Ideja je pala na pamet starom novinaru. Edward Honey, rođen u Melbourneu, služio je kao vojnik u britanskoj vojsci tokom Prvog svjetskog rata. Godinu dana nakon što je taj užas završio, sa mukom je gledao kako se kraj Velikog rata paradama i svečanostima obilježava na londonskim ulicama.
Pod pseudonimom Warren Foster, 8. maja 1919. godine, ratni veteran napisao je pismo tadašnjim novinama, "London Evening News", predlažući diskretan čin: pet minuta šutnje u čast umrlih za domovinu.
Ubrzo nakon toga Sir Percy Fitzpatrick, južnoafrički političar i poslovni čovjek, predložio je istu ideju: vrijeme kolektivne šutnje u Cape Townu u čast poginulih u bitkama, kojih je u slučaju Južne Afrike bilo mnogo. Sir Percy prenio je kralju Georgeu V svoju želju da se ovaj čin proširi na sve britanske kolonije.
Ideja se svidjela kralju Georgeu, koji je, prema web stranici australijske vojske, poslao pismo svim stanovnicima Commonwealtha sa sljedećom željom: „Nadam se da će moj narod u svim krajevima carstva podijeliti žarku želja da se sjetimo onih koji su dali svoje živote kako bismo danas bili slobodni. Pozivam na potpunu obustavu svih uobičajenih aktivnosti na dvije minute u jedanaestom satu jedanaestog dana jedanaestog mjeseca, tako da se u savršenoj tišini misli svi mogu koncentrirati na pijetetno sjećanje na pokojnika."
U 11. sati 11. novembra 1919. cijeli je Commonwealth utihnuo. Niko ne zna zašto su prošle dvije minute, a ne jedna ili pet i jesu li se Sir Percy Fitzpatrick i Edward Honey upoznali.
No, većina se historičara slaže da autorsko pravo pripada australijskom novinaru, a ne južnoafričkom političaru. U Australijii se i dalje šuti dvije minute umjesto jedne, kao što se to radi u ostatku svijeta.
