Za Haag je ta kolona vozila bivše Jugoslavenske narodne armije bila legitiman vojni cilj. Nakon što je u Londonu 2010. godine uhapšen bivši član Predsjedništva RBiH Ejup Ganić, i to prema zahtjevu Srbije, koja je tražila njegovo izručenje kako bi mu se u Beogradu sudilo za ratne zločine, tamošnji je sud zaključio da je provedena istraga u ime suda u Haagu te da nema osnova za vođenje postupka protiv Ganića. Isto je zaključio i austrijski sud nakon što je 2011. godine, na aerodromu u Beču, također po potjernici koju je raspisala Srbija, uhapšen pokojni Jovan Divjak.

Da nije riječ o ratnom zločinu, nakon istrage je 2012. godine utvrdilo i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine i tada je obustavljeno istraživanje odgovornosti osumnjičenih Ejupa Ganića, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića. Isto je to Tužilaštvo četiri godine kasnije odlučilo konačno obustaviti istragu o takozvanom slučaju “Dobrovoljačka”.

Međutim, tada na čelo ove institucije, prvo kao vršiteljica dužnosti, a kasnije i bez tog prefiksa, dolazi Gordana Tadić. Jedan od prvih njenih poteza bilo je ukidanje odluke o obustavi istrage i prihvatanje žalbe advokata članova porodica poginulih pripadnika JNA u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici.

Kasnije će se pokazati kako je to bio prvi korak njezine strategije podizanja optužnica protiv najviših civilnih, policijskih i vojnih zvaničnika vlasti Republike Bosne i Hercegovine kako bi se nazor izmijenio karakter Agresije na BiH, a oni koji su je branili stavili u istu ravan s počiniteljima najtežih ratnih zločina.

Istraga, a zatim konačno i optužnica za takozvani slučaj “Dobrovoljačka” posljednje je iz ostavštine Gordane Tadić, smijenjene glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH. 

Podsjetimo, posljednje sedmice aprila Tužilaštvo BiH optužilo je deset osoba u predmetu “Dobrovoljačka”, i to Ejupa Ganića, Zaima Backovića, Hamida Bahtu, Hasana Efendića, Fikreta Muslimovića, Jusufa Pušinu, Bakira Alispahića, Enesa Bezdroba, Ismeta Dahića i Mahira Žiška. Iz Tužilaštva su tada naveli da se optužnica odnosi na događaje od 3. maja 1992. godine, a prikupljeni su dokazi koji se odnose na stradanje osam ubijenih žrtava s utvrđenim identitetom, među kojima ima i civila i sanitetskog osoblja, ranjavanje 24 osobe, zarobljavanje više desetina vojnika i civila, koji su mučeni i zlostavljani.

SRBIJANSKO ISTRAŽIVANJE

U vezi s trećim majem 1992. godine u Sarajevu već se godinama pokušava izgraditi mit kao o ratnom zločinu počinjenom nad desetinama golobradih mladića koje su u zasjedi dočekali “ustaško-mudžahedinski” zločinci i masakrirali ih. Već su decenijama uporni oni koji ga grade i ne dopuštaju činjenicama da im pokvare taj mit iako je jasno da se nikakav masakr nije desio, pogotovo ne masakr nad desetinama golobradih regruta. No, godine upornosti i spina isplatile su se jer, nakon što je Gordana Tadić naredila ponovno pokretanje istrage, dobili su ono što su htjeli, optužnicu i zvučna imena u njoj.

S druge strane, isto to Tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za ubistva više od 11 hiljada Sarajlija tokom Opsade, za ubistva djece, za granatiranje škola, bolnica, groblja, za ubistva iz snajpera... No srčano i detaljno insistira na “Dobrovoljačkoj”.

“Tokovi istorije” su časopis koji izdaje Institut za noviju istoriju Srbije. Riječ je o listu kakav postoji i u drugim državama bivše Jugoslavije, časopisu u kojem historičari obrađuju teme iz bliže ili dalje historije, i uglavnom to rade ozbiljno, bez ostrašćenosti i na osnovu činjenica. Slučajno ili ne, Tužilaštvo BiH je optužnicu za Dobrovoljačku podiglo nekoliko dana prije 30. godišnjice tog događaja. Slučajno ili ne, u isto je vrijeme članak o tom događaju, koji se potpuno uklapa u srpski narativ o uzrocima rata u Bosni i Hercegovini, objavio u Tokovima istorije srbijanski historičar Kosta Nikolić. Članak bi vjerovatno prošao poprilično nezapaženo u Bosni i Hercegovini da ga na svojoj internetskoj stranici historiografija.ba nije “reklamirao” bosanskohercegovački historičar Husnija Kamberović.

