Samo trinaest godina poslije Njujorka, gdje je prvi put proradila Edisonova sijalica, Sarajevo je dobilo ulično osvjetljenje pomoću električne energije. U noći između 3. i 4. aprila 1895. godine, izvršeno je probno paljenje električnog svjetla.

O tome „Sarajevski list“ u broju od 7. aprila 1895. godine piše: »U srijedu i četvrtak na večer (tj. 3. i 4. aprila 1895.) zapaljeni su prvi put nekoji električni fenjeri u Koševskoj ulici, Ćemaluši do Ferhadlje i Čekrkinici ulici. Utisak naravno da je bio izvanredno prijatan, jer su petrolejski fenjeri tinjali uz električne kao kanđela«.

Poslije uspješnog probnog paljenja, koje je kod stanovništva izazvalo i oduševljenje i strah, kako piše u »Sarajevskom listu«, austrougarske vlasti nastojale su da privuku što veći broj građana da koriste električnu energiju. Za 1. maj 1895. godine, uz svečanost puštanja tramvaja na električni pogon, uvedeno je električno osvjetljenje na ulicama »gdje su kao vatreni đerdan plamtjele žarne lampe duž Mlljacke, dok su građani šetajući se posmatrali ovo lijepo osvjetljenje koje će se skoro po cijelom gradu otvoriti« (Sarajevski list od 3. maja 1895).

Austrougarske vlasti su pune dvije godine, koliko je trajala gradnja centrale, nastojale da objasne građanima sve prednosti električne energije kako bi već od prvih dana završetka centrale imale veći broj priključaka. Posebno je naglašavano da će se električna energija davati po cijenama kao i u ostalim državama monarhije (Sarajlije naučene na prevare oduvijek su se bojale svega novog). Ali po onoj narodnoj »svakog čuda tri dana dosta« i Sarajlije su se veoma brzo privikle na električnu energiju i sve veći broj domaćinstava zahtijevao je priključenje.

Već poslije samo godinu dana u električnoj mreži bilo je priključeno 780 žarulja raznih jakosti i 28 svjetiljki na luk za javnu i 4.000 žarulja za privatnu rasvjetu. Otvaranje električne centrale bio je prvi korak da Sarajevo izađe iz provincijske učmalosti i da krene bržim koracima razvoju industrije.

»Čitamo u VATANU da je naše Gradsko zastupstvo u posljednjoj sjednici zakljucilo da se šeher Sarajevo rasvijetli sa elektricnim svjetlom i da se u tu svrhu potroši 360.000 forinti...« (List »Bošnjak« od 17—22. 10. 1891. godine)

Sarajevo je od davnina imalo gradski vodovod, od 1885. godine imalo je i gradski tramvaj, koji su, istina, vukli konji pa je uvođenje električne energije u domaćinstva i javne rasvjete te prelazak gradskog tramvaja na elektromotornu vuču značilo zaokruživanje jedne etape u razvoju ove višestoljetne urbane cjeline i hvatanje koraka sa svjetskim civilizacijskim razvojem.

Odluka Gradskog zastupstva značila je i odluku o izgradnji Termoelektrane Sarajevo i svega pratećeg potrebnog za njeno funkcionisanje. U Evropi se tih godina snaga električnih centrala i propisana moć električnih mreža određivala brojem istovremeno „gorućih“ električnih sijalica standardne osnovne jačine od 16 „normalnih svijeća“ i potrebama eventualnih poznatih posebnih potrošača.

Te, 1893. godine, kada je počela izgradnja, Termoelektrana Sarajevo bila je odmjerena za istovremeno napajanje 4.500 sijalica od 16 normalnih svijeća i za potrebe električnog tramvaja sa pet motornih kola i jednom lokomotivom za vuču vagona od željeznicke stanice do centra grada.

Sama gradska električna mreža predviđena je za 6.000 istovremeno gorućih sijalica od po 16 normalnih svijeća. Naredne, 1894. godine, Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine osnovala je preduzeće „Elektrana“, a iste godine Zemaljska vlada izdala je i privremene propise za davanje električne energije potrošačima.

