Kad god imamo priliku njegov lik gledati na novčanici od 50 KM, možemo se podsjetiti na činjenicu da je književnik i srpski diplomata Jovan Dučić, rođen 17. februara 1871. godine, uložio i ogromne diplomatske napore da “informira” svog kralja kako “islam i muslimani imaju rušilački instinkt među Srbima” kojem se treba suprotstaviti na sve načine. Dakako, mnogo prije ratnog zločinca Ratka Mladića pripadao je srpskim ideolozima oslobađanja “srpske zemlje od Turaka”. U dominantno angažiranoj pjesmi Hercegovina Dučić hrabri srpsku ratobornost i pohodima oštrih mačeva, pričama o palim precima slavi “pobednička zvona”.
U toj pjesmi doslovce kaže “Naši će im vetri pepeo razneti, sprat ćemo sa stena pogane im stope.” Za Dučićevu misao u poznatom eseju Zašto Jovan Dučić mrzi islam Mustafa Busuladžić napisao je kako je ta misao kvantitativno mudra i filozofska da se čitatelju učini da ju je pisao sam Njegoš, crnogorski pjesnik, vladika i vladar. Busuladžić je, budući da je kao i Dučić rođen u Trebinju, bio upoznat s načinom i metodologijom Dučićevog “brisanja sa stena poganih stopa” – o načinu izgradnje Njegoševog spomenika na vakufskoj imovini. Taj spomenik izgrađen je na Vilsonovom trgu u Trebinju daleke 1934. godinu. Dučiću je bilo dovoljno izraziti svoje neprikosnoveno umjetničko mišljenje i sve je već urađeno. Pratimo tehniku “umjetnosti” brisanja “poganih stopa”.
U arhivskim dokumentima, pored ostalog, navodi se kako je Opština Trebinje na adresu Vakufskog povjerenstva u ovom gradu 22. marta 1934. godine uputila akt sljedeće sadržine: “Opunomoćeni ministar u Rimu Jovan Dučić podigao je po planu svojih plemenitih želja kao prvi osnov spomenik pjesniku-filozofu Njegošu koji je postavljen prema njegovim umjetničkom izrađenom ukusu na jedno od dva današnjih najljepših mjesta u Trebinju. Prilikom posjete arhitekta Dragiša Brašovan na licu mjesta napravio je skicu dominirajućeg prostora...” Kako je Dučić odabrao lokalitet, na Opštini Trebinje je bilo da po svaku cijenu riješi imovinsko-pravne odnose. Većina zemljišta na kojem je podignut Njegošev spomenik, kako to stoji u historijatu ovog spomenika, kupljena je od Katoličke crkve. Akt poslan Vakufskom povjerenstvu imao je isključivo informativni karakter iza kojeg se skrivala stvarna namjera opštinara.
Dopisom Vakufsko-mearifskog povjerenstva, koji je inicirao Mustafa Ćatović, trgovac iz Trebinja, Opština je obaviještena da se muslimani ne žele odreći vakufskog zemljišta na kome bi bila zasađena živa ograda oko Njegoševog spomenika, jer nemaju pravo na prodaju vakufa. Potom su iz Opštine lakonski odgovorili kako je sporno zemljište promjera 30-80 cm, iako će se kasnije u dokumentima i raznim prepiskama pojavljivati i s većim zahtjevima, čak i čitave parcele. (Poznata je činjenica da je plato Platani u Trebinju nekada bio u posjedu vakufa.) Opština na kraju ovog dopisa moli Vakufsko povjerenstvo da “ne pravi pitanje” oko tih 30-80 cm, jer će se uvjeriti u ispravnost opštinskih namjera.
S obzirom na to da su odnosi između Vakufskog povjerenstva i Opštine bili zategnuti, Vakufsko povjerenstvo u Trebinju je 22. marta 1934. (akt broj 1621/3) kao kompromisno rješenje ponudilo ugovor da se ograda može postaviti, ali da zemljište i dalje ostane u njihovom posjedu.
