Savremeni turski historičar Yilmaz Öztuna objavio je knjigu pod naslovom Kako je izgubljena evropska Turska. Ova izuzetna studija, utemeljena na prvorazrednim izvorima i arhivskoj građi, nudi kratak prikaz historije osmanskog prisustva na Balkanu, s posebnim osvrtom na događaje koji su utjecali na osmanski gubitak Rumelije i oblikovali modernu političku kartu Balkana. Knjiga je prevedena na bosanski jezik i bit će u knjižarama do kraja maja. Izdavač “Dobra knjiga” iz Sarajeva ustupio je rukopis časopisu Stav u želji da čitaocima ukratko predstavimo iz turske perspektive pogled na austrougarsku okupaciju Bosne i događaje koji su do toga doveli.

OSMANLIJE DOLAZE

Prijestolonasljednik, princ Gazi Sulejman-paša, čiji se mezar nalazi na Galipolju, poznat kao “Osvajač Rumelije”, najstariji sin Osmanoğlua Orhan-gazije, a stariji brat Murata I, prešao je 1353. godine na Galipoljski poluotok i tako ušao u Evropu. Taj događaj smatra se jednim od najvažnijih u cijeloj osmanskoj historiji. Zapravo, to i nije bio prvi ulazak Sulejman-paše na susjedno tlo. Međutim, 1353. godine desio se prvi osvajački prodor, nakon čega je samo godinu dana poslije, osvojivši od Bizantinaca galipoljsku tvrđavu i luku, pripojio Galipoljski poluotok Osmanskoj Državi. Već 1357. godine osvojeni su gradovi Čorlu, Lüleburgaz, Tekirdağ, Šarköj, Malkara, Kešan i Ipsala, nakon čega su Osmanlije došle do rijeke Marice. Ipak, istinski osvajač Balkana bio je sultan Murat I, mlađi brat princa Sulejman-paše, koji je nakon njegove smrti proglašen prijestolonasljednikom.

Bajezid I (1389–1402), sin Murata I, učvrstio je tursku vladavinu na Balkanu. To što su Osmanlije, piše Öztuna, počele s osvajanjem evropskog kontinenta uznemirilo je Evropljane. Formirali su mnoge vojne koalicije u svrhu borbe protiv Osmanlija kako bi ih otjerali iz Evrope i s Balkana. Murat I, Bajezid I i njegov unuk Murat II porazili su ujedinjene kršćanske snage u sljedećim bitkama: Sırpsındığı (1364), Marička bitka (1371), Kosovska bitka (1389), Bitka kod Nikopolja (1396), Bitka kod Varne (1444) i Druga bitka na Kosovu (1448). Dakle, Osmanlijama nije bilo moguće oduzeti Balkan. Druga bitka na Kosovu bio je posljednji pokušaj Evrope da protjera Osmanlije s Balkana. Naredna dva i po stoljeća Evropa nije formirala nikakve ofanzivne koalicije.

U osvojenju Balkana i učvršćivanju vlasti na poluotoku ogromne zasluge pripadaju sultanu Mehmedu II Fatihu, osvojitelju Konstantinopolja. “Tada je oko 30 evropskih zemalja, te nekoliko azijskih, pa čak i muslimanskih i turskih zemalja, formiralo jaku koaliciju kako bi slomili osvajačku ambiciju i snagu sultana Fatiha, koji je iz žustre šesnaestogodišnje borbe izašao kao veliki pobjednik. Sam, bez ikakvog saveznika, porazio je tu jaku evropsku koaliciju, i to po nekoliko njih odjednom. Ušao je u Atinu i Bukurešt, i postao jedini vladar Balkana. Crno more ogradio je unutar granica Osmanskog carstva. Zatvorio je i ukinuo slobodno kretanje kroz moreuze”, piše Öztuna.

