnije stotine metaka zasulo je moj grudobran. Uspio sam vidjeti da meci dolijeću i s desne strane kuća. To je značilo da ih ima više i da su ušli pod tranšeju. Iznenada, iznad mene zatreštaše rafali. Iz kuće su zapucali Mirsad i Dino. A onda se pucnjava usmjerila na kuću. Kroz pucnjavu sam čuo da me Mirsad zove: “Amire, bježi ovamo desno, evo ih i ispred kuće!” S desne je strane i naša pedesettrojka otvorila vatru. Meci su pogađali i cestu i naš rov. Pucao je nasumično jer nije mogao vidjeti ništa osim bljesaka iz oružja.

Došao sam do ivice tranšeje, sve se to dešavalo u deset sekundi. Ispucao sam još jedan rafal, a onda udahnuo duboko. Morao sam iskočiti i krenuti ka pomoćnoj zgradi ispred kuće – druge opcije nije bilo. Uzeo sam puškomitraljez čvrsto u ruku i iskočio. Mislim da su mi koraci bili dugi tri metra. Ono zraka što sam udahnuo nisam ni puštao, praktično, nisam ni disao.

Neka dva metra od ivice objekta uz kuću rafal me pokosio, kao da me auto pokupilo. Izbio je noge ispred mene, postrance sam pao na zemlju. Grč, a onda strašna bol. U glavi sam odmah pomislio, pogođen sam i u leđa. Nisam mogao dahnuti, nije bilo moguće.

Pokušao sam dozvati pomoć, ali riječ nije izlazila iz usta. Pucnjava oko mene nije prestajala. A onda dvije ručne bombe eksplodiraju nekoliko metara od mene. Znao sam da moram dalje.

Nekako sam počeo disati, ali bol u prsima bila je strašna. Počeo sam puziti stisnutih zuba. U lijevoj nozi bol je bila mnogo gora nego u desnoj, ali nisam ni jednu osjećao.

Iza kuće zatreštaše rafali. Vido sam kako nekoliko naših momaka zaliježe za gomilu šljunka. Dozvao sam ih nekako kroz onu pucnjavu, ali me nisu vidjeli. “Idi polahko prema nama”, govorili su. “Ranjen sam, ne mogu dalje”, odgovorio sam im.

Osjetio sam kako mi se vilice polahko koče i uzimala me neka hladnoća. Pipnuo sam noge u mraku i shvatio da je sve mokro od krvi.

Nekako su uspjeli doći do ćoška pomoćne zgrade. Uzeli su me za ruke i povukli. Pristizalo je još naših, pucnjava je bila sve glasnija. Čuo sam kako glasno viču da se četnici povlače.

Stavili su me na nosila i ponijeli. Mirsad je govorio: “Drži se, jaro, brzo ćemo do saniteta.” Ja nisam mogao govoriti, vilice su bile ukočene, a jezik utrnuo.

Kad su me ponijeli ka isturenom komandnom mjestu, zasule su nas granate. Malo su me spustili, a onda nastavili. Ja sam izgubio svijest. Došao sam k sebi kad su me šamarali i polijevali vodom u ratnoj bolnici. Pogledao sam niz sebe i vidio zamotane obje noge. Kroz zavoje je probijala krv. “Dobro je”, reče momak pored mene, “nisi ranjen u prsa, koliko si jaukao, i mi smo mislili. Imaš posjekotinu. Najvjerovatnije da si pao prsima na komad oštrog betonskog bloka jer ga je ondje bilo dosta polupanog.” Doktor im reče: “Vozite ga brzo za bolnicu, brzo.”

Na izlazu iz ratne bolnice, na stepenicama, sanitetlije su izvodile još dvojicu ranjenih – Harisa Đuliju i Omera. Podigao sam ruku da stanu. Uspio sam pitati šta im se desilo. Haris je bio ranjen u ruku: “Dobro je, pobjegli su niz cestu, ja sam ranjen kad smo tebe štitili da te iznesu.”

Bilo mi je lakše, više nije toliko boljelo. Sklopio sam oči. Auto je krenulo. Tišinu noći, za promjenu, zapara zvuk sirene saniteta.