Afganistan je bio početak kraja SSSR-a. Nešto poput sovjetskog Vijetnama zbog visoke cijene života i lošeg napretka. Brojne su zemlje kje su pokušavale ali nisu uspojele naći rješenje političke i vjerske zagonetke zvane Afganistan. S arogancijom tako svojstvenom velikim carstvima, SSSR je krajem sedamdesetih poslao svoje specijalne snage da ubiju predsjednika te azijske zemlje, vjerujući da će tako brzo do pobjede. Nisu mogli više pogriješiti: rat će trajati narednih 14 godina.

Hafizullah Amin je neko vrijeme bio desna ruka proslavljenog predsjednika Afganistana Mohammeda Tarakija, osnivača Afganistanske komunističke partije. Čovjek koji je zemlju vodio prema stanovitom progresu. Dana 14. septembra 1978. pucnjava u vladinoj palači između Aminovih tjelohranitelja i Tarakijevih tjelohranitelja dovela je do sukoba I optužbi između njegovih pristaša i hapšenja predsjednika nekoliko dana kasnije.

Iako okolnosti Tarakijeve smrti nikada nisu razjašnjene, evidentno je da ga je Amin zamijenio na vlasti i da je njegovo pogubljenje izvršio on.

Preuzevši uzde zemlje, Amin je pokazao totalitarizam i distancirao se od SSSR-a. Tokom 104 dana svoje vlade, afganistanski političar se približio orbiti Pakistana i Sjedinjenih Država. Politička promjena koju je SSSR od početka doživljavao sumnjičavo i koja ga je konačno prisilila na vojnu intervenciju.

U snažnom udaru Moskva je 27. decembra 1979. postavila posebnu komandu za zauzimanje glavnih instalacija i vladinih zgrada u Kabulu. U nekoliko sati Sovjeti su zauzeli 13 strateških tačaka, uključujući zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova, zgradu unutrašnje sigurnosti i palaču Darul Aman. Ne uzalud, glavni cilj je bio izvući Amina iz i završiti njegovu kratku vladu.

Operacija protiv palače Tajbeg, u kojoj je Amin živio, zapamćena je kao jedan od najuspješnijih trenutaka u historiji ruskih specijalnih jedinica, mitologiziranih «specnaza». Iako se izraz "specnaz" odnosi na sve specijalne ruske jedinice, u ovom afganistanskom scenariju zapovjedništvo odabrano da vodi napad bila je Alpha grupa, danas specijalizirana za protivterorizam i podređena Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Stvorena 1974. godine na inicijativu tadašnjeg šefa KGB-a Jurija Andropova, ova elitna jedinica doživjela je krvno krštenje tokom napada na palaču, kako Mark Galeotti objašnjava u svojoj knjizi 'Spetsnaz: ruske specijalne snage'.

Toj jedinici od 24 vojnika Alpha grupe pridružilo se 30 vojnika iz posebne KGB grupe, Cenith (zadužene za prikupljanje dokaza o saradnji između Amina i SAD-a); 87 vojnika iz Zračno-desantne jedinice i 520 ljudi iz 154. zasebne jedinice Spetsnaz.

Potonja je bila jedinica poznata kao "muslimanski bataljon" jer su je činili isključivo vojnici iz južnih republika SSSR-a. Ukupno je bilo 600 vojnika obučenih u uniforme afganistanskih vojnika, bez oznaka i identificiranih bijelim trakama na rukama kako bi se zaštitili od prijateljske vatre.

"Sovjeti će nam pomoći", rekao je predsjednik zemlje jednom od svojih pomoćnika kada je počela pucnjava.

Amin, koji nije bio svjestan da mu SSSR toliko ne vjeruje, odobrio je prisutnost mnogih od ovih ruskih jedinica na afganistanskom tlu pod izgovorom da će mu pomoći stabilizirati zemlju, koja je bila sve više u nemirima zbog mudžahedina.

Konačna meta sovjetskih snaga bila je palača Tajbeg, koju su izgradili evropski arhitekti 1920. za afganistansku kraljevsku porodicu, koja se dičila impozantnom odbranom. Do nje se moglo doći samo strmom vijugavom stazom iza koje su bili tenkovi T-54 i nekoliko mitraljeza. Da bi dosegao ovu poziciju, speclnaz se takođe morao suočiti s Aminovom ličnom gardom, sastavljenom od 300 ljudi i više od hiljadu redovnih vojnika.

U 19:15 27. decembra, operacija Oluja-333 započela je snažnom eksplozijom u Kabulu koja je vladine snage ostavila bez komunikacije. U 19:30 muslimanska jedinica raspoređena među afganistanskim snagama iznenada je okrenula oružje protiv vladinih trupa, uzrokujući oko 200 žrtava. Paralelno s ovim događajima, Spetsnaz Alpha i Cenith krenuli su na Aminovu ličnu gardu i pretraživali diktatorovu palaču sobu po sobu. Za 45 minuta operacija je završena, a da nije bilo jasno je li Amin pogubljen tokom napada ili kasnije.

Na početku napada Amin je još uvijek vjerovao da je Sovjetski Savez na njegovoj strani: "Sovjeti će nam pomoći", rekao je jednom od svojih pomoćnika kada je počela pucnjava. Pomoćnik je odgovorio da su upravo Sovjeti napali, što je bilo porazno za predsjednika Predsjedništva Revolucionarnog vijeća Afganistana. Neslužbena verzija opisuje da je viđen posljednji put odjeven u Adidas majicu i mašući pištoljem u posljednjoj očajničkoj obrani. Locirali su ga u 19:45 i zajedno sa sinom ubili pripadnici Alpha grupe.

Za razliku od nekoliko stotina mrtvih u afganistanskim redovima, Rusi nisu zabilježili gotovo nikakve žrtve tokom napada na palaču. Alpha grupa je izgubila dva čovjeka, Cenith tri, zračno-desantna jedinica devet, a muslimanski bataljon pet pripadnika. Međutim, za Ruse je tek počelo pravo krvoproliće.

SSSR je cijelo vrijeme branio zakonitost vojnih operacija u azijskoj zemlji u skladu s Ugovorom o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i saradnji između Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika i Demokratske Republike Afganistan. Opravdali su se da je vojna intervencija izvedena na zahtjev Afganistanskog revolucionarnog vijeća, koje se nekoliko sati prije Aminove smrti sastalo i osudilo ga za izdaju.