Malo-malo pa sarajevsko “Oslobođenje” o nazivima sarajevskih ulica i, naravno, o Mustafi Busuladžiću. Ne bi takav angažman ni bio sporan da “Oslobođenje” nije medij koji smatra da Mustafa Busuladžić i slični ne smiju imati ulicu i da, što je zaista porazno, ne misle da je Sarajevo nastajalo od 1941. do 1945. godine te da sve njegove ulice trebaju biti nazvane po partizanima.

Ponukano valjda odlukom Gradskog vijeća Mostara, “Oslobođenje” je početkom sedmice objavilo tekst pod naslovom “Boje li se SDA: Trojka već godinu i po ima moć da promijeni nazive sarajevskih ulica, ali nije učinila ništa”. Taj bi članak bio odličan primjer studentima novinarstva kako ne treba raditi, odnosno, kako novinarstvo vidi Vildana Selimbegović. Kako, dakle, mnoštvo floskula, općih mjesta, netačnih činjenica i kafanskih besmislica upakovati u dvadesetak redova pod (polu)bombastičnim naslovom?!

Strašna li je ta SDA pa je se u SDP-u boje svih ovi tridesetak godina koliko su vladali sarajevskim Centrom pa su valjda, iz straha, tokom te svoje vladavine odlučili jednu od ulica u blizini Koševa nazvati po Mustafi Busuladžiću. U stvari, toliko su se bojali SDA da je u jednom trenutku Busuladžić imao dvije ulice u Sarajevu.

Ali jedan je pasus iznimno zanimljiv u tom članku “Oslobođenja” o vječnom strahu opozicije od SDA, pasus koji pokazuje koliko su niske grane na kojima je trenutno taj medij. Pasus u kojem stoji: “S obzirom da procedura izmjene naziva bilo koje ulice ide tako što općinsko vijeće u općini na čijoj se teritoriji nalazi određena ulica, usvaja prijedlog o izmjeni naziva, koji se potom konačno potvrđuje u Skupštini KS, jasno je da Trojka ima apsolutnu moć da izmijeni nazive sve i jedne ulice u spomenutih pet općina. Međutim, činjenica je da u proteklih godinu i po dana Trojka nije učinila apsolutno ništa da iz Sarajeva 'protjera' saradnike ustaškog režima. Za to vrijeme u bh. prijestolnici su i dalje nepoželjne osobe poput Boriše Kovačevića ili Pavla Goranina, koji su poginuli braneći grad od nacističke okupacije i čije se kosti i danas nalaze u spomen parku i kosturnici na Vracama.”

Koji su grad branili Goranin i Kovačević?

“Oslobođenje”, osim što ima problem s gramatikom, ima i veliki problem s logikom, ali i historijskim faktima. Ako su Goranin (po kojem se prije rata zvalo cijelo jedno sarajevsko naselje) i Kovačević poginuli braneći grad od nacističke okupacije, to bi značilo da su poginuli u aprilu 1941. godine. A nisu, naravno. Oni su mogli poginuti oslobađajući grad od nacističke okupacije 1945. godine. No, nisu ni to. Naravno.

Pavle Goranin poginuo je u zračnom napadu nacističke avijacije na partizanski štab u selu Žunovi kod Sokoca u januaru 1944. godine, a Boriša Kovačević poginuo je godinu ranije, kod Miljevine.   

“Oslobođenje” je te činjenice lahko moglo provjeriti u svom bogatom arhivu režimskog lista pa pronaći neke druge partizane koji su zaista i poginuli na ulicama Sarajeva, ali u romantiziranoj historiji Drugog svjetskog rata, kako je vidi “Oslobođenje”, njima su svi partizani bili Valter i svi su ginuli bacajući bombe na Nijemce s pjesmom na usnama, posljednjih sati šestog aprila, dok se 16. muslimanska spuštala niz Kovače.

“Oslobođenje” ne zanima što Sarajevo sve do Agresije nije imalo ulicu nazvanu po svom osnivaču niti što su njegovim ulicama uglavnom vraćena originalna imena. Ne zanima ih ni to što danas 86 sarajevskih ulica nose imena osoba vezanih za antifašistički period. “Oslobođenje” “ne dopušta da im činjenice pokvare tekst”, ali tako to valjda biva kada “Oslobođenje” uređuje neko kome je gologuz muškarac nasred sarajevskog trga usred bijela dana vrhunac kulturnog izričaja, u takvom je “Oslobođenju” moguće da Goranin i Kovačević postanu branitelji grada. /D. H./