Jedna od najvažnijih, ali i najkontraverznijih ličnosti 19. stoljeća na Balkanu bio je Omer-paša Latas. Iako rođen kao pravoslavni Srbin pod imenom Mihailo Latas, postao je jedan od najmoćnijih vojnih komandanata Osmanskog Carstva. Njegov dolazak u osmansku Bosnu 1850. godine, kao sultanov specijalni izaslanik i vojni zapovjednik, bio je prekretnica u povijesti ove osmanske provincije.

Rahmetli dr. Galib Šljivo dao je izuzetno vrijedan doprinos razumijevanju tog perioda u svojoj knjizi "Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850–1852.", objavljenoj 1977. godine. Riječ je o temeljitoj naučnoj studiji, utemeljenoj na arhivskim istraživanjima u Carigradu, Beču, Zadru, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, ali i na svjedočanstvima savremenika - kako domaćih pisaca tako i stranih diplomata.

Ko je bio Omer-paša Latas?

Rođen 1806. godine u Ogulinu, Mihailo Latas bio je porijeklom iz srpske pravoslavne porodice. Obrazovao se u austrijskoj vojnoj školi, ali je iz ne do kraja razjašnjenih razloga prebjegao u Osmansko carstvo, gdje se preobratio na islam i uzeo ime Omer.

Zahvaljujući vojnoj sposobnosti i odanosti sultanu, napredovao je, i postao serasker - vrhovni zapovjednik osmanske vojske.

Misija u osmanskoj Bosni

Godine 1850. dobio je zadatak da u Bosni provede centralne reforme poznate kao tanzimat - pokušaj modernizacije Osmanskog Carstva. Reforme su uključivale uvođenje jednakosti građana pred zakonom, poreznu reformu, ukidanje privilegija feudalne elite i jačanje centralne vlasti.

Problem je bio što su se ovim reformama snažno protivili tadašnji bošnjački begovi i age. Oni su smatrali da reforme ugrožavaju njihove privilegije i moć. Zbog toga je Porta (osmanska vlada) odlučila poslati Omer-pašu sa specijalnim ovlaštenjima i vojskom od 35.000 ljudi da "sredi stanje".

Brutalno gušenje otpora

Omer-paša je nastupio odlučno i nemilosrdno. Koristeći vojnu silu, topove, hapšenja i poniženja, slomio je otpor bošnjačkog plemstva. Mnoge je natjerao na pokornost, a one najtvrdokornije izolirao i politički neutralizirao. Iako nije masovno smaknuo vođe pobune, njihova politička moć je uništena.

Dr. Šljivo piše da je po prvi put u povijesti Bosne tada u potpunosti stavljena pod kontrolu središnje vlasti u Istanbulu. Međutim, ističe i da su metode bile brutalne, te da je zbog toga Omer-paša bio upamćen i kao simbol strahovlade.

Ko je podržavao, a ko se protivio?

U početku je Austrijsko Carstvo podržavalo Omer-pašine akcije, jer je vidjelo priliku za stabilizaciju regije.

No, kad su reforme počele dirati u ekonomske interese Austrije - posebno trgovinu i pristup bosanskom tržištu - počeli su diplomatski pritisci na Portu da ga povuče. Godine 1852., Omer-paša je vraćen u Bitolj.

Odjeci i posljedice

Najveće žrtve njegovog pohoda bili su bošnjački feudalci. Omer-pašine reforme su u određenoj mjeri omogućile veće učešće hrišćana u javnom životu, te otvorile prostor za društvene promjene koje će kasnije imati važnu ulogu u nacionalnim pokretima.

Dr. Šljivo ističe da je slomom starog bošnjačkog plemstva došlo do pojave novih zemljoposjednika – čifluk-sahibija, koji su u nekim slučajevima još brutalnije eksploatisali raju, odnosno seosko stanovništvo. Reforma je uklonila stari poredak, ali nije riješila osnovne socijalne i ekonomske probleme.

Nema sumnje da je misija Omer-paše Latasa u Bosni – koliko god bila uspješna u pogledu učvršćivanja osmanske centralne vlasti imala i teške posljedice, posebno po Bošnjake. Njegovo djelovanje rezultiralo je potpunim slomom bošnjačkog plemstva, koje je dotad imalo vodeću ulogu u društvenom i političkom osmanske Bosne.

Iako je reforma formalno trebala donijeti jednakost i pravedniju upravu, u praksi je stvorila novi sloj zemljoposjednika koji su još direktnije eksploatisali seosko stanovništvo, bez političkog ili moralnog autoriteta kojeg je, prethodno imalo staro bošnjačko plemstvo.