Obreo se Mile Dodik u Moskvi, ponovo. Po povratku je oduševljeno pričao o sat i po razgovora s predsjednikom Ruske Federacije Vladimirom Putinom. No, iz onoga što je laktaški kabadahija napričao u jednosatnom monologu medijima nije se moglo saznati ništa novo u odnosu Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini. Dakle, o teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, države dvaju entiteta i triju naroda koji se trebaju dogovoriti, niti riječi o “izvornom Dejtonu”, nešto malo ionako malehnih investicija u mali entitet, povoljna cijena plina koju Federacija autonomnih republika daje mnogima u svijetu.
Doduše, navodno je spomenuto i neovlašteno miješanje stranog faktora, pa se valjda mislilo na odluke Ustavnog suda u kojem sjede dva stranca, kao i na odluke visokog predstavnika, posebno posljednju Inzkovu odluku o promjenama Krivičnog zakona kojima bi se sankcioniralo negiranje Genocida. To, međutim, nije moguće provjeriti jer je sastanak zapravo bio neslužben, a mediji nisu od Federacije autonomnih država primile nikakav komunike. Izostala je standardna floskula Moskve, ali i njezinih adlatusa u Beogradu te beogradskih terenskih radnika u Banjoj Luci o podršci svemu što se dogovore tri naroda.
Istovremeno, prikaza koja se predstavlja kao predsjednica malog entiteta pohodila je Izrael i dala intervju lijevo orijentiranom Ha'aretzu. Iako je stalno, nevješto izbjegavala izjasniti se o svome stavu prema negiranju genocida i činjenici da se od međunarodnog suda potvrđen genocid dogodio, ipak je izrekla ključnu misao – problem nije u izmjenama zakona kojima bi se sankcioniralo negiranje genocida, već u načinu na koji su promjene “nametnute”. Naravno, ta je prikaza dovoljno neobrazovana da ne zna kako je visoki predstavnik dio Dejtonskog mirovnog sporazuma i može, u skladu s Ustavom, donositi takve krucijalne odluke ako zbog blokada takav civilizacijski čin ne može donijeti državni parlament.
Dakle, Genocid nad Bošnjacima se, po Željkinom mišljenju, dogodio, ali o zakonu koji kažnjava njegovu negaciju nisu se dogovorila tri naroda. Jer, ne dogovore li se tri naroda, nema ništa od parlamenatrne procedure. To je demokratija, Montesquieuova podjela vlasti za vladajuću garbituru karikatura u malom entitetu, ali, i zanimljivo i možda i znakovito otklanjanje, posebno kada je izrečeno među ljudima itekako osjetljivima na genocid.
Nije tako davno Cvijanovićka kao predsjednica malog entiteta potpisala ukaz o neprimjenjivanju izmjena Krivičnog zakona i time dopustila negiranje genocida. Nekoliko dana prije toga njihovi politički prijatelji, zastupnici HDZ-a u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na čelu s Evropljaninom i intelektualcem, legitimnim Hrvatom podržali su zahtjev Željkine partije da se ne usvoje izmjene zakona u parlamentarnoj proceduri. Unatoč konsternaciji koju je Čovićevo negiranje genocida izazvalo u Hrvatskoj, predsjednik te države, u podršci Čoviću, koji se našao u nebranom grožđu, nemušto braneći nebranjiv stav, otišao je korak dalje, u moralni i pravni ambis, relativizirajući sudske presude, i to UN-ova suda, licitirajući brojem žrtava u korelaciji s kvalifikacijom genocida, pa čak i načinima ubijanja, od kojih su neki valjda genocidni, a drugi nisu. Ili manje i više genocidni jer je Milanović uveo i razlikovanje genocida, sve u odnosu na broj, spol i dob ubijenih.
Loš pravnik koji ima ambiciju utjecati na pravnu teoriju. Loš političar iza koga ne stoje nikakvi rezultati te wanna be državnik koji sramoti državu kojom predsjedava. Njegov moralni i ljudski sunovrat čije se dno još ne vidi jer on i dalje lupeta i ne čudi ako se promatraju njegove metamorfoze od 2014. godine, ali zaprepašćuje i zabrinjava da na njih, osim od ono malo organiziranih Bošnjaka u Hrvatskoj, nije bilo spomena vrijedne reakcije, od zvaničnika napose. Ako ni zbog čega drugog, ono radi žrtava na Ovčari i u Škabrnji, čiji je broj, prema Milanoviću, jako važan u kvalifikaciji zločina. O tempora, o mores! Ostalo je još samo se čuditi zašto je Hrvatska sebe stavila u poziciju taoca interesa jedne osobe, njegove stranke i privatne udruge građana koja nije u stanju osvojiti više od 180.000 glasova.
Taj princip koji zagovara Ruska Federacija, a potvrđuju Srbija i šefovi u malom entitetu, o “dogovoru tri naroda”, zaslužuje malo više pažnje. Šta to zapravo znači? Tri naroda, ali i ostali građani Bosne i Hercegovine biraju svoje predstavnike u parlamente na četirima razinama, općinskoj, kantonalnoj u FBiH, entitetskoj i državnoj. To se zove posredna demokratija i najsavršeniji je oblik organizirane demokratske države koji znamo. Izabrani predstavnici, zastupnici/poslanici u parlamentima, općinskim i kantonalnim skupštinama imaju mandat da donose odluke u skladu sa zakonima i zakone u skladu s Ustavom, a na temelju programa koji su ponudili biračima, ergo narodu.