Kostić u svom članku, čije najvažnije dijelove donosimo u redovima ispod, “govori o povlačenju Jugoslovenske narodne armije iz Bosne i Hercegovine tokom proleća 1992. i zločinu koji je nad njenim pripadnicima izvršen 2. i 3. maja 1992. u centru Sarajeva, posebno u Dobrovoljačkoj ulici. Akcenat je stavljen na izvornu građu koja je javnosti postala dostupna nakon što je uvrštena u sudske spise Međunarodnog tribunala za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije posle 1991.”.

Dalje dodaje kako je “položaj JNA postao neodrživ posle međunarodnog proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine 6. aprila 1992. godine. Najveći problem bilo je povlačenje JNA i kontrola nad njenim naoružanjem. Usledili su napadi muslimanskih paravojnih formacija na objekte i ljudstvo JNA, a posebno tokom 2. i 3. maja u centru Sarajeva, što je i centralna tema u ovom radu. Na kraju je, posle niza kompleksnih događaja, došlo do povlačenja JNA, a građanski rat u Bosni i Hercegovini rasplamsao se svom silinom”.

O čemu to, zapravo, piše Kostić, a što je, u suštini, optužnica Tužilaštva BiH za događaje u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici?

DOLAZAK KUKANJCA I MLADIĆA

Desetog januara 1992. formirana je Druga vojna oblast JNA. Za njenog komandanta postavljen je generalpotpukovnik Milutin Kukanjac, dotadašnji komandant 3. vojne oblasti (Skoplje), a načelnik štaba komande 2. vojne oblasti bio je generalpotpukovnik Dobrašin Praščević. U sastavu oblasti bili su 4. korpus (Sarajevo), 5. korpus (Banja Luka), 9. korpus (Knin), 10. korpus (Bihać) i 17. korpus (Tuzla).

Kostić tvrdi kako je na području Bosanske krajine, “koja je od početka 1992. bila na udaru hrvatskih i vojnih i paravojnih formacija”, JNA aktivno učestvovala i otvoreno podržavala formiranje i naoružavanje srpskih formacija Teritorijalne odbrane, ali da su na drugim područjima Srbi često bili iznenađeni postupcima JNA, a njihove su vođe smatrale da podrivaju ciljeve srpske države u nastajanju.

U Skoplju je 26. aprila potpisan sporazum o povlačenju JNA iz Bosne i Hercegovine. Sporazum su potpisali Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva BiH, Branko Kostić, član Predsjedništva Jugoslavije iz Crne Gore, i general Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba, uz posredovanje makedonskog predsjednika Kire Gligorova. “Kostić i Adžić nisu imali nikakva ovlaštenja da sklapaju bilo kakav dogovor sa Alijom Izetbegovićem, a naredni događaji su Bosnu i Hercegovinu poveli prema građanskom ratu”, piše srbijanski historičar.

Čelništvo RBiH zabranilo je 27. aprila kretanje vojnih vozila bez odobrenja i pratnje MUP-a, kao i iznošenje vojne opreme. Istovremeno je, međutim, i vlada takozvane Srpske republike Bosne i Hercegovine zabranila iznošenje imovine JNA s teritorije Bosanske krajine. Na sjednici održanoj 28. aprila Predsjedništvo BiH definira pojam agresora, ustvrdivši kako su “agresiju na Bosnu i Hercegovinu izvršile četničko-terorističke oružane formacije iz Srbije potpomognute rezervnim sastavima bivše JNA iz Srbije i Crne Gore, te oružane formacije SDS potpomognute snagama bivše JNA iz BiH”, a sutradan, 29. aprila, pukovnik Hasan Efendić, komandant Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, naređuje “potpuno i masovno” blokiranje na svim putnim pravcima na kojima će jedinice bivše JNA početi izvlačenje tehničkih i materijalnih sredstava. Ova akcija naređena je jer JNA nije htjela predati svoju imovinu.

