Aktuelni sukob između Irana, Izraela i SAD predstavlja više od vojne konfrontacije — on je i snažan test odnosa između ekonomije, strategije, tehnologije i politike.

U ovom sukobu jasno se pokazuje jedna bitna strateška logika: nije samo važno ko ima jaču vojnu moć, nego ko može efikasnije pretvoriti svoje resurse u efekat na terenu, i ko može duže izdržati finansijski i politički teret sukoba.

Upravo tu svoj argument gradi i analitičarka Kelly Grieco, fokusirajući se na ono što se u strateškoj analizi naziva asimetrija troškova.

U klasičnoj vojnoj paradigmi sukobi se mjere u broju jedinica, vojnika i tehnike. Međutim, u modernoj eri vojne tehnologije, veliki izazov za snažne države može biti upravo koliko košta odbrana.

Ako je napadač sposoban da svojim jeftinijim sistemima natjera protivnika da troši višestruko više resursa na odbranu i presretanje, napadač može, čak bez osvajanja teritorije, nanijeti značajan ekonomski pritisak.

U slučaju Irana, većina njegovih napada u ovom sukobu oslanja se na relativno jeftine bespilotne letjelice (dronove) i projektile.

Jedan iranski dron može koštati desetine hiljada dolara, ponekad stotinu hiljada.

Nasuprot tome, država koja brani svoj zračni prostor poput Izraela ili SAD mora koristiti vrlo skupe sustave protuzračne odbrane, na primjer presretači kao što su Patriot, Arrow ili SM‑6, čija cijena po jednoj raketi može biti milioni dolara.

Ako Iran lansira desetke ili stotine jeftinih dronova i projektila, a Izrael ili Amerika potroše stotine milijuna ili milijarde dolara na presretanje tih napada, tada, čak i ako su svi napadi oboreni, trošak odbrane može premašiti trošak napada za red veličine.

Upravo to je suština asimetričnog pristupa koji Grieco ističe: Iran ne mora pobijediti vojno da bi bio efikasan, dovoljno je da natjera protivnika da troši više na odbranu nego što sam troši na napad.

Ovaj model asimetrije vidi se i u brojkama koje dolaze iz sukoba koji već traje. Procjene pokazuju da Izrael dnevno troši stotine miliona dolara samo na aktivnu odbranu i presretanje projektila i dronova.

U razdoblju prošlogodišnjeg dvanestodnevnog rata, izraelsko ministarstvo finansija procijenilo je da su direktni troškovi rata u prvim danima dosezali i do nekoliko desetina milijardi dolara, a svakodnevne operativne obaveze mogle su se mjestimično kretati i u rasponima od 700 miliona dnevno ili više.

SAD su, kao globalna silа s prisutnošću u više geopolitičkih regija, također preuzele značajne troškove.

U prvim fazama sukoba američke operacije, uključujući logističku podršku, aktivnosti nosača aviona, i raketne napade, procjenjivane su na milijarde dolara u roku od samo nekoliko dana.

Dugotrajnije angažovanje američkih snaga nosi sa sobom ne samo trošak same opreme i streljačkih sredstava, nego i trošak održavanja, transporta, logistike i zaštite baza daleko od matičnih luka.

Za Iran, koji pati od međunarodnih sankcija i ograničene ekonomske baze, troškovi sukoba su također teški.

Pored troškova proizvodnje i lansiranja oružja, Iran bilježi i znatne gubitke od smanjenog izvoza nafte, koji su u prethodnim ciklusima sukoba dostižu milijarde dolara za samo nekoliko sedmica. Manjak prihoda od energenata dodatno opterećuje ionako oslabljenu ekonomiju.

Sukob već utječe i na globalnu ekonomiju: cijene nafte su porasle jer trgovci i investitori anticipiraju poremećaje u transportu sirovina kroz ključne morske puteve poput Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi veliki dio svjetskih energenata.

Rast cijena energenata pokreće inflaciju u mnogim zemljama, podižu troškove transporta i proizvodnje, i povećava cijene goriva i hrane za potrošače širom svijeta. Taj tip sporednih troškova često ne ulazi direktno u vojne budžete, ali ima dugoročne posljedice na standard i ekonomski rast.

U ovom kontekstu, asimetrija troškova postaje strateška prednost za Iran: on koristi relativno jeftine taktičke sustave da izazove politički i ekonomski stres kod protivnika koji mora koristiti skupu obrambenu tehnologiju.

S druge strane, Izrael i SAD, uprkos superiornijoj tehnologiji, suočavaju se sa dugotrajnim fiskalnim pritiskom. Svaki projektil koji se potroši u odbrani je projektil manje dostupan za druge krizne tačke, a svaki dolar potrošen na skloništa i presretače je dolar koji se ne može utrošiti na druge strateške prioritete.