Ako se određena odluka ili zakon donesu u parlamentarnoj proceduri, a ona je u Bosni i Hercegovini itekako složena i podložna vetu, odnosno postupku zaštite vitalnog nacionalnog interesa u domovima naroda i instrumentu entitetskog glasanja, onda se sasvim legitimno i legalno te odluke i zakonski tekstovi mogu smatrati dogovorom triju naroda, naravno, i ostalih građana. Kroz te parlamentarne procedure dogovora triju naroda s pravom veta usvojeni su svi državni zakoni koje sada, uz podršku Srbije i Ruske Federacije, žele poništiti na nižim nivoima vlasti, što je pravno-politički paradoks, šefovi gotovo svih stranaka Dodikove koalicije, uz evidentno sve veću podršku HDZ-a i hrvaćanskog predsjednika.
Teorijski, takvo bi se nešto moglo provesti kroz parlamentarnu proceduru na nivou države, ali bi se kosilo s principom čuvanja pravnih stečevina i značilo bi političko-pravni i historijski korak unazad. Nadalje, takvo nešto bilo bi protivno tom istom principu dogovora triju naroda jer se Bošnjaci, ali ni dobar dio građana ne bi s time složili. Moguće je, nažalost, pravno nasilje kroz zloupotrebu entitetskog glasanja, no to bi izazvalo još dublju krizu. Nadalje, sve forme državnih institucija, od Oružanih snaga, Uprave za indirektno oporezivanje, Centralne banke, Granične policije, Suda Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, državnog tužilaštva, Visokog tužilačko-sudskog vijeća, državnih ministarstava, osnovane su po principima Dejtonskog sporazuma i u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, neke kao “izvorne”, a druge kao nužne za međunarodne obaveze države i njezine evroatlantske integracije.
Jedino što nije provedeno u skladu sa sporazumom i Ustavom jeste usklađivanje entitetskih ustava s Ustavom države. Sve su odluke i zakoni osnovani ili potvrđeni odlukama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, i to u obama domovima. Dakle, predstavljaju volju građana i sva tri naroda, odnosno njihov politički dogovor u institucionalnoj, pravnoj formi. Ne postoji dogovor triju naroda o ukidanju Oružanih snaga ili Uprave za indirektno oporezivanje, kao niti oko zamjene stranih sudija Ustavnog suda niti ga je, pod ovim okolnostima blokade državnih i federalnih institucija koje provode srpske i dio hrvatskih stranaka, racionalno i moguće postizati. Zato jeste važno da su EU i SAD pojačali svoje prisustvo i poslali izaslanike da pomognu u postizanju racionalnog dogovora oko primjene odluka Evropskog suda za ljudska prava, ali i poštivanja nužnosti ravnoteže građanskog i etničkog principa u smjeru eliminacije strahova od majorizacije, ma kako iracionalni oni bili, i onemogućavanja ucjena i blokada države i Federacije od strane nekoliko jednoetničkih delegata iz Doma naroda.
No, nanovo iskazan interes ostalih članica PIC-a (osim Ruske Federacije, koja stalno djeluje) za političku i ustavnu krizu u Bosni i Hercegovini može izgubiti intenzitet najmanje iz dvaju razloga. Prvi je nesposobnost birokratskih karijerista koje su Biden i Von der Leyenica poslali kao posrednike, Palmera i Eichors. Palmeru nije mrsko s američke pozicije “slobode govora” relativizirati genocid, odnosno imati razumijevanja za njegovo negiranje, što ne čudi s obzirom na specifično američko iskustvo s genocidom nad prvim Amerikancima koje su zvali Indijancima, kao i Afroamerikancima koje su stoljećima držali robljem. Oboje izaslanika stajali su iza prijedloga podjele Kosova, odnosno “teritorijalnih razmjena”, dok ih tadašnji šefovi, bivši američki predsjednik i vanjskopolitička tempirana bomba Donald Trump i luksemburški predsjednik Evropskog vijeća Jean-Claude Juncker nisu upozorili na opasnost presedana.
Drugi razlog jeste ukrajinska kriza koja nam pred očima eskalira, a ne nazire se njeno mirno rješenje, unatoč online samitu američkog i predsjednika Federacije autonomnih republika. Pad interesa za Bosnu i Hercegovinu, odnosno skretanje pune pažnje na Ukrajinu otvara prostor hrvatskim i srpskim separatistima da nastave započet posao i dovrše ga, u tišini ili barem u sjeni. Kako sada stvari stoje, a ocjenjujući prijedloge EU-SAD dvojca bez kormilara, u ovoj je fazi važno sačuvati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jer je preopasno igrati se promjenama granica u Evropi, a srpskim i hrvatskim separatistima omogućiti ili barem tolerirati lagahno grickanje suvereniteta. Do nove krize kada će neki drugi ambiciozni, a nesposobni birokrati polaziti od buduće nove realnosti okrnjenog suvereniteta i predlagati dugoročno neodrživa rješenja koja u konačnici vode ka podjeli zemlje, što jeste krajnji cilj.
