Svako ko se zadesio u ratnim okolnostima kaže da je to stanje pomjerenog uma, situacija u kojoj prestaju važiti pravila koja vrijede u uobičajenim okolnostima. Ljudi su uhvaćeni u klopku smrti, crnila. Ipak, koliko god bilo teško, u ratu dolazi i do sklapanja čudnih poznanstava i prijateljstava, koja bivaju obnavljana decenijama od momenta prvog susreta. Aladin Hodžić, mladić rodom iz Bihaća koji već duži niz godina živi u Italiji, te fotoreporter iz Hrvatske Robert Belošević imaju neobičnu vezu iako se do sada uopće nisu vidjeli niti se u stvarnosti poznaju.

Naime, ovaj fotoreporter u augustu 1995. godine u Bihaću snimio je dječaka bez noge kako hoda na štakama. S obzirom na to da nije znao o kome se radi, pokušao je doći do osobe koju je uhvatio objektivom poslije punih 27 godina. Nakon što su hrvatski mediji nedavno objavili fotografiju, javio se Aladin Hodžić i rekao da se on nalazi na čuvenoj fotografiji koja na najdirektniji mogući način prikazuje brutalnost rata, koji ne štedi ni one najnevinije među nama – djecu. Uspjeli su samo putem telefonske žice čuti glas jedan drugome i to će, prema svemu sudeći, rezultirati drugovanjem u septembru nakon skoro tri decenije od prvog kontakta.

Aladin Hodžić imao je samo četiri godine kada mu je granata 1994. godine raznijela nogu. Tačnije, jedan geler prošao je između ostale djece i pogodio ga u desnu nogu, koju je do bihaćke bolnice držala samo koža. Nažalost, uprkos nadljudskim naporima, ljekari nisu ništa mogli učiniti na očuvanju ekstremiteta. Čim je Bihać u potpunosti oslobođen od agresorskih napada, u ovaj grad na Uni počele su dolaziti medijske ekipe iz cijelog svijeta, a među njima su se našle i one iz Hrvatske, među kojima je bio i Robert Belošević. Aladin Hodžić se sjeća da je jednog dana izašao s ocem Abdulahom napolje te da se tom prilikom susreo i s fotoaparatom jednog od reportera. Fotografija na kojoj se vidi Aladin Hodžić na štakama kasnije će obići Evropu, a u Italiji je, u kojoj je izgradio život, proglašena i fotografijom godine.

Aladina Hodžića ratno stradanje nije sputalo u ostvarenju snova. Danas živi u Italiji sa suprugom Adisom i četverogodišnjom kćerkom Darijom, zaposlen je, a između ostalog bavi se i borilačkim te ekstremnim sportovima.

“Moja porodica je tokom agresije na našu državu živjela u Bihaću. Kada je počela Operacija 'Tigar-sloboda 94', otac je odveo majku i mene kod njenih roditelja u mjesto Ostrožac kod Cazina. Tu je tokom rata bilo dosta mirnije u odnosu na Bihać. Ja sam izašao s ostalom djecom koja su tu živjela da se igramo kada je granata pala blizu nas. Geler me je pogodio u desnu nogu dok sam preskakao zid koji je dijelio naše dvorište od drugih. Geler mi je na licu mjesta presjekao skoro čitavu nogu, samo je komad kože držao ekstremitet na ostatku tijela. Odmah su me sanitarnim vozilom prebacili na medicinsko zbrinjavanje najprije u Cazin, a onda u Bihać, gdje su me i hitno operirali. Tada je hirurg koji me je operirao preporučio da mi se odstrani noga kako bi se suzbilo širenje infekcije. Govorio je da nemam druge opcije osim nositi protezu”, ispričao je za Stav Aladin Hodžić događanja iz najtežeg dana u njegovom životu.

Aladin Hodžić ne krije sreću što je s Robertom Beloševićem prije nekoliko dana prvi put u životu razgovarao. Sam kaže da će to biti početak prijateljstva koje je i mnogo ranije trebalo “raspakovati”.

“S fotoreporterom Robertom Beloševićem sam neki dan stupio u kontakt. Tačnije, nakon što sam pročitao novinski članak koji je napisao, do tada uopće nisam znao da je on autor fotografije. Naprosto, okrenuo sam broj agencije u kojoj je trenutno angažiran i tražio da se čujem s njim. Rekao sam mu da se, što je i logično, ne sjećam baš svih detalja našeg prvog kontakta, ali da sam upoznat s kontekstom cjelokupne situacije. Eto, dogovorili smo da se vidimo u septembru. Naš razgovor je također bio izuzetno ugodan, kao da se poznajemo cijeli život”, dodao je on.

Kako dalje govori, tokom izuzetno teškog razdoblja adaptacije na novi način života, na život bez noge, upoznao je djevojčicu Sanju Aleksić, još jednu civilnu žrtvu rata koja je, baš kao i on, ostala bez noge. Osim fotografije Roberta Beloševića, jedan francuski fotoreporter zamrznuo je prizor u vremenu koji prikazuje Sanju i Aladina na štakama. I ta fotografija, kao i ona hrvatskog reportera, obišla je svijet.