U naređenju je rečeno da “nenajavljenim kolonama bivše JNA” treba spriječiti izlazak iz kasarne i komuniciranje na teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine general Kukanjac ocijenio je 29. aprila kao jednostrane i “ničim obavezujuće” za pripadnike JNA. U međuvremenu, ukazom Predsjedništva Jugoslavije od 24. aprila Ratko Mladić vanredno je unaprijeđen u čin generalpotpukovnika, a dan kasnije, ukazom Predsjedništva, Mladić je postavljen na dužnost načelnika štaba, a ujedno i zamjenika komandanta 2. vojne oblasti Istim ukazom na dužnosti u komandi 2. vojne oblasti postavljeni su i generalmajor Milan Gvero, generalmajor Đorđe Đukić i pukovnik Zdravko Tolimir.

Odluka o povlačenju JNA iz Bosne i Hercegovine donesena je na “neformalnom” sastanku kod Miloševića 30. aprila 1992. godine. Na sastanku su, osim Miloševića, bili Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović, general Života Panić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević.

TREĆI MAJ

Sve do tog trenutka Kostić se koliko-toliko drži činjenica, no onda počinje klasičan srpski narativ o razlozima početka rata i o tome ko je odgovoran za prve sukobe između pripadnika JNA i snaga pod kontrolom legalnih vlasti RBiH, koje on naziva, naravno, muslimanskim paravojnim formacijama. Tako tvrdi kako se prvi napad na JNA u Sarajevu desio 22. aprila, kada je jedna njena jedinica pokušala da zaustavi sukob Srba i Muslimana na Ilidži i drži se isključivo svjedočenja tadašnjih pripadnika JNA.

Tako, prema izjavi pukovnika Milosava Gagovića, pomoćnika komandanta 4. korpusa JNA za pozadinu, jedinica JNA je krenula na mjesto događaja. “U toku puta prema mestu sukoba, u Kasindolskoj ulici jednom oklopnom transporteru je spala gusenica i on je morao stati. To se desilo ispred nekog ugostiteljskog objekta, kafane. Vojnici su iz te kafane pozvani na piće. Prilikom ulaska dočekani su od strane pripadnika muslimanske vojske sa uperenim puškama, zarobljeni, a potom likvidirani. Tom prilikom ubijeno je osam pripadnika JNA.”

Kostić tvrdi dalje kako su uslijedili napadi na zgradu komande 2. vojne oblasti u sarajevskom naselju Bistriku, a onda i “masakr nad vojnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici koji su izvršile muslimanske paravojne formacije” te kako je “sled tragičnih događaja počeo 2. maja kada je, u poslepo dnevnim satima, počeo napad muslimanskih snaga na zgradu komande 2. vojne oblasti i Dom JNA”.

Plan generala Kukanjca bio je da se iz zgrade komande evakuira 3. maja u ranim jutarnjim satima te da je, “zbog izdaje starešina muslimanske i hrvatske nacionalnosti, samo mali broj ljudi znao za tu odluku, ali da je i pored toga neko javio rukovodstvu BiH šta se sprema”.

Predsjednik Predsjedništva BiH uhapšen je na sarajevskom aerodromu poslije povratka iz Lisabona, gdje su održavani mirovni pregovori o BiH. Kostić piše kako je Izetbegović “zadržan” zajedno s kćerkom Sabinom Berberović i Zlatkom Lagumdžijom, koji je tada bio potpredsjednik Vlade RBiH. Kostić citira prvog bezbjednjaka JNA, kosovca Aleksandra Vasiljevića, koji je za događaje od trećeg maja optužio SDA. “Postavlja se pitanje zašto SDA počinje napad na vojsku, u Domu JNA, koji će da eskalira posle u širi sukob, u vreme kada je Izetbegović odleteo mirno sa aerodroma? Mi da smo hteli da hapsimo Izetbegovića, uhapsili bi ga pre nego je poleteo sa aerodroma u Sarajevu.... Dakle, SDA započinje rat u Sarajevu u vreme kada Izetbegović treba da se vrati nazad, u vreme kada je on već postigao dogovor sa vojskom”, tvrdi Vasiljević.

OTMICA IZETBEGOVIĆA

Kukanjac je kasnije svjedočio kako je Izetbegovića “privremeno smestio” u komandu 4. korpusa u Lukavici, odakle bi uspostavio kontakt s Predsjedništvom i drugim licima, te dodao: “Da smo ga pustili da se sam snalazi, verovatno bi bio zarobljen ili ubijen i zato bi JNA bila sigurno okrivljena. Odlučili smo da ga bezbedno dovedemo u komandu 4. korpusa u Lukavici i da mu obezbedimo smeštaj dok ne prestanu oružani sukobi. Pored ishrane i smeštaja, imao je na raspolaganju i lekara. Dakle, nije se radilo ni o kakvom hapšenju iako je on to zaslužio hiljadu puta kada je reč o odnosu prema JNA.”