Nakon pohoda Sulejmana Veličanstvenog, sve balkanske zemlje postale su unutrašnje države Osmanskog Carstva. Tako je, u punom smislu riječi, oblikovana Rumelija. Velika svjetska sila, Osmanska Država, vinula se u visine na krilima Anadolije i Rumelije. Gubitak jednog od tih krila, piše Öztuna, značio je kraj Osmanske Države.

KRAJ DOMINACIJI NAD BALKANOM

Politička karta Balkana počela se mijenjati tek od 1683. godine. Potpisivanje Karlovačkog mira predstavljalo je prvi korak etničkog čišćenja Evrope od posljedica osmanskih osvajanja. Tada su Osmanlije izgubile neke od balkanskih oblasti poput Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Transilvanije, Slovačke i Dalmacije te države Srednje Evrope koje su bile čuvari turskog identiteta na Balkanu.

Osmanska Država više nije bila imperija svjetskog utjecaja. “Turska je do 1770. godine bila prva svjetska sila. Međutim, završena je era u kojoj je Carstvo imalo presudan utjecaj na cijeli svijet. Devetnaesto stoljeće donijelo je i otpore balkanskih naroda spram Osmanlija, otpore koji su se pretvorili u velike ustanke. Iza tih ustanaka stajale su Rusija, Austrija i ponekad druge velike evropske zemlje. Autonomija je data Rumuniji, maloj Srbiji i maloj Crnoj Gori”, piše Öztuna.

Grčki ustanak prerastao je u veliki problem. U jednom trenutku istovremeno su se nad Turskom nadvile Rusija, Engleska i Francuska, te je u Navarinskom zaljevu uništena turska mornarica (1827). “Rusija je tada prvi put zauzela Edirne (1826). Visoka porta Osmanskog Carstva (Bâb-ı Âli) bila je primorana da odustane i dozvoli da se jedna trećina teritorije današnje Grčke odvoji i formira potpuno nezavisna Grčka Kraljevina. Tako je 1832. godine nastala prva balkanska država neovisna o Osmanskom Carstvu. Turski monopol i vladavina su poljuljani. Porasli su apetiti i ambicije Austrije i Rusije – koja je 1812. godine od Turske otrgnula pokrajinu Besarabija”, objašnjava Öztuna.

PRIPREME ZA RAT

Tokom 19. stoljeća ogromnu ulogu u destabilizaciji Osmanskog Carstva odigrala je Rusija. Dok su Rusi, s jedne strane, izazivali ustanke na osmanskim teritorijama na Balkanu, a koje su naseljavali pravoslavci, te tako politički slabili osmansku vladavinu, s druge strane su pokušavali navesti osmansku vojsku na gašenje ustanaka i uvući je u teške i pogubne gerilske ratove. Zahvaljujući toj taktici, vrlo brzo su postigli uspjeh.

“Uspjeli su navesti kršćanske podanike u Bosanskom ejaletu na ustanak. Visoka porta nije uspjela u kratkom roku ugušiti ustanak u Bosanskom ejaletu, što zbog pritiska uslijed unutrašnjih dešavanja, što zbog toga što su izbjegavali privlačenje pažnje velikih sila i Evrope. Dok je u Bosni i Hercegovini trajao ustanak, 2. maja 1876. godine, u Dunavskom vilajetu, dakle, u današnjoj Bugarskoj, također je izbio veliki ustanak. Ustanak su u potpunosti isplanirali Rusi, te su i naoružali Bugare. Muškarci iz 55 bugarskih sela napali su turska sela i na izrazito svirep način, oružjem koje su uzeli od Rusa, ubili oko 1.000 Turaka. U današnjoj Bugarskoj, tada su Turci bili malo brojniji od Bugara. Mušir (maršal) Abdulkerim Nadir-paša krenuo je u napad na pobunjenike s dvije divizije. Ustanak koji je trajao 39 dana vrlo brzo je ugušen. Ubijeno je 4.500 pobunjenika. Ta vijest je u evropskoj štampi odjeknula kao vijest da su Turci ubili na desetine hiljada Bugara te da su sa zemljom sravnili na stotine bugarskih sela”, piše Öztuna, ističući da se tada Evropom proširila zastrašujuća propaganda protiv Osmanskog Carstva koja se ubrzo, prelazeći Atlantski okean, proširila i po Americi.

