Bio je to prvi s namjerom počinjeni genocid 20. stoljeća. Krajem ljeta i jeseni 1904. godine, dobro opremljene i dobro opskrbljene kolonijalne trupe progonile su muškarce, žene i djecu, zdrave i bolesne u pustinji Omaheke u jugozapadnoj Africi. Desetine hiljada ljudi, u tadašnjoj njemačkoj koloniji, današnjoj Namibiji, bježali su pred progoniteljima koji su blokirali sve puteve prema jugu i sjeveru. Jedini spas bio je u putu dugom više od 200 kilometara prema istoku, ka granici s britanskom kolonijom Bechuanaland, što je danas Bocvana.

U očaju, umirući od žeđi, klali su stoku koju su vodili sa sobom i pili krv. Počeli su golim rukama kopati rupe u pustinjskoj zemlji, Ali vodu nisu pronašli. Sa druge strane, izvještaj Glavnog štaba njemačke vojske progon lokalnog stanovništva, naroda Herero, predstavlja kao veliki vojni uspjeh “omogućen najtemeljitijom pripremom koja je promišljena do najsitnijih detalja i jednako snažnom provedbom”.

Ovih je dana Savezna Republika Njemačka, preko svog ministra vanjskih poslova Heika Maasa, službeno priznala akciju protiv Herera kao genocid nakon dugotrajnih pregovora s namibijskom vladom. To nije iznenađenje jer Savezni ured za vanjske poslove koristi ovaj izraz za imenovanje događaja od 2015. Treba vidjeti koje će biti političke posljedice i hoće li aktivisti u ime Herera, koji su u to vrijeme okrutno pobijeni, podnijeti zahtjev za naknadu štete.

Kako je došlo do ovog zločina? Zašto je general Lothar von Trohta, koji je već stekao reputaciju nemilosrdnog oficira tokom kolonijalnih bitaka u njemačkoj istočnoj Africi (današnja Tanzanija, Burundi i Ruanda) i za vrijeme Bokserskog ustanka u Kini (1900), došao u tu njemačku koloniju u Africi kako bi proveo u djelo svoju ideju o "rasnom ratu"?

Područje današnje Namibije bilo je uoči Prvog svjetskog rata njemačka kolonija službenog naziva Njemačka Jugozapadna Afrika (Deutsch-Südwestafrika) sa sjedištem u gradu Windhoeku koji je i danas prijestiolnioca Namibije. Kolonija je površinom bila dva i po puta veća od cijele današnje Njemačke.

Dana 4. novembra 1904., Trotha je svom prethodniku kao šefu tamošnjih kolonijalnih trupa, pukovniku Theodoru Leutweinu, napisao pismo u kojem je najavio nasilje nad lokalnim stanovništvom.

Od 1884. Njemačko carstvo polaže pravo na područje između britanskih kolonija na jugu kontinenta i portugalske zapadne Afrike, današnje Angole. Kao „zaštićeno područje“, koje je bilo upola manje od nacionalne države unutar granica 1871. godine, doseljenici iz Njemačke živjeli su u samo nekoliko naselja, uglavnom na obali. Imati tamo koloniju nije bilo previše ekonomski opravdano, ona je preživljavala zahvaljujući dotacijama iz Njemačke.

Ipak, guverner Leutwein, na funkciji od 1895. godine, pokušao je dalje prodrijeti u slabo naseljeno područje. Pleme Herero koje je tamo živjelo trebalo je postati roblje, Uz to, mučile su ih posljedice teških bolesti i najezde skakavaca koje su nariod Herero dovele do ruba egzistencije.

U toj ionako napetoj situaciji pojačao se rasizam, osjećaj apsolutne, navodno biološki utemeljene superiornosti, koji je snažno porastao u svim evropskim društvima od posljednje četvrtine 19. stoljeća. Pojačali su se napadi doseljenika na Herero, koje su sve više tretirali kao robove.

U jesen 1903. prvi put je došlo do velikog i nasilnog otpora. Ali ubrzo je ugušen. Tada se Samuel Maharero, koji je od 1890. godine, uz njemačku potporu, predvodio najveću grupu u zaštićenom području Ovaherero, dogovorio s ostalim plemenskim vođama o zajedničkom ustanku protiv kolonijalnih vladara.

