Nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, 1949. godine, Sjedinjene Američke Države počastile su pisca koji je žestoko podržavao talijanski fašizam, koji je ponekad govorio u korist Hitlera i koji je, naravno, bio antisemita. Izbjegavao je osudu za izdaju samo zato što je (navodno) poludio nekoliko mjeseci prije nego što mu je suđeno.

Ezra Pound, koji je umro na današnji dan, prvog novembra 1972. godi9ne, bio je jedan od velikih pjesnika 20. stoljeća, umjetnik koji je počeo vjerovati u fašističke ideje oko 1923. godine, toliko da ih je čak želio promovirati u svojoj zemlji na sastancima s američkim političarima.

Godine 1933. susreo sa osobom kojoj se divio, Benitom Mussolinijem, a dvije godine kasnije talijanski diktator dopustio mu je da svake sedmice drži desetominutne monologe na Radio Rimu. Pound je kritizirao Franklina D. Roosevelta, Jevreje i na kraju vlastitu zemlju. To je činio i u Drugom svjetskom ratu, kada je svoje stavove objavljivao u talijanskim novinama, pod nadzorom i dozvolom fašističkog režima.

Isprva je sve to skupa zvučalo blesavo čak i okorjelim sljedbenicima Ducea, unatoč činjenici da su se navikli na lude ispade svog čelnika. Neki su vjerovali da je Pound dvostruki agent.

Amerikanci, koji su pažljivo slušali njegove radio-razgovore, također se nisu mogli načuditi. Nije li Pound isti onaj pjesnik koji je putovao u Washington 1939. godine kako bi ljubazno zamolio senatore i kongresmene da spriječe Sjedinjene Države da učestvuju u ratu?

Agresivnost iz ratnih godina, okončana onda kada su ga američke trupe uhapsile na talijanskom tlu, prethodila je čudnoj transformaciji, zamislio je samog sebe kao princa pomirenja među narodima. Htio se ponuditi Bijeloj kući da pregovara o miru s Tokijem i zatražio je od onih koji su ga ispitivali da mu dopuste posljednji monolog na Radio Rimu.

Pjesnik je želio iskoristiti priliku za promoviranje mira s Japanom, američke okupacije Italije, velikodušnog dogovora s Njemačkom (koja je već bila gotovo poražena) i stvaranja države Izrael na teritoriji Palestine.

To što je čuveni antisemit koji je hvalio Hitlera sada želio postići veliki cilj cionizma bio je nevjerojatan zaokret u scenariju čak i za osobu poput njega. Je li iznenada prestao vjerovati da je rat bila vrlo složena zavjera koju su organizirali međunarodni jevrejski bankari? To je, naravno, bilo ono u što je godinama vjerovao.

Na njegovu nesreću, Amerikancima nije bilo do šale. Nisu znali hoće li neka fašistička gerilska grupa pokušati osloboditi pjesnkika pa su ga poslai ravno u zatvor, zaključavši ga na tri sedmice u maju i junu 1945. godine, u malenu i izoliranu ćeliju u Pizi gdje su ga mučili zabranjivanjem spavanja i gdje je rijetko ko mogao komunicirati s bilo kim.

Kad je pokazao jasne znakove gubitka živaca i vjerojatno prestao razlikovati noć i dan, premješten je, od sredine maja do sredine novembra, na čuvano mjesto gdje je mogao čitati, pisati i kretati se. Tamo je 1949. godine počeo pisati "Pisanska pjevanja", djelo za koje je nagrađen Bollingenovom nagradom za najbolju američku knjigu poezije.

Nagradu je dobio u vrijeme dok je bio interniran u St. Elizabeth, psihijatrijski centar u Washingtonu, kamo je poslan nakon što su američke vlasti počele pretpostavljati da je Pound više luđak nego izdajnik.

Jedan od članova žirija bio je TS Eliot, pjesnik koji je takođe bio antisemit i koji je prihvatio britansko državljanstvo unatoč tome što je rođen u Sjedinjenim Državama.

Istina je da su članovi biračkog odbora u Bollingenu bili više nego spremni donijeti teške odluke. Nije iznenađujuće što su se među njima bila tri najbolja pjesnika 20. stoljeća: WH Auden, Eliot i Robert Lowell. Uz to, većina članova žirija pretpostavila je, u skladu sa tada novim američkim književnim teorijama, da djela treba vrednovati bez obzira na psihološka, historijska pitanja i ekstravagancije ili ponašanje njihovih kreatora.

Pisma i zapisnici sa sastanaka žirija kontroverze koje su uslijedile posebno su poučni u današnjem vremenu kada je teško razdvojiti djelo i umjetnika jer je za jedan dio populacije nagrađivanje umjetnika jednako nagrađivanju ili opravdavanju njegovog ponašanja, pa čak i njegove ideologije.

"Pisanska pjevanja" Ezre Pounda na kraju su dobila nagradu za najbolju knjigu pjesama 1949. godine, ali cijena koju su platili mnogi koji su učestvovali u toj odluci i kasnijoj kontroverzi bila je veoma visoka.

Ipak, jedan od članova žirija, Daniel Bell, rezimirao je odluku na ovaj način: „Umjetnost se ne može odvojiti od morala, a Pound nije zaslužio nagradu iz humanističkih znanosti.“