“Neposlušna Kneževina Srbija”, kako je naziva Öztuna, sklopila je 28. februara 1877. godine mirovni sporazum s Visokom portom. To je podrazumijevalo da će Srbija, kao i prije, biti dio Osmanske Imperije, da će knez moći doći na prijestolje u Beogradu ukoliko to sultan odobri, te da će Istanbulu davati porez na godišnjem nivou.

“Međutim, ustanak u Crnoj Gori i neredi u Bosni i Hercegovini su se nastavljali. Također, uznemirenost kršćanskih podanika u Bugarskoj i na Kreti, a koji su činili tek polovinu stanovništva, nije prestajala. Između Engleske, Njemačke, Rusije, Francuske, Austro-Ugarske i Italije potpisan je Londonski protokol 31. marta 1877. godine. Shodno tom protokolu, Visokoj porti predloženo je provođenje blažih reformi u odnosu na odluke Carigradske konferencije. Velike države, pa čak i sama Rusija, garantirale su Turskoj očuvanje integriteta njenih granica u odnosu na Rusiju, ukoliko bi Osmanlije zauzvrat provele određene reforme u korist kršćanskih podanika na Balkanu. Ni car Aleksandar II nije želio rat, jer bi to svakako i od Rusije zahtijevalo podnošenje velikih žrtava”, piše Öztuna.

Najvažniji uvjeti Londonskog protokola bili su da se Crnogorskoj kneževini daju dva okruga iz Hercegovačkog pašaluka, naseljena pravoslavcima, zatim da Crna Gora i dalje ostane vezana za Osmansko Carstvo, te da Visoka porta provede tražene reforme u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini. Istovremeno, tražilo se i da se broj turskih jedinica, koje su se u posljednje vrijeme okupljale oko toka rijeke Dunav, smanji na isti broj kakav je inače bio u vrijeme mira, a Rusija bi zauzvrat demobilizirala jedinice koje je naoružala i udaljila ih od osmanskih granica. Visoka porta Osmanskog Carstva odbila je 10. aprila 1877. godine, uručivši diplomatsku notu, Londonski protokol. Posebno su ustrajavali u svojoj odluci da neće dati nikakve teritorije Crnogorskoj kneževini.

ZA SVE JE KRIVA CRNA GORA

“Veliki vezir Ibrahim Edhem-paša odbio je carev vrlo razuman prijedlog. Smatrao je da je suprotno novom ustavu da se čak i jedan srez dadne Crnogorskoj kneževini, koja svakako pripada Osmanskom Carstvu. Tako nepromišljen odgovor bio je istinska katastrofa za Tursku. Žrtve koje je turski narod morao podnijeti kako Crnoj Gori – koja je svakako bila dio Osmanske Imperije – ne bi dao jedan siromašni srez naseljen dušmanskim i nepokornim narodom, bile su ogromne i među nezapamćenim u turskoj historiji. (...) Nakon što je odbijen i posljednji carev prijedlog, zamjenik ruskog ambasadora u Istanbulu Nelidof, (ambasador general Kont Ignatiev bio je na odsustvu u Evropi) predao je ministru vanjskih poslova Safvet-paši diplomatsku notu cara Aleksandra II, u kojoj Rusija objavljuje rat Osmanskom Carstvu. Istog dana uručeni su pasoši zamjeniku turskog ambasadora u Petersburgu Tevfik-paši. Tako je započeo najveći svjetski rat u periodu između Francusko-pruskog (1870–1871) i Rusko-japanskog rata (1904–1905), a to je Rusko-turski rat (1877–1878)”, piše Öztuna.

Turska je bila primorana da se sama bori protiv Rusije, a Rusija nije bila sama. U rat protiv Turske za sobom je povukla: Grčku, Srbiju, Crnu Goru i Rumuniju. Dakle, Turska je bila sama naspram jedne velike i četiri male države.