Maharero je izdao zapovijed da se bori isključivo protiv njemačkih muškaraca, ali da poštedi druge Evropljane koji su takođe živjeli kao naseljenici u jugozapadnoj Africi, kao i misionare te naravno žene i djecu. U osnovi, ova se naredba poštivala. Telegrafske veze, željezničke pruge, trgovačke stanice i druge kolonijalne građevine uništavane su.

Njemačke kolonijalne trupe, koje su u početku brojale oko 2000 ljudi, nisu prihvatale ustanak. Nakon što se pokazalo da je pobuna počela gotovo u cijeloj zemlji, njemački je Reich poslao pojačanje u Jugozapadnu Afriku, a u maju 1904. Lothar von Trotha imenovan je komandantom.

Ubrzo počinju brojne vojne akcije. Gdje god su njemačke trupe naišle na Herero, pobili bi ih. Glavni štab njemačke vojske podržao je Trothin pristup. "Možemo se složiti s njim da želi uništiti cijelu naciju ili je istjerati iz zemlje", napisao je načelnik štaba Alfred von Schlieffen kancelaru Bernhardu von Bülowu.

„Herero više nisu njemački podanici (…). Unutar njemačkih granica će svaki Herero – s oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca." To je naredba general-pukovnika Lothara von Trothe koji je eksplicitno rekao da je neophodno „uništiti naciju kao takvu" i u tome je imao podršku Wilhelma II.

Nakon toga se pripadnicima naroda Herero i Nama sistematski brani korištenje izvora vode, ubijani su, izgladnjivani, zatvavarani u konc-logorima, do smrti iscrpljivani fizičkim radom u rudnicima dijamanata.

U avgustu 1904. Trotha je pobijedio pobunjene Herera u bici kod Waterberga, u kojoj primitivno naoružani lokalci nisu imali šanse protiv vojnika opremljenih mitraljezima, artiljerijom i konjima. Preživjeli i njihova rodbina potom su odvedeni u pustinju, gdje je general već zauzeo izvore vode.

Kasnije je u izvještajima Glavnog štaba zapisano „Kapetan Klei je progonio odbjeglog neprijatelja do pojila oko sedam kilometara istočno, koje su domoroci nazvali Oz-Ombu. Ovdje su pokupljene neke žene koje su pripadale plemenu Tetjo i svjedočile su da je većina plemena tetjo već umrla od žeđi. Bilo je na stotine uginule stoke kraj pojilišta i blizu njih...” Na 200 stranica detaljnog izvještaja nalazi se desetak sličnih opisa.

Trotha je izdao „naredbu za pucanje“ pa je svaki pripadnik plemena Herero postao meta. Bilo je to previše čak i za generalštab u Berlinu i kajzera Wilhelma II; naredba je povučena nakon nekoliko sedmica. Međutim, prekasno, jer je za to vrijeme desetine hiljada Herera umrlo, uglavnom od žeđi. Preživjeli i pripadnici drugih pobunjenih autohtonih plemena poput Name ponekad su godinama bili zatvoreni u logorima, u kojima je stradalo još hiljade ljudi.

U Namibiji je u vrijeme genocida svoje terensko istraživanje proveo i Eugen Fischer koga će kasnije Adolf Hitler postaviti za rektora Univerziteta FrederickWilliam, a čiji su studenti Otmar Freiherr von Verschuer i Josef Mengele u Drugom svjetskom ratu provodi brutalne eksperimente nad logorašima.

Od 1904. do 1908. godine njemački naučnici koji su se bavili pitanjima usavršavanja rase, tražili su od njemačkih kolonijalnih snaga da prikupe i pošalju u Berlin lobanje i druge dijelove tijela pobijenih ljudi iz plemena Nama i Herero. Neki ljudski ostaci korišteni su pri eksperimentima, dok je većina prodana kolekcionarima širom Evrope.

Tek se 1908. godine situacija u njemačkoj koloniji smirila, međutim ona je do tada već postala veliko groblje. Koliko je ukupno bilo žrtava, teško je procijeniti, vjerojatno je ukupno stradalo između 50.000 i 100.000 ljudi, četiri petine pripadnika plemena Herera i Name koji su živjeli 1903. godine. Herero i Nama nikada se nisu oporavili od tog masovnog zločina. Danas živi oko 200.000 pripadnika oba plemena.