“Na molbu gradske Opštine u Trebinju od 22. marta 1934. ovaj je ugovor sastavljen na sjednici Sreskog vakufskog povjerenstva u Trebinju dana 22. marta 1934 broj 122/34 između Vakufa Osman pašine džamije u Trebinju zastupanog po predsjedniku Vakufskog povjerenstva g. Muharemu Kulenoviću s jedne i Gradske opštine u Trebinju zastupane po gradskom načelniku g. Đorđu Tupanjaninu s druge strane kako slijedi:
I
Vakuf Osman pašine džamije u Trebinju kao vlasnik kat. čest. broj 2562/1 upisane u grunt. ul.118 k.o. Trebinje dozvoljava Gradskoj opštini da oko navedene čestice zasadi zelenilom i postavi živu ogradu oko zemljišta radi poljepšavanja grada Trebinja i to o trošku Gradske opštine, koja će se starati oko uzdržavanja te ograde. Zato se vlasnik zemljišta odriče na postavljanje ma kakve odštete i plaćanja zakupa, ukoliko sadašnji zakupoprimac ne bi bio time oštećen i tražio odštetu.
II
Navedena čestica ostaje kao što i jeste vlasništvo Osman-pašine džamije kao i sama ograda, tako da vlasnik zemljišta ima pravo i nadalje iskorišćavanje istoga, bez ikakve smetnje od strane opštine u unutrici same čestice, kao npr. zasađivanje cvijeća i sl.
III
Ako bi Vakuf povjerenstva kao vlasnik zemljišta na navedenoj čestici htjelo podići jedan paviljon u promjeru od oko 8 metara, koji bi također bio ures grada Trebinja, Gradska opština u Trebinju na temelju ovog ugovora solidarisaće se s tim i izdati dozvolu za gradnju istog.
IV
Ovaj ugovor važi od dana kada ga odobri Upravni odbor Vakufsko-mearifskog vijeća u Sarajevu i ugovarajuće stranke potpišu i sudbeno legaliziraju svoje potpise.
V
Troškove ovoga ugovora snosi gradska Opština u Trebinju.”
Opština Trebinje 7. aprila 1934. godine odbacila je ovaj prijedlog Vakufskog povjerenstva i u korespondenciju unijela i prijeteće tonove. U njihovom odgovoru koji potpisuje predsjednik Đorđo Tupanjanin stoji:
“Čast nam je sljedeće priopćiti: Nemoguće je prihvatiti ovaj ugovor iz zakonskih razloga pošto tačka druga zasijeca u otuđivanje opštinskog vlasništva jer se protivi zakonu. Neprihvatljiva je i treća točka da se postavi paviljon i zahtjev za postavljanje nije u skladu sa regulacionim planom. Opština inicira da se dobrovoljno saglase sa nastojanjima opštine koja imaju karakter javnih mjesnih interesa od čega posjedioci imaju samo korist. U slučaju da se opštini i dalje isprječavaju bilo kakve smetnje na putu ovog mjesnog ukrašavanja ona bi bezuvjetno bila prisiljena da se koristi pravom primjene zakona 29 Građevinskog zakona. I molimo da uzmete znanju. Hitno očekujemo odgovor!”
Prijetnje nisu uplašile rukovodstvo trebinjskog Vakufskog povjerenstva, što se vidi iz pisma od 18. aprila 1934, koje potpisuje Muharem Kulenović. Pronašli su načina da izdavanje saglasnosti i dalje prolongiraju. “Vakufsko mearifska direkcija u Trebinju smatra da je prijedlog u interesu poljepšanja Njegoševog spomenika nepravilno shvaćen. Mislimo da će ograda biti naša, pošto je naše zemljište. Vakufska direkcija u Sarajevu predlaže zamjenu zemljišta i protiv je žive ograde. Stavlja drugi prijedlog na razmatranje. Spremni smo prodati zemljište ukoliko ponuda bude povoljna. Predlažem sastanak sa dvojicom članova opštine.”
Opština Trebinje 19. aprila 1934. godine donijela je jednoglasnu odluku da Vakufskom povjerenstvu predloži visinu iznosa, istaknuvši da očekuju povoljnu cijenu. Između ovih dopisa se ne pojavljuje nikakav dokument i slobodan sam zaključiti da je održan sastanka gdje su obje strane usmeno iznijele svoje stavove. Ali do dogovara nije došlo.
