Historija povijesti ili povijest historije
Riječ historija u javnom prostoru, službenoj i neslužbenoj jezičkoj praksi, govoru, može se registrirati kao *istorija. Ne znam kako razumjeti neke govornike bosanskog jezika koji još uvijek nisu izišli iz istorije. Sjećam se moje generacije, kada smo kao srednjoškolci na nastavi bosanskog jezika saznali da po bosanskom nije istorija već historija, da smo se u isti mah prebacili u historiju.
„Prvo provazi sebi pa onda drugom“ – kaže jedan znameniti hadis, ali kako šutjeti na svojevrsne oblike našeg jezičkog autošovinizma?!
Kasnije sam na studiju saznao da povijest nije samo hrvatska i da historija nije samo bosanska. Istina, istorija je samo srpska. Također sam u međuvremenu saznao da je povijest svojevrsna prevedenica latinske historije, iako neki vele da historija nije što i povijest. Naime, čitajući stručnu literaturu, poput nekih specijaliziranih enciklopedija, povijest je sve što se dogodilo u prošlosti i svojevrsni način spoznaje svijeta na osnovu raznorodnih i raznovrsnih, provjerenih i neprovjerenih informacija (što je po nekima povijest u širem smislu). Historija je, s druge strane, uža povijest, tj. spoznaja svijeta na osnovu naučno provjerenih činjenica, dok je sami rezultat historijskih istraživanja ustvari historiografija. Vjerujem da bi o ovome historičar mogao mnogo bolje i više kazati!
Kad je posrijedi općeprihvaćeno značenje historije i povijesti – u spoznajnom procesu prosječnoga govornika bosanskog jezika i njegova jezičkog znanja i osjećanja, povijest i historija shvataju se kao sinonimi, iako nas nauka uči da nema apsolutnih sinonima – pa u tom slučaju povijest ili historija ili istorija služe, između ostaloga, za svojevrsnu jezičku identifikaciju govornika. Prema tome, kada kao govornici bosanskog jezika biramo ove riječi, na prvome mjestu treba biti historija, zatim može povijest, dok istorije nema.
Sevdah i sevdisanje birvaktile
Jedno od posebno istaknutih značenja koje korespondira s orijentalnim utjecajem poimanja ljubavnog derta, ljubavne čežnje, koja se uglavnom tiče neostvarene ljubavi vezana je za leksemu sevdah. U bosanski je ušla preko turskog, a njezino porijeklo potječe iz arapskog jezika, označavajući tzv. crnu žuč, koja, kako se od drevnih vremena vjerovalo, lučenjem izaziva melanholiju. Korijen riječi potječe iz arapskog oblika sawda, što je dovodi u semantičku vezu s crnom bojom s-w-d, što se u arapskom izgovara kao [suud], odakle je, izgleda, i ime Sudana. Zanimljivo, u bosanskom jeziku ova imenica koja se odnosi na ljubavni dert čuva se u hipokorističkom ženskom imenu Sévda (s dugouzlaznim e), što bi trebalo implicirati značenje da je to ona koja izaziva navedeni ljubavni osjećaj, iako nije isključeno da je Sevda u ljubavnom dertu, što bi bilo bliže značenje.
Navedena posuđena leksema preoblikovana je na način da joj je dodan suglasnik -h u finalnoj poziciji, uklapajući se tako kao imenica muškog roda u morfološkom sistemu. Još je važnije istaći da je -h analoškog porijekla kojim se potvrđuje stabilnost ovoga glasa u fonetskom sistemu bosanskog jezika. Iz navedenog oblik dalje su izvedeni: sevdisanje, sevdalija, sevdalinka, kao i neki dr.
Nije poželjno sevdalinku poistovjećivati sa sevdahom, kako na to upućuju i rječnici, iako je ta veza sve prisutnija u savremenom jeziku, tako da na jednom bh. radiju imaju emisiju Sevdah za dobro jutro. Naime, sevdalinka jeste izvedena iz sevdah, odnosno iz sevde, ali je sevdah stanje emocije, duha, dok je sevdalinka vrsta specifične orijentalno-bosanske poetske forme, koja je u osmanskoj Bosni dobila poseban karakter, formu i sadržaj, a kasnije se svojom umjetničkom snagom proširila na širi južnoslavenski prostor. Neki se pitaju, ako je sevdah, zašto nije sevdahlinka, a odgovor na to pitanje daje etimologija. Riječ sevdalinka izvedena je iz oblika sevda, a ne sevdah, iako je njezino prvo imenovanje zabilježeno relativno kasno, po procjeni stručnjaka, početkom 20. st., što ne znači, međutim, da je ranije nije bilo u govoru. No, da sve može biti relativno, govori jedan stav bošnjačkog intelektualca iz 1940. godine – Suljage Salihagića, koji kaže: „Naše lirske pjesme 'sevdahlinke' ili kako je danas vulgarno zovu 'sevdalinke' natkriljuju daleko i nesrazmjerno svu ostalu sličnu poeziju i srpsku i hrvatsku. One su prodrle danas u čitavo naše društvo, u naše porodice, u noćne lokale i na našem radiju se najčešće slušaju baš one...“ Na kraju, referirajući se na tadašnje kulturno-političke tendencije i trendove, Salihagić apostrofira sljedeće mišljenje: „...bez sumnje (će) za koji decenij ispasti da ni te pjesme nisu bile naše bosanske muslimanske, kao što ni zemlje više nisu naše!“ Navedeni stav Suljage Salihagića pokazao je i predskazao nažalost zakonomjernost tadašnje kulturne politike koja je ostavila duboka traga u definiranju identiteta današnje Bosne i Bošnjaka.