„Naši državnici koji su ušli u rat kako ne bi dali jedan mali srez Crnoj Gori po završetku rata izgubili su moćne države u kojima je živjelo više od četrdeset miliona ljudi i mnoštvo naroda. Zulum Rusa, koji su došli do oblasti Ješilköj i poharali osmanske teritorije, bio je ogroman. Na stotine hiljada osmanskih civila svirepo je stradalo u masakrima. U mnogim oblastima Rumelije Turci više nisu bili većinsko stanovništvo. Više od milion Turaka, koji su se tada uspjeli spasiti ruskog mača, napustili su svoje države u kojima su živjeli više od pet stotina godina“, ističe Öztuna.

„NAJVEĆA KATASTROFA U HISTORIJI TURSKE“

Rat iz ’93. bio je veliki događaj koji je nagovijestio raspad i slom Turske Imperije. Taj raspad nastavljen je Balkanskim ratom 1912–1913, a upotpunjen je Prvim svjetskim ratom 1914–1918. “Gledano iz tog ugla, Rat iz ’93. jedna je od najvećih katastrofa u historiji Turske. Sanstefanski i Berlinski mirovni sporazumi, potpisani na kraju tog rata – koji su katastrofalni u smislu štete i gubitka teritorija – jesu najgori sporazumi koje su Osmanlije potpisale još od Karlovačkog mira (1699). No, katastrofa koju je Rat iz ‘93. donio Turcima ne sastoji se samo od gubitka velikih država. Više od milion doseljenika s područja današnje Bugarske došlo je u Istanbul, odakle su se dalje raselili po Rumeliji i Anadoliji. A Turci, koji su do tad činili polovinu stanovništva u Bugarskoj, sada su postali manjina. Nakon Rata iz ‘93. neprekidni konvoji iseljenika oslikavali su karakterističan prizor tog perioda turske historije”, piše Öztuna.

Tako su balkanski Turci napustili zemlje koje su pet stoljeća smatrali svojim domovinama. Kako bi Turke primorali na migraciju i kako bi ih natjerali da ostave svoje zemlje i bogatstva, ruski okupatori i balkanske države, koje su postale nezavisne, činili su svakojake vrste zuluma i pritisaka na njih. Najveći pokolj u Ratu iz ‘93. bio je pokolj u kojem je general Gurko svirepo ubio većinu Turaka, tada razvijenog turskog grada Stare Zagore. Bugari su, piše Öztuna, zajedno s ruskim vojnicima, slijedeći naredbe svojih komandanata, na sistematski način vodili etnički rat i masakrirali Turke. Sve to je bilo popraćeno najgorim i nepojmljivim scenama mučenja.

POSLJEDICE RATA

Visoka porta zatražila je od Rusije primirje 19. januara 1878. godine. Sultan Abdulhamid II poslao je putem telegrafa poruku kraljici Viktoriji kako bi posredovala u uspostavljanju mira. Na to je kraljica poslala poruku ruskom caru, te su tako osigurani uvjeti za sklapanje mira. Tadašnji ministar vanjskih poslova Server-paša i maršal Namik-paša vozom su otišli u generalštab velikog vojvode Nikole. Uprkos tome, Nikola je prihvatio primirje tek 31. januara 1878. u Edirneu. “Rusi su pretrpjeli mnoge štete u ljudstvu i iscrpili svoje posljednje vojne snage. Nisu imali snage za ulazak u novi iscrpljujući rat u kojem bi za cilj imali osvajanje Istanbula, niti su imali snage za suprotstavljanje u međunarodnim pitanjima. Evropa je slavila rusku pobjedu kao pobjedu kršćanstva nad islamom. Međutim, Evropljani su se i ozbiljno uspaničili zbog ruskog približavanja moreuzima. Rat, koji je trajao devet mjeseci i sedam dana, okončan je Jedrenskim mirom”, ističe Öztuna. Međutim, problemi za Osmansko Carstvo tek su bili počeli.

