Uslijed političkih turbulencija u Jugoslaviji, koje bivaju sve više izraženije nakon uspostavljanja demokratskih procesa, vlada nezadovoljstvo srpskom politikom koja je bila sve više agresivna prema drugim ravnopravnim republikama, što je rezultiralo da putem nezavisnosti krenu Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija. 

Kada je riječ o Hrvatskoj, već krajem 1990. godine Srbi uspostavljanju vlastitu autonomnu oblast pod imenom Srpska autonomna oblast Krajina, a također formirana je i Srpska autonomna oblast Zapadna Slavonija, što je u konačnici dovelo do formiranja Republike Srpske Krajine tokom (RSK) 1991. godine. 

Tokom četverogodišnjeg postojana ove paradržave, počinjen je veliki broj zločina nad hrvatskim stanovništvom, za što su predsjednici RSK, Milan Martić i Goran Hadžić osuđeni u Hagu na izdržavanje dugogodišnjih zatvorskih kazni. Sličnu sudbinu doživjeli su i lideri bh. entiteta RS, koja po mnogo čemu podsjeća na RSK.

Razlika jeste u tome što entitet RS i dalje postoji u granicama države Bosne i Hercegovine, dok je RSK prestala sa postojanjem nakon vojnih akcija Hrvatske vojske pod nazivom Bljesak i Oluja. 

Upravo u danima kada se obilježava godišnjica Oluje, ključne operacije u konačnoj reintegraciji Republike Hrvatske bitno je podsjetiti historijski kontekst u kojem je došlo do ove vojne operacije.

Ono što je u javnosti manje poznato jeste plan na kojem je tadašnjih američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith dugo kreirao, a koji je u konačnici trebao da ponudi mirno rješenje za rat u Hrvatskoj. 

Riječ je o planu pod nazivom Z4, koji je Srbima u Hrvatskoj omogućavao formiranje široke autonomije unutar Hrvatske, sa velikim ovlastima, nalik državi. 

"Zagreb Four Talks -Z4" održan je u ambasadi Rusije u Zagrabu, a na pomenutom sastanku 22. marta 1994. godine prisustvovali su ambasadori Rusije, SAD, Evropske zajednice (danas Evropska unija) i Ujedinjenih nacija. 

Ovim planom koji je predstavljen tokom 1995. godine, Srbi bi dobili autonomiju koja podrazumjeva instituciju vlade, predsjednika, vlastitu valutu, policiju, zastavu i grb, te mogućnost potpisivanja međunarodnih ugovora. 

Iako bi ova srpska autonomna oblast bila unutar granica Republike Hrvatske, Z4 je između ostalog predviđao da se zakoni države Hrvatske mogu sprovoditi na ovom području uz prethodnu saglasnost Vlade Srpske Krajine. 

Faktički, usvajanjem ovog plana, Srbi bi u Hrvatskoj imali na neki način državu u državi, koja bi u manjem obimu smanjila svoje granice formiranje osnivanjem Republike Srpske Krajine tokom 1991. godine. 

Zadatak američkog ambasadora Galbraitha i njegovog ruskog kolege Leonida Kerestedžijanca, bili su da "nagovore" srpsku i hrvatsku stranu da prihvate ovaj plan i tako okončaju dugogodišnji sukob. 

Plan je predviđao da područje Zapadne Slavonije dvije godine nakon usvajanja dokumenta bude vraćeno u sastav Republike Hrvatske, a prethodno je isto bilo planirano za još nekoliko gradova koji su bili pod okupacijom hrvatskih Srba. 

Slobodan Milošević o ovom planu nije htio razgovarati sa američkim ambasadorom već ga je uputio na predsjednika RSK, Milana Martića i njegove saradnike. 

Prethodno, Galbraith je održao sastanak sa predsjednikom Hrvatske, Franjom Tuđmanom kojem je dostavio Z4 plan. Tuđman se o planu nije izjasnio tada, jer je vjerovatno čekao reakciju srpske strane. 

Milan Martić, Goran Hadžić i Milan Babić su burno reagirali na ovaj plan, te su ga odbili bez ikakvih pregovora. Nije uspjelo čak ni lobiranje ruske ambasade.

Kontakt grupa koja je radila na Z4 planu nakon reakcije Srba nije bila zadovoljna, posebno se to odnosi na ambasadora SAD, Galbratha koji je liderima Srpske Krajine poručio da nije dobro što su odbili ovakav vid rješenja za svoje pitanje, ali i pitanje čitave Hrvatske. 

Nakon ovih dešavanja, Tuđman i njegovi saradnici imali su legitimitet za pokretanje operacija Bljesak i Oluja, koje su dovele do oslobođenja okupiranih dijelova Hrvatske i nestanka Republike Srpske Krajine. 

Lideri RSK, nisu u konačnici ostvarili ni san o spajanju RSK i RS, jer su njihovi napadi na Bihać, Bužim i gradove Bosanske Krajine odbijeni od strane Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske. 

Na ovaj način okončano je postojanje srpske paradržave na teritoriji Hrvatske pod vodstvom Milana Martića, radikalnog vođe Srba iz Hrvatske, koji je za ratne zločine u Hrvatskoj osuđen na zatvorsku kaznu od 35 godina.