Svemir možda djeluje kao tiho, prazno i beživotno mjesto, ali ako biste mogli pomirisati njegove planete, oblake plina i zvjezdanu prašinu - naišli biste na cijeli spektar iznenađujuće poznatih i neugodnih mirisa.
Od sumpora i amonijaka do naftnih para i spaljenog metala, naučnici danas doslovno "njuškaju" po svemiru kako bi bolje razumjeli njegov sastav - pa možda čak i pronašli tragove života.
"Svakome je drugačije"
Kanadski astronaut David Saint-Jacques nije jedini koji se nakon svemirske šetnje vratio u modul s nečim zanimljivim na opremi: "mirisom svemira".
Astronauti su ga opisivali kao spoj spaljenog mesa, baruta i rastopljene plastike. Neki tvrde da podsjeća na zavarivanje metala, drugi na ozon nakon oluje. Šta to tačno miriše i zašto?
Za Marinu Barcenillu sa Univerziteta Westminster u Londonu, pitanje "kako miriše svemir?" postalo je lična opsesija.
Danas u laboratoriju rekonstruira mirise planeta i zvjezdanih sistema, a njene formule dio su nove izložbe u londonskom Prirodoslovnom muzeju.
Na primjer, Jupiter - najveći planet Sunčevog sistema - miriše kao "otrovan marcipan", kaže Barcenilla.
Njegov gornji sloj čine kristali amonijaka koji podsjećaju na mačiji urin. Dublji slojevi sadrže amonijev sulfid - kombinaciju amonijaka i sumpora koja smrdi na pokvarena jaja.
Tu su i organske molekule s mirisom nafte, pa čak i luka. Sve zajedno? "Kao bomba mirisa iz pakla", kaže Barcenilla. Saturnov mjesec Titan pak vjerojatno miriše na bademe, benzin i pokvarenu ribu, dok plinoviti div HD 189733 b, udaljen 64 svjetlosne godine, navodno smrdi na pokvarena jaja i otapala.
Helen Sharman, prva britanska astronautkinja, prisjetila se svog boravka na sovjetskoj stanici Mir 1991. godine.
- U mikrogravitaciji se mirisi gotovo i ne šire. Da biste nešto osjetili, morali ste doslovno gurnuti nos u vrećicu s hranom rekla je.
No nakon svemirske šetnje jedno je ipak bilo neizbježno - miris metala.
Objašnjenje? Mogući uzrok je atomski kisik koji se lijepi za svemirska odijela i alate. Kada se vrate u unutrašnjost stanice i dođu u kontakt s molekularnim kisikom, nastaje ozon - spoj poznat po oštrom mirisu koji osjećamo nakon grmljavinskog nevremena.
Molekule koje mirišu na zvijezde
U međuzvjezdanom prostoru plutaju molekule nastale eksplozijama umiruće zvijezde, poput policikličnih aromatskih ugljikovodika (PAH), koje nalazimo i u sagorijevanju stvorenim dimovima na Zemlji. Ti spojevi mogu mirisati na gorivo, bitumen, pa čak i na spaljenu hranu. Njihovo prisustvo nije samo stvar olfaktornih doživljaja - oni su i temelj za nastanak novih planeta i kometa.
U srcu Mliječne staze, u oblaku plina Sagittarius B2, znanstvenici su detektirali molekule poput etanola, metanola, acetona i etilen-glikola - sve one koje na Zemlji koristimo kao otapala, antifriz ili industrijske hemikalije.
Iako popularna tvrdnja da centar naše galaksije miriše na maline nije sasvim tačna, istina je da se tamo nalazi etil-format - spoj koji se povezuje s okusom, ali i mirisom voća i lakova za nokte.
Jedan od najuzbudljivijih trenutaka stigao je kada je NASA-in svemirski teleskop James Webb (JWST) 2023. godine u atmosferi egzoplaneta K2-18b, udaljenog 120 svjetlosnih godina, detektirao molekulu dimetil-sulfida (DMS) - istu onu koja na Zemlji dolazi iz oceana i proizvode je fitoplanktoni. Ako se potvrdi da dolazi iz biološkog izvora, to bi bio jedan od najsnažnijih dokaza postojanja izvanzemaljskog života.
- Ovo je tek početak. Ako K2-18b ima ocean, a DMS dolazi iz njega, tada bi tamo mogla postojati neka vrsta morskog života - rekao je astrofizičar Subhajit Sarkar iz Univerziteta u Cardiffu.
Ipak, nakon svih ovih mirisa, najposebniji ostaje - onaj zemaljski. Kada se Helen Sharman 1991. vratila iz svemira, kapsula je sletjela na stepsku vegetaciju u Kazahstanu.
- Kada smo otvorili vrata, osjetila sam miris svježe zgaženog pelina i zemlje. Bio je to najljepši miris koji sam ikada osjetila - rekla je.