Na kraju, možda će doći vrijeme, ako već nije došlo, da će stanje duha sevdaha biti samo jedna prazna leksemska ljuštura u kojoj njezin sadržaj neće biti poznat govornicima našeg jezika, baš kao što se to nekada desi s orahovom ljuskom, u kojoj, kad je razbijemo, ne nađemo ništa. Možda je baš to i razlog zašto se sevdah predstavlja u formi sevdalinke, jer mu je, izgleda, još tamo ostalo mjesta. No, nisam siguran da sam upravu.
Đinđuva za ženska uva
Iako bismo mogli pomisliti da je riječ orijentalnog porijekla, prema podacima koje daju etimološki rječnici, ona to nije. Riječ je o leksemi đinđuha, za koju Skok misli da je moguća veza s mađarskom posuđenicom gyöngy, iako ne navodi direktnu vezu. Inače, spomenuta leksema kojom se primarno označava naušnica odnosno minđuša ili u nekim govorima minđuha, u hrvatskom i srpskom, a vjerovatno i u crnogorskom jeziku navodi se oblik đinđuva, iako Hrvatski jezični portal u zagradi navodi i oblik đinđuha. Postoji jasna indicija da je đinđuha ispravan oblik, što nije ništa čudno za bosansku jezičku praksu, a evo zbog čega. Ukoliko je tačna pretpostavka da je mađarski oblik osnova za ovu riječ, a praveći paralelu prema drugim riječima kojima se označava privjesak za uho, kako to pokazuje minđuha odnosno minđuše, odnosno neologizam naušnica, u kojima se u svima čuva korijenski element uh-, a tiče se ljudskog uha, te kako je etimološki ispravan oblik, a ne *uvo. Otuda se dolazi do zaključka da je na mađarsku osnovu đinđ- dodana slavenska osnova -uh, što upućuje na zaključak da je đinđuha nastala od đinđ-uh-a, kao što je to slučaj s riječju minđ-uh-a odnosno minđ-uh-j-a odnosno na-uh-nic-a. Istina, prema Škaljiću, minđuša je izvedena od perz. mengūš, što ne mora značiti da nije napravljena analogija đinđuhe s minđuhom. Prema tome, ispravan i u bosanskoj jezičkoj praksi prisutan je oblik đinđuha. Kasnije se vjerovatno đinđuha prenijela i na druge slične ukrasne predmete podsjećajući na nakit koji zvecka, visi, blješti. Zato ide đinđuha za ženska uha.
Hele odnosno helem nejse, nije bitno
U bosanskom govornom jeziku postoji veznik ili čestica helem, s brojnim varijacijama i mogućim dodacima: hele, ele, elem, hele nejse, helem nejse. Prema podacima koje daju rječnici, posebno Škaljić, riječ je porijeklom iz turskog jezika iz oblika hele, što znači „ipak, dobro“, a možda i „uglavnom“, pa i „nebitno“, u zavisnosti od toga u kojoj se poziciji u rečenici ili strukturi može naći: „Bili smo tamo najmanje tri sahata, helem (nejse), bili smo neko vrijeme“ – „Bili smo tamo neko vrijeme, nebitno / uglavnom, bili smo neko vrijeme“; ili kada se u govornom činu nešto npr. tvrdi, objašnjava i sl. može se reći: „Helem, tako ti to bi.“ Leksema nejse također potječe iz turske konstrukcije ne ise, značeći „kako god (bilo)“, „kako mu drago“, „makar“ i sl. Zanimljivo je da rječnici ne spominju moguću vezu oblika helem s arapskom niječnom konstrukcijom elem, što znači „zar nije / nisi / nisu...“, pri čemu se upravo elementu -m u riječi helem eventualno može odrediti porijeklo, pri čemu je moguće ukrštanje turskog oblika hele i arapskog elem dajući oblik helem. Ono što je važno istaći jesto to da inicijalni suglasnik h- ima etimološku potvrdu pa oblik *elem nije svojstven bosanskoj jezičkoj tradiciji i u svakom slučaju samo je hele ili helem odnosno hele nejse odnosno helem nejse. Helem nejse, ponekad, pođahkad poslušam Helem nejse.
