Prešli smo most preko Krivaje pješke vukući bicikla. Dočekali su nas policajci i dvije hrvatske zastave obješene na žicu, zategnutu između dva drveta, s jedne, odnosno druge strane ceste. Imao sam osjećaj da se nalazim na graničnom prelazu, a ne na administrativnoj granici dviju općina, Olova i Vareša. “Dobar dan. Kuda ste pošli?, upita nas policajac s dozom revnosti šalterskih službenika koji moraju mnogo puta ponavljati istu radnju i uvijek biti nasmijani i u dobrom raspoloženju s klijentelom. “Krenuli smo u Vijaku. Kupiti nešto namirnica”, sada je govorio Enver. “A imate li propusnice?”, upita policajac. “Kakve propusnice?”, s čuđenjem upitasmo. “Propusnice Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, odgovori policajac. Odmahnusmo glavom. “Dobro. U tom slučaju, morat ću vas zamoliti da se vratite”, reče policajac. “Ali, trebamo kupiti nešto hrane...”, uskočih. “Žao mi je. Ne mogu vas pustiti. Tako je naređenje. Samo s propusnicom”, reče policajac i prepriječi nam put u znak ozbiljnosti.

Okrenuli smo bicikle. Pošli smo natrag. Rijeka – Čuništa – Crni Potok. Startna tačka Kalesija. U Crnom Potoku uhvatila nas je kiša. Bio sam gladan i prozebao kada sam došao kući. Još je više boljelo razočarenje. Četrdesetak kilometara nizašta! Koliko će trajati ova blokada?

OSTADOSMO BEZ ULJA…

Mama mi je servirala pun tanjir graha. Bili su rastvorena vrata. Poslije kiše sparina... Ljetne vrućine, a morala se upaliti i peć na drva jer struje i dalje nije bilo. Jednom riječju, da poludiš od toplote, a kuhati se mora... Samo je pitanje dokle i s čime. Gledao sam u plastičnu flašu ulju... Ostalo je nešto više od frtalja...

“U subotu će dječaci ići u Mižnoviće. Kažu da se ondje može kupiti namirnica”, reče mi mati dok smo palili svijeću. Mižnovići su većinsko bošnjačko selo u općini Vareš koje se “naslanja” na hrvatska sela. Nekih su desetak kilometara Kalesije. Mora se preko planinskih prijevoja. Neću moći biciklom. Trebat ću poraniti. Možda ovaj put uspijem. Negdje će popustiti, negdje ćemo odblokirati. Ne može ovo vječno trajati. Stoke nismo imali. Ni mesa, ni mrsa, dakle. Nešto smo posijali krompira na Karaginu Polju u kasno proljeće. A taj je dio Olova preblizu linija. Pitanje je kako će roditi i hoćemo li ga biti u prilici pokupiti kad prispije.

Ostalo je nešto deviza, nešto zlatnog nakita i kahve. Koliko će trajati blokada, kako ćemo dočekati zimu? Osjećao sam težinu, pritisak, nešto me stiskalo u prsima, znao sam da moram i dalje pokušavati, dati sve od sebe, sve dok ne uspijem.

U krivajsku dolinu uvukla se nervoza. Sve se rjeđe dijeli humanitarna. A i ti paketi osnovnih životnih potrepština su sa sve manje namirnica. Glad kuca na naša vrata. Ta činjenica drastično usložnjava svakodnevni život. Prebrojavamo se. Dijelimo se. Mještani i izbjeglice. Dobili smo i pogrdan naziv “izjelice“ od onih sitnih duša koje, u nama izbjeglicama, vide neki teret, prijetnju po svoju egzistenciju. Srećom, većina mještana nije takva. Osigurali su nam smještaj i, čini mi se, spremni su s nama dijeliti i posljednje što imaju. S druge strane, nikome nije jednostavno dočekati gladno dijete. OK je ne donijeti čokoladu, rat je, ali ne donijeti koru hljeba... To je već test najtananijih crtica karaktera.

Koliko će trajati ova blokada?

Agresor kao da je osjetio ovaj trenutak. Pojačana su granatiranja Olova i drugih naselja u dometu četničke artiljerije. 

Još je sparina. Za dan-dva, iza 20. augusta, kada ljeto ulazi u zenit, dolaze osjetno manje topli dani. Tada, ovdje na padinama planina Konjuha i Zvijezde, počinje najljepši period u godini. Niti je hladno da treba ložiti, niti je pretoplo da se treba sklanjati. Dani su još prilično dugi. Sve je po mjeri. Idealno vrijeme za sjetvene radove. Bit će jasan račun koliko čega ima! Planinski krajevi, na ovoj nadmorskoj visini, s ovom klimom, s vodenim tokovima u izobilju, pogodni su za stočarstvo.

Međutim, nije ovo kraj poput Posavine, Semberije ili doline Neretve, gdje prispijevaju poljoprivredne kulture, povrće, tako da ih je moguće ubirati od ranog proljeća do kasne jeseni. Nekada i tri puta u godini. Znaju domaćini da je ovdje zemlje škrta, da je zima duga, snjegovi su duboki, da su jutra mrazna, da je oštar planinski zrak neprijatelj žitaricama, da je slab prinos...

“Sine, vrijeme je”, reče mi mati pred polazak pakujući sendvič, ovaj put s nešto manje suhog mesa, tek toliko “da zamiruhi”, da to nije tek komad tanko odrezanih kriški hljeba s još tanjim slojem kajmaka.