Nakon što je situacija kulminirala i nakon što su predstavnici Sreskog mearifskog povjerenstva obavijestili Vakufsku direkciju u Sarajevu, građani (Muslimani) su napisali i potpisali peticiju u cilju razrješavanja novonastalih konflikta. Obratili su se 5 aprila. 1934. godine Opštini Trebinje.
“Mi dolje niže potpisani molimo gornji naslov da nastalo pitanje između trebinjske opštine i vakufa Osman pašine džamije u Trebinju u pogledu ograde vakufskog zemljišta nalazećeg se pred kafanom 'Pod platanima' riješe na dva niže navedena načina .
Prvi: Da Vakuf kao vlasnik zemljišta napravi živu ogradu u vlastitoj režiji a prema predviđenom planu trebinjske opštine s tim da mu ista stavi na raspoloženje besplatan potreban materijal i zelenilo.
Drugi: Ako trebinjska opština hoće praviti rečenu ogradu u sopstvenoj režiji s obzirom na važnost činjenice zbog koje se ista pravi, naime zbog ukrasa Njegoševog spomenika da vakuf u tom pogledu da svoj pristanak da vakufski dio zemljišta koji će ograda prihvatiti ostane i nadalje svojina vakufa. U jednom od prihvaćenih dvaju gornjih prijedloga neka vakuf obaveže opština na uzdržavanje ograde. Naše gornje navode baziramo na sljedećim okolnostima:
Što smatramo da bi bilo u materijalnom interesu vakufa da dozvoli napravu žive ograde zbog čega bi se u tom slučaju povećala vrijednost i rentabilnost ovog zemljišta. Ni onaj dio koga bi obuhvatila ograda ne bi s tim ništa izgubio od svoje vrijednosti i ostao bi dalje vlasništvo vakufa.
Što smatramo da se u ovom pitanju postupi prema već rečenom s obzirom na sljedeće . G. Jovan Dučić naš proslavljeni pjesnik ministar, akademik, Trebinjac koji je prema svom mjestu iskazao veliku ljubav i pažnju poklanja Trebinju Njegošev spomenik što je pozdravljeno sa oduševljenjem od cjelokupne naše kulturne javnosti. Pošto je ovo prvi spomenik koji je podignut Njegošu našem velikom nacionalnom pjesniku a prilikom svečanosti otkrivanja spomenika najavili su svoj dolazak predstavnici mnogobrojnih kulturno-prosvjetnih udruženja iz cijele naše otadžbine.
Osim toga narod iz svih krajeva zetske Banovine u čijoj svijesti živi pravi kult prema Njegošu i njegovom pjesničkom djelu sprema se da u velikom broju prisustvuje ovim svečanostima. Sam spomenik je umjetničko djelo čuvenog vajara g. T. Rosandića biće od prvoklasne vrijednosti za čitavo naše mjesto. Pošto je stvar hitne prirode molimo Povjerenstvo da što prije donese povoljno rješenje po gornjoj stvari a po želji članova islamske vjerske zajednice koji vjeruju kad ovo traže od vakufa da dijele mišljenje svih muslimana ovoga sreza. Nadamo se da će Vakuf toj spontanoj želji svih muslimana Trebinja izaći u susret.”
U potpisu je stajalo oko 80 imena trebinjskih muslimanskih porodica: Ćerimagić, Zubčević, Čustović, Šehović, Bakšić, Hamzić, Salahović, Keserović, Begović, Hadžiosmanpašić, Haverić, Busuladžić, Volić, Selimović, Karadža, Geljo, Radović, Riđešić, Mraković, Alečković, Cvijetić, Kočo, Hadrović, Ramić, Kurtović itd.
Pošto se nije mogao postići dogovor putem slobodne nagodbe, Opština Trebinje donosi odluku:
“- da se izvlasti kat. čest. br. 2562/1 u površini 468 m² i pripoji k.č. 1898 pošto se od 25. aprila 1934. god. ista upotrebljava kao javno dobro
- da Vakufsko povjerenstvo u roku od 15 dana odredi procjenitelja koji će sa procjeniteljima Opštine izvršiti procjenu prema postojećim zakonskim propisima. Ako u predviđenom roku ne imenuju procjenitelje, postavit će se skrbnik za čin po nadležnom sudu.