Armenski patrijarh Narses posjetio je u Ješilköju velikog vojvodu Nikolu, te je zatražio da Rusija pomogne u osnivanju nezavisne armensku države u istočnoj Anadoliji. Cilj tih snaga – koje su svoj zajednički štab formirale u Ješilköju – bio je da, ne miješajući velike države, nametnu vlastite uvjete primirja poraženoj Osmanskoj Državi. „Sanstefanski (Ješilköjski) mirovni sporazum od 3. marta 1878. godine – koji nikada nije stupio na snagu – jeste ugovor koji je potpisala upravo Rusija u tom nastojanju da brzo ostvari svoje planove. Od Jedrenskog mira prošao je tek 31 dan. Glavni predstavnik Turske, tada još uvijek ministar vanjskih poslova, Safvet-paša, u suzama je potpisao taj katastrofalni ugovor kakav nikada nije potpisan u turskoj historiji. (...)

Sanstefanski mirovni sporazum sadržavao je u svojih 29 tačaka najpogubnije uvjete za Osmansku Državu. Najbitnije tačke tog ugovora bile su vezane za formiranje iznimno velike Bugarske države. Ta nova autonomna (u unutrašnjim poslovima nezavisna) balkanska država – koja će ostati kneževina vezana za Tursku – u suštini je trebala Rusiju dovesti do toplog mora, Egejskog mora. Jer, Bugarska je imala izlaz na Egejsko more, a na taj način bi Rumelija, koja je i dalje bila pod vladavinom Osmanlija, bila podijeljena na tri zasebna dijela. Ta Bugarska, za koju je bilo jasno da će biti ruska marioneta, nije bila ograničena samo na teritoriju današnje Bugarske već je obuhvatala i Makedoniju, Zapadnu Trakiju, pa čak i Kırklareli. S druge strane, širile su se i granice Crne Gore. Rumunija je zauzela Dobruđu, a Srbija Niški sandžak. Te tri kneževine, koje su bile pod turskom vladavinom, odvojile su se u potpunosti od Turske i postale nezavisne. Sandžaci Kars, Ardahan i Doğubejazıt, kao i srez Batum, direktno su prepušteni Rusiji“, objašnjava Öztuna.

BERLINSKI SPORAZUM – MANJI IZMEĐU DVA ZLA

Ipak, Sanstefanski mir ostao je samo dokument koji nikada nije stupio na snagu, a u kojem su Rusi iskazali svoje zlokobne namjere prema Turskoj. Berlinski sporazum, potpisan samo 4 mjeseca i 11 dana nakon toga, u potpunosti je poništio taj ugovor. Usporedba između Sanstefanskog mirovnog sporazuma i Berlinskog sporazuma, ističe Öztuna, potvrđuje da je Osmanska Država – uprkos katastrofalnim odrednicama Berlinskog sporazuma među kojima se posebno ističe „povjeravanje“ Bosne na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji – ipak višestruko bolje prošla.

“Posljednji veliki sporazum koji je ocrtao političku geografiju Evrope u 19. stoljeću jeste Berlinski ugovor. A prije njega su potpisani ugovori u Beču 1815, Parizu 1856. i Versaju (Versailles) 1871. godine. Berlinski ugovor poništio je dokument potpisan u Sanstefanu, a tačke u kojima se Turska stavlja u iznimno lošu poziciju na Balkanu – gdje Rusiju postavljaju za vlasnike Balkana – ispravljene su u korist Visoke porte”, piše Öztuna.

Na Berlinskoj konferenciji, pored dvije neprijateljske zemlje, Rusije i Turske, učestvovalo je i pet velikih evropskih zemalja: Engleska, Njemačka, Francuska, Austro-Ugarska i Italija. Na kraju konferencije potpisan je sporazum od 64 tačke. Konferencija je otvorena 31. juna, te je za 31 dan održano 20 sesija. Sporazum je potpisan 13. jula 1878. godine.