“Tih godina između Sanje Aleksić i mene stvorilo se snažno prijateljstvo, a fotografija francuskog fotoreportera stigla je do Italijana Marca Becija, čovjeka velikog srca, koji je u augustu 1995. godine osigurao svu dokumentaciju koja je bila potrebna da nas dvoje odemo u Italiju i dobijemo proteze kako bismo se lakše kretali. Najprije otac Abdulah i ja odlazimo u Italiju, a potom nam se pridružuju i majka Fata te sestra Azra. I roditelji Sanje Aleksić su također bili uz nju. Najdraže od svega mi je to što smo ostali u kontaktu. Ona sada živi u Njemačkoj i malo mi je jedino teško što se nismo u mogućnosti vidjeti često”, kaže ovaj hrabri mladić.

Aladin Hodžić jedino tuguje zbog gubitka velikog prijatelja Marca Becija, bez kojeg, kako kaže, on danas ne bi bio ono što jeste. Ovaj italijanski dobrotvor poginuo je u Iraku 2003. godine, gdje je bio član jedne od mnogobrojnih humanitarnih organizacija.

“On je najzaslužniji zašto ja živim život koji živim. On je omogućio da moja porodica i ja dođemo u Italiju. Kako god, ostao sam u kontaktu s njegovom porodicom, koja je ujedno i moja porodica”, njegove su riječi.

Iako je bio dijete, kaže da se na početku nije dobro snalazio u Italiji. Morao je, prema vlastitom priznanju, prije svega naviknuti se na život u miru, a onda i adaptirati na novu sredinu i nove navike te ponavlja riječi zahvale Italiji, koja je bila tu za prihvat izbjeglica iz naše zemlje tokom najtežeg perioda u našoj novijoj historiji.

Aladin Hodžić je danas i više nego uspješan mladi čovjek koji se od 2016. godine zove i porodičnim. Naime, iako je živio u Italiji, uvijek je maštao o pronalasku žene za brak iz svoje domovine. Takvu ženu pronašao je u Adisi iz Cazina, iz njegove Krajine, s kojom će upravo ovoga mjeseca proslaviti šestu godišnjicu braka.

“Svoju suprugu Adisu upoznao sam u frizerskom salonu u Cazinu u kojem je radila. Taj objekat je bio u vlasništvu moje rodice, ja sam se jednog dana došao ošišati i tako je sve krenulo. To je sa sigurnošću tvrdim najdivnije biće koje sam ikada u životu upoznao. Iako je svjesna da život s čovjekom koji nema ekstremitet ima svoje izazove, da jednog dana može doći do zdravstvenih komplikacija, da će mi godine sigurno u budućnosti predstavljati problem, njoj ništa od toga nije bilo bitno. U augustu 2016. godine sklapamo brak i sada slavimo šestu godišnjicu. U braku smo dobili i našu najveću ljubav – kćerku Dariju, koja ima četiri godine”, govori nam.

Iako živi život punim plućima, otkriva nam da još uvijek nije u potpunosti zadovoljan jer smatra da još puno toga može napraviti, ali ima sve manje slobodnog vremena.

“Kažu mi kroz šalu da mi iz naše lijepe Bosne (i Hercegovine) nismo nimalo normalni. Iako bez noge, trenirao sam MMA nešto malo manje od dvije godine, jedan od sigurno najzahtjevnijih sportova. Također, prije dvije sedmice skakao sam s padobranom, a nedavno sam imao i bungee jumping avanturu. Ne znam, možda sam sebi hoću dokazati na taj način da ne vrijedim manje od ostalih. Samo mi je žao što sve manje imam vremena”, priznaje Hodžić.

Čak i kada ima slobodnog vremena, odluči doći u svoju domovinu te obići rodbinu i prijatelje. Iako diše punim plućima samo u svojoj rodnoj Krajini i BiH, ne može a da nam ne kaže kako ga deprimiraju konstantne prijetnje miru.

“Osjećam se loše kada god se zvecka oružjem. Ipak su u pitanju naš život i naša budućnost. Jednostavno, ne možemo reći da nas to ne zanima kada nam se direktno prijeti. Smatram da osobe i čitave grupe osoba koje su predvodnici tih provokacija rade to isključivo zato što im mi to dopuštamo. Trebamo samo pronaći model kako ih zaustaviti. Nažalost, pesimističan sam da će se nešto u skorije vrijeme promijeniti. Moje mišljenje je da naše generacije teško mogu napraviti prevagu, previše je zaraženih mržnjom. Previše je učinjeno zla da bismo jedni drugima mogli vjerovati i nadati se u zajedničku budućnost. Naša djeca će, možda, moći situaciju u pozitivnom pravcu usmjeriti ako im se da adekvatna šansa. Moramo ih učiti da ne mrze, ali, naravno, da pamte šta se desilo i da to svim bude jedan veliki nauk, jedna opomena da više do rata nikada ne dođe”, njegovo je mišljenje.

Na samom kraju poručuje da sva sjećanja koja imamo, bila ona dobra ili loša, treba prihvatiti kao dio sebe i nikako ne bježati od njih. Uprkos činjenici da beskrajno voli svoju domovinu i da ga srce vuče natrag, govori da mu mozak šalje poruku da ipak još treba ostati u Italiji. Svakako je, sam tako kaže, dva do tri puta svake godine u našoj državi i lijepo mu je u svakom njenom dijelu.