Prvih mjeseci 1895. završena je izgradnja Termoelektrane Sarajevo, a uporedo s tim završeno je i polaganje dijela kablovske i nadzemne mreže kao i postavljanje troble za električni tramvaj.

Puštanje u pogon Termoelektrane i probno paljenje električne rasvjete izvršeno je prvih dana aprila, o čemu „Sarajevski list“  7. aprila 1895 piše: „U srijedu i četvrtak navečer (tj. 3. i 4. aprila 1895) zapaljeni su prvi put nekoji električni fenjeri u Koševskoj ulici, Ćemaluši i Čekrknici ulici. Utisak naravno da je bio izvanredno prijatan, jer su petrolejski fenjeri tinjali uz električne kao kandjela. Građevinski direktor g. Štiks i Vladin savjetnik g. Pasini, kao i drugi stručnjaci izrazili su svoje potpuno zadovoljstvo ovim pokušajem.“

Svečano puštanje u pogon Termoelektrane Sarajevo i priključenje potrošača na električnu mrežu uslijedilo je 1. maja 1895. godine kada je u pogon pušten i električni tramvaj. Toga dana upaljena je i rasvjeta na Apelovoj obali, a već sredinom maja bile su osvijetljene i ulice Kolodvorska i Ćemaluša. Na Apelovoj obali „zapaljene“ su i dvije 'oblučne lampe' koje su oko sebe rasprostirale sjajnu svjetlost.«

Istovremeno, električna rasvjeta uvedena je i u neke "javne kuće", najprije u glavnu Vladinu zgradu na Musali i u novootvoreni hotel Danijela Saoma (kasnije zgrada Zemaljske banke). Tako je Sarajevo dobilo električnu energiju mnogo prije većeg broja velikih evropskih gradova, prije Londona, Pariza, tri godine prije Ljubljane, dvanaest godina prije Zagreba...

Nakon ovih prvih, veoma uspješnih početaka u primjeni električne energije za rasvjetu i pogon tramvaja dolazi do naglog povećanja interesovanja za korištenje električne energije za rasvjetu stanova i za pogon mašina. Samo godinu dana poslije, 1896. na električnu mrežu već je biio priključeno 780 žarulja razne jačine i 28 svjetiljki na luk za javnu rasvjetu te oko 4.000 žarulja za privatnu rasvjetu i manji broj električnih motora.

Ovako brz razvoj potrošnje električne energije uslovio je proširenje kapaciteta Termoelektrane Sarajevo, što je urađeno 1899, 1902. i 1903. godine.

Te godine usvojen je koncept uvođenja trofaznog naizmjeničnog sistema što će ubrzo, 1910. godine, omogućiti elektrifikaciju užeg dijela Ilidže i jednog dijela Alipašinog mosta. Butmir, Kotorac i Rajlovac dobili su električnu energiju 1928. a Hadžići, Pazarić i Tarčin deset godina kasnije.

Električna centrala na Hisetima (Marijin-Dvoru) u Sarajevu predstavlja jedno od najznačajnijih industrijskih ostvarenja austrougarskog perioda u Bosni i Hercegovini I izmeđžu ostalog, zato je i proglašena nacionalnim spomenikom. Upravnu zgradu centrale projektirao je Karl Paržik.

Ulica Hiseta je od 1948. godine, pa do Agresije na BiH  nosila ime Brankova ulica, po književniku Branku Radičeviću. Tokom osmanskog i austrougarskog perioda ulica je nazivana Donja hiseta, a obuhvatala je i dionicu današnje ulice Hamze Hume.

Hise na arapskom znači dio i nije do kraja razjašnjeno porijeklo imena ulice. Ulica prije 1931. godine mijenja naziv u Brankova i taj naziv nosi do 1941. godine. Tokom Drugog svjetskog rata ulica nosi ime po hrvatskom književniku Eugenu Kumičiću.