Ovaj put idem, u cijelosti pješice, rutom Kalesija – Hadre – Glavišno – Ligatići – Mižnovići. Utrpao sam u unutrašnji džep teksasne jakne nekoliko printanih izdanja Bundesbank s likom Clare Schumann, onoga što se čuvalo za najcrnje dane, i krenuo kupiti prijeko potrebno ulje i šećer, mesne konzerve, brašna ako budem u prilici... Na leđima mi je vojni ruksak, posuđen za ovu priliku.

…AL’ IMAMO KAHVE

Bilo nas je pet na početku. U društvu su mi nepoznati momci iz Kovačića, nešto stariji od mene. U Hadrima su nam se priključila još trojica, u Glavišnu dodatna sedmorica. Konačno, nakon više od sat i po hodnje po vrletima i šumama Zvijezde, ukazali su se Ligatići. Nadomak smo cilja. Tu nas je čekala još jedna grupa. Zabrinutost u njihovim licima. Pitam se ko ih je poslao, s kojom mukom su oni došli. Koliko je članova domaćinstva ostalo u iščekivanju da će donijeti nešto? Hoće li biti dovoljno za sve? Poslali su nas, niti djecu niti odrasle, u dobi od 13, 14, 15 godina... Dovoljno smo veliki, dovoljno smo snažni da možemo dosta toga ponijeti, a, opet, prije će se prodati hrana djeci, lakše ćemo proći kroz barikade...

“Merhaba. Šta se čeka? Idemo li dalje u Mižnoviće?”, upitah grupicu koja je čekala, kojoj sam išao u susret. Slegnuše ramenima... Prije nego ću nastaviti pojavila su se dva vojnika Armije RBiH. Vojna policija. Jedan od njih uspeo se na uzvisinu pored puta i okrenuo prema gomili, mašući rukom da priđemo bliže. Potom nam se obratio: “Momci, molim malo pažnje. Znam da ste umorni i da ste došli izdaleka.” Prolamao se žamor, nekakvo negodovanje, kao da su znali šta će reći, vjerovatno su to mnogi već i čuli ranije... “Prema obavještajnim podacima kojima raspolažemo, dalji nastavak puta nije siguran, molit ću vas da se vratite svojim kućama. Ukoliko se bezbjedonosna situacija popravi, vi ćete to znati. U toku su pregovori...” I dok se negodovanje pojačavalo, prelazeći na trenutke u buku, jer je desetine glasova govorilo u isti tren, vojnici su se brzim korakom udaljili prema periferiji sela.

“A kako sad kući doći? Gotovo da nemamo brašna!”, negodovao je dječak kovrdžave plave kose. Mučilo me isto pitanje, samo u mom slučaju ulje je bilo “pri kraju”.

Došao sam u Kalesiju nešto poslije pet. Koraci su bili teški. Kako opet doći praznih ruku? Šta kazati? Stajao sam pred ulaznim vratima osjećajući neku vrstu krivice, mada sam znao da nizašto nisam kriv. Trebalo mi je vremena da se saberem, da smislim šta dalje činiti. Sjeo sam na klupicu ispred objekta u kojem smo stanovali ne usuđujući se uhvatiti kvaku ulaznih vrata. Ne znam koliko je to trajala, kada sam primijetio da mi u susret ide nepoznata žena. U srednjim četrdesetima. Bila je zadihana.

“Mladiću, jesi l’ ti Dinin sin?”, upita me i prije pozdrava. “Jesam. Što ste trebali?” Oči su joj zasjale. “Kahve. Imate li kahve?“ “E, to ne znam, nisam još bio kući, tek sam s puta... Mogu reći mami da napravi”, odgovorih. Žena odmahnu rukom i reče: “Nisam na to mislila, čula sam da imate kahve za prodati, razmijeniti... Imam kravu.” Mati je u tom trenutku otvorila vrata. Vjerovatno je čula razgovor. “Uđite, šta čekate tu ispred?! Sad ću ja s kahvom”, reče mama. Žena je ušla i sjela na kauč. “De, de uzmi. Nek’ se nađe”, utrpala mi je kesu u kojoj su bili kajmak, sir i poveći grumen prijeko potrebnog putera koji je mogao zamijeniti ulje.

Nakon nekoliko minuta, mati je iznijela džezvu s kahvom. Žena je prinijela findžan da bi potom dugo mirisala, radujući se poput malog djeteta, neskriveno i nepatvoreno, šoljici kahve. “Trujem se ječmom tri mjeseca. Gadi mi se život. I danas sam rekla, vala ćeš Šemsa put pod noge. Naći ćeš kahvu. I evo me. Imam mlijeka, kajmaka, sira, putera, mesa. Para nemam. Molim vas, ako ste voljni da razmijenimo mrs ili meso za kahvu. Znaju me svi u Solunu”, reče Šemsa iz Soluna, žena koja nam je bila “poslana” nevidljivom rukom na kućni prag kada nam je bilo najpotrebnije.

Mati joj je odmah dala pola kile sirove kahve, a pola će dobiti nakon što donesem trideset litara mlijeka. Svaki drugi dan ću ići u Solun po dva litra mlijeka. Osjetio sam neopisivu radost, mati se smiješila, Šemsa je i dalje pričala o kahvi... Tog augustovskog dana 1993. godine naučio sam da čovjek snuje, računa, kalkulira, trudi se, a Bog u konačnici određuje.