Kostić dalje navodi i svjedočenje pukovnika JNA Milosava Gagovića. “Po sletanju na aerodrom, Izetbegović je zarobljen od strane pripadnika JNA jer smo smatrali da je on vrhovni komandant vojske koja je toga dana izvršila opšti napad na JNA u Sarajevu. U komandi korpusa u Lukavici Izetbegovića smo primili komandant 4. korpusa general Vojislav Đurđevac i ja. Smešten je u moju kancelariju. Tu vodimo pregovore i tražimo od njega da naredi svojim snagama da prekinu napade na JNA, da se evakuišu mrtvi i ranjeni sa ulica i da se nastave pregovori o daljim odnosima Republike BiH i JNA. U pregovore se povremeno putem telefona uključuju general Kukanjac i Ejup Ganić, koga je Izetbegović ovlastio da ga zamenjuje dok je on odsutan”.

Kukanjac je, jasno, zarobio Izetbegovića pokušavajući na taj način osigurati slobodan izlazak iz centra Sarajeva za sebe i svoje snage. Od Izetbegovića zato traži da naredi obustavljanje napada i omogući oslobađanje zarobljenih i izvlačenje mrtvih i ranjenih vojnika. Posredstvom generala Lewisa MacKenzieja, komandanta Sektora Sarajevo pri UNPROFOR-u, portugalskog diplomate Antonija Dos Santosa, šefa posmatračkog tima Evropske zajednice, i Kolma Dojla, piše Kostić, dogovoren je slobodan izlazak komande 2. vojne oblasti iz Sarajeva te dodaje kako je o ovim događajima Predsjedništvo BiH raspravljalo 3. maja na vanrednoj sjednici.

Tvrdi kako je Alija Delimustafić, ministar unutrašnjih poslova, zagovarao ratnu opciju, a za situaciju stvorenu zadržavanjem Izetbegovića direktno je optužio Ejupa Ganića i Stjepana Kljuića, članove Predsjedništva. Ganić je rekao da je Izetbegović na svoju odgovornost (“možda je pod pritiskom, možda je ucijenjen”) donio odluku da se komanda 2. vojne oblasti slobodno izmjesti iz centra Sarajeva, a ministar odbrane Jerko Doko da “ne možemo pustiti da prođe 50 ljudi, mislim ni po koju cijenu”. Radovan Karadžić je za to vrijeme bio u Beogradu i telefonom kontaktirao Miću Stanišića, ministra unutrašnjih poslova takozvane Srpske republike, i prenio mu da ga je general Adžić zamolio da se Izetbegovića oslobodi.

Pukovnik Gagović je, kako tvrdi Kostić, Tribunalu izjavio da je napad organizirao i njime komandirao pukovnik Jovan Divjak. Drugi izvori JNA saopštili su da je napad vodio Emin Švrakić i da je njegova jedinica “izložila pripadnike JNA besomučnoj unakrsnoj vatri”, a pojedince su “izvlačili iz vozila, zlostavljali, ranjavali i na mestu tog velikog zločina mučki likvidirali. Pred očima predstavnika UNPROFOR-a streljana su i dva pukovnika JNA. […] Utvrđeno je da su Ganić i Kljuić sve vreme bili u vezi sa Eminom Švrakićem i direktno rukovodili napadom”.

Broj stradalih pripadnika JNA odmah je, očekivano, postao predmet manipulacije. Prema izvorima Vojske Jugoslavije iz kasnijeg perioda, utvrđeno je da su tokom 2. i 3. maja (dakle, u oba dana u kojima je JNA pokušala staviti pod svoju kontrolu Sarajevo i institucije legalnih vlasti RBiH) JNA imala 28 poginulih (devet oficira, pukovnici Budimir Radulović, Miro Sokić, Gradimir Petrović, Boško Mihajlović, zatim potpukovnik Boško Jovanić, kapetan prve klase Marko Labudović i poručnici Ivica Cvetković, Nihad Kastrati i Obrad Gvozdenović, 18 vojnika i Normela Šuko, koja je bila građansko lice na službi u JNA).