- Izvršenje procjene je hitno jer će Opština pristupiti radovima
- protiv odluke rok žalbe je 15 dana i taksa od 20 dinara
- predviđeno je da se katastarska čestica broj 2562/2 i 2562/1 upotrijebe u javnom interesu kao prirodne ljepote pošto su iste okružene platanima koji su opštinsko vlasništvo i koji ovome dijelu grada daju karakter prirodne ljepote. Pošto je na k.č. 1898 podignut Njegošev spomenik, a u cilju da se okolina tog spomenika uljepša Opština je pristupila izvođenju radova predviđenih regulacionim planom, tj. podizanjem žive ograde oko platana koje opkoljavaju k.č. br 2562/2 i 2562/1 pošto se ove tri pobrojene čestice sačinjavaju jednu jedinstvenu cjelinu, a budući da je opština već podigla živu ukrasnu ogradu oko čestice br . 1898 i k.č. 2562/2, to je neophodno potrebno u javnom interesu zbog postizanja jedinstvenosti estetskog izgleda ograditi na isti način i katastarsku česticu 2562/1, koja je vlasništvo vakufa Osman pašine džamije.”
Iz prepiske koja je vođena utvrđeno je da je Opština Trebinje nastojala da putem slobodne nagodbe dođe do sporazuma. Pošto su zahtjevi Vakufskog povjerenstva neprihvatljivi zbog visine cijene koja ne odgovara vrijednosti zemljišta, Opština je donijela odluku koja se “ima dostaviti sreskom vakufskom povjerenstvu u Trebinju na ruke predsjednika Muharema Kulenovića u Trebinju”. U kasnijim dokumentima slijedi opštinski izvadak koji je opštinska vlast izdala 18. marta 1936. godine, pod rednim brojem pomenuta k.č. 2562 /1 vodi se kao gradilište, a njena površina je 468 m², vrijednost njene protunadoknade je 8 .000 dinara. Da je zemljište obezvrijeđeno, potvrđuje isti dokumenat na kome se pojavljuje parcela, također, gradilište sa 85 m², a Opština je procijenila nadoknadu od 25.000 dinara. Dalje nema nikakvih dokumenata da je izvršena bilo kakva nadoknada za oduzeto zemljište.
Nakon čitanja ovih dokumenata, lahko je zaključiti na temelju kakvog djetinjstva je rahmetli Mustafa Busuladžić mogao definirati povijesni putokaz Muslimanima (Bošnjacima) Bosne i Hercegovine: “Muslimani, ako hoće ostati vjerni principima islama, moraju biti širokogrudi i tolerantni, ali u isto doba njegovi branioci bez obzira s koje strane dolazili napadi. Toga treba da bude duboko svjesna muslimanska omladina, uzdanica i nada naša.” Dakako da se ove smjernice odnose i na očuvanje bosanskohercegovačke državotvornosti. Ako Bošnjaci hoće ostati vjerni principima i vrijednostima Bosne i Hercegovine, moraju biti širokogrudi i tolerantni, ali u isto vrijeme i njeni branioci bez obzira na to s koje strane dolazili ti napadi.
A koliko su ovih činjenica svjesni mladi i nadolazeći politički projekti u našoj zemlji, dovoljno će ilustrirati fenomenološke pojave da su Mustafu Busuladžića proglasili fašistom, a Jovan Dučić im je i dalje u kategoriji bosanskohercegovačkih patriotskih pjesnika, da su “njihovi vetri razneli i pepeo” (tragove) kulturno historijskog nasljeđa bilo čijeg osim srpskog s prostora bosanskohercegovačkog entiteta RS, da su čak prekopavane i primarne i sekundarne grobnice masovnih zločina počinjenih nad Bošnjacima. I ne pitaju se zašto je Jovan Dučić “po svojoj plemenitoj namjeri” dao sagraditi spomenik Njegošu usred Trebinja, niti se osvrću na stvarne ciljeve i efekte “Manifestacije Šantićevih večeri poezije” finansiranih od Vlade Republike Srbije usred Mostara.