Centrala je proizvodila energiju na oko 4500 sijalica. Nakon godinu dana rada električni tramvaj je i pored velike potrošnje električne energije dokazao da je rentabilan. U poslovnim knjigama je tada zabilježeno za period 1895–1896 .da je prevezeno 476.009 putnika, što u dnevnom iznosi 1304 putnika. Za ovu godinu dana prihodi su bili 64.167 forinti dok je tramvaj za to vrijeme prešao 104.077km. Uz to treba napomenuti da je električni tramvaj pored prevoza putnika vršio i prevoz robe.

Kalendar Bošnjak ovako 1896. godine piše o električnoj rasvjeti i tramvaju u Sarajevu: “Od proljetos imade Sarajevo jednu novu tekovinu, koju mnogi napredniji gradovi u svijetu još nemaju. To je električno osvjetlenje grada i električan tramway. Slike u „Bošnjaku" predočavaju čitaocima unutrašnjost električne labrike u Sarajevu (u donjim Hisetima pored Miljacke), u kojoj nekolike dinamo-makine proizvode električnu snagu za osvjetljenje i promet za tijem nekoliko vagona za promet električnog tramwaya. Daleko bi nas odvelo kad bismo htjeli da opišemo cijelo ustrojstvo ove naše tekovine. Napominjemo samo toliko, da se u dnu slike iz električne labrike opaža na duvaru naročit stroj, sa kojeg se pušta i ravna električna snaga po cijelom gradu. To valja vidjeti svojim očima, pa da se mogne svatiti.

Što se tiče električnog tramwaya, napominjemo, da on svoju prometnu silu dobiva iznad zemlje pomoću razapete debele žice, s kojom je skopčan. Električna snaga prenese se sa te žice u donji dio vagona, u kojem je smještena makina, koja pokrene i tjera točkove od vagona, a kočijaš s prijed vagona udešava tu pokretnu snagu onako, kako mu treba dok vagon vozi ili kad boće da stane. Publika u vagonu sjerli rahat i vozi se tako brzo i glatko kao po ledu.

Svakih 20 dekika polazi po jedan vagon sa svoje početne stanice u propisanom pravcu. Za sad vozi električan tramway na dvije strane grada do Duhanske fabrike: od Latinske ćuprije duž Appelove obale i od katoličke crkve Ferhadija i Ćemaluša ulicom, a od Duhanske fabrike vozi opet dalje do kolodvora naše željeznice. U ovom potonjem pravcu (kroz grad) vozi naročit električan tovarni vagon. Onaj imade dvostruku električnu snagu, jer vuče za sobom po nekoliko natovarenih ili praznih vagona od željeznice do gradskog kolodvora ili obratno. Da naš električan tramway radi najljepšim uspjehom u Sarajevu po sebi se razumije.”

U periodu između dva svjetska rata, kao i tokom II svjetskog rata, električna centrala je bila u funkciji i snabdijevala je grad električnom energijom.

Šestog aprila 1945. godine, braneći električnu centralu od uništenja, u završnim borbama za oslobođenje Sarajeva, poginuo je Vladimir Perić Valter. Na prvu godišnjicu pogibije, na istočnoj fasadi Upravne zgrade Termoelektrane postavljeni su spomen ploča i bista posvećeni Vladimiru Periću Valteru.

Poslije II svjetskog rata termo-električna centrala postaje dio elektropreduzeća “Valter Perić“. Godine 1957. električna centrala prestaje raditi, demontirana je i prodata u staro željezo. Godine 1963. oboren je fabrički dimnjak. Tokom druge polovine XX vijeka je izvršena nadogradnja objekata termocentrale (Upravni objekat i industrijski pogon). Iz originalnog nacrta je vidljivo da je izvršena dogradnja dijela prvog i kompletnog drugog sprata upravne zgrade i prvog i drugog sprata istočnog i južnog dijela zgrade industrijskog postrojenja.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kompleks ulazi u posjed firme IRIS koja se bavi razvojem informatičke tehnologije. Drugog maja 1992. godine, zgrada centrale u Sarajevu je zapaljena i od tada nije u funkciji.