Nakon što je 1871. godine s trona svrgnut Napoleon III, najutjecajnija politička ličnost Evrope postao je princ Von Bismarck. On je u Njemačkoj po drugi put, nakon pauze od 65 godina, zasnovao imperiju (Drugi rajh), koju je uzdigao na poziciju druge najjače svjetske sile nakon Engleske, a njegova vojska bila je prva u svijetu. Tako je postalo nemoguće riješiti bilo koje međunarodno pitanje bez pristanka Njemačke. Bismarck je vodio politiku naklonjenu Rusiji. Međutim, težio je ka tome da pokaže kako će posljednja riječ na evropskom kontinentu biti izrečena u Berlinu.

“Kompromisom koji je morao učiniti pristavši da dadne Kipar, Abdulhamid II je uspio, koliko god je to bilo moguće, Englesku usmjeriti protiv Rusije. Berlinski sporazum bio je remek-djelo poznate diplomatije Abdulhamida II, jer, iako se radilo o sporazumu koji je po mnogočemu bio štetan, on je uveliko umanjio katastrofalne uvjete Sanstefanskog mira. Dakle, Turska je u Rusko-turskom ratu bila poražena i ključno je bilo osigurati mir čiji će uvjeti biti manje štetni za Osmansku Državu”, objašnjava Öztuna.

Čim se u Rusiji čulo za Berlinski sporazum, ta vijest prouzrokovala je veliko nezadovoljstvo i beznađe. Time je poljuljan prestiž cara Aleksandra II stečen u ratu u kojem je pobijedio uz velike žrtve. Rusija nije uspjela izvojevati dobiti koje bi bile dovoljne da nadoknade pretrpljene gubitke. Nakon toga, Rusija više nije imala smjelosti da se vrati na Balkan, sve do balkanskih ratova. Za to vrijeme bavili su se Dalekim istokom i Srednjom Azijom. “Berlinski sporazum nije eliminirao Turke s Balkana, naprotiv, produžio je njihov život na Balkanu za narednih 35 godina, sve do 1913. godine. Uprkos tome, za Osmanlije su životni uvjeti, u odnosu na one prije rata, bili katastrofalno teški. Sporazumom je postignuto udaljavanje Rusije od Balkana, ali su se pojavile male balkanske države koje su izvojevale istinsku dobit. Nakon Karlovačkog mira 1699. godine, Berlinski sporazum – drugi veliki sporazum koji je Tursku lišio evropskih teritorija – u tom se pogledu smatra prekretnicom. No, istinsko čišćenje teritorije realiziralo se kroz odrednice Bukureštanskog mira 1913. godine, nakon kojeg će ‘evropsku Tursku’ činiti samo teritorija Istočne Trakije”, piše Öztuna.

Jedna od bitnih tačaka u kojima su se razlikovali Sanstefanski i Berlinski sporazumi, ističe Öztuna, bila je to što je Bosna i Hercegovina, prema Sanstefanskom sporazumu, bila ostavljena Turskoj imperiji. Upravo je Bosna bila gorak zalogaj koji su Osmanlije morale progutati kako bi poništile ubitačne odrednice Sanstefanskog sporazuma.

“Zbog jakog germanskog utjecaja na Berlinskom kongresu, ta država (Bosna i Hercegovina, op. a.) pripala je Austriji. To je bilo krajnje štetno i naposljetku je i Germane dovelo do gubitka. Jer, dodjeljivanje jedne države, u kojoj prevladava slavensko stanovništvo, germanskoj Austriji i turanskoj Ugarskoj probudilo je veliku srdžbu Rusa”, piše Öztuna, ističući da je to bila propast za panslavensku rusku politiku na Balkanu. Rusija, kao pobjednica Rata iz ’93., od Germana je doživjela veliki udar na svoj prestiž. Nakon Berlinskog kongresa odnosi između Austro-Ugarske i Rusije bili su nepopravljivi, a to je vodilo ka formiranju platforme za izbijanje Prvog svjetskog rata. Tako se preko leđa Bosne i Hercegovine slomila geopolitika tadašnjeg svijeta.