Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudio je 2009. godine u slučaju "Sejdić - Finci" protiv države Bosne i Hercegovine. Ova je presuda nekim čudom, preko noći, prerasla u takozvano "hrvatsko pitanje".
U jednom od intervjua prije Općih izbora 2018. Jakob Finci je govoreći o izmjenama Ustava i Izbornog zakona BiH kazao kako je veliki pritisak na implementaciji odluke Ustavnog suda u slučaju "Ljubić", te da se u javnosti predstavlja da je "Sejdić - Finci" isto što i tzv. "hrvatsko pitanje", što kaže on jedno s drugim nema veze.
- "Hrvatsko pitanje" je u tome što ne prihvataju ono što Ustav kaže da pripadnik hrvatskog naroda treba da se bira, nego isključivo član HDZ-a treba da se bira. Da je Željko Komšić bio član HDZ-a, ne bi bilo nikakvih problema. Po tim gledištima, ako nije član HDZ-a, onda nije dovoljno dobar Hrvat - rekao je tada Finci.
I sam predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, poznatiji kao "gospodin legitimni" i "nositelj europskih vrijednosti", izjavljivao je kako se ovom presudom pokušavaju ispraviti i neke nepravilnosti u vezi s izborom Hrvata iz Federacije za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
"Hrvatsko pitanje" u Bosni i Hercegovini odnosi se na rasprave o političkom položaju i pravima Hrvata kao jednog od tri konstitutivna naroda u BiH. Samo po sebi, to je rekli bismo u stilu Dragana Čovića, legitimno političko pitanje.
Ono predstavlja jedno od najdugotrajnijih i najkontroverznijih političkih pitanja postdejtonske BiH. Formalno posmatrano odnosi se na političku ravnopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda. Međutim, tokom vremena prerastalo je i postalo izuzetno složen politički instrument koji uključuje Dragana Čovića i HDZBiH, Republiku Hrvatsku, Evropsku uniju i OHR i zloupotrebljava se nerijetko na štetu funkcionalnosti države Bosne i Hercegovine i stvarnih interesa njenih građana.
Dejtonski mirovni sporazum Hrvatima garantira konstitutivnost i mehanizme zaštite kolektivnih prava, kroz Dom naroda i paritet u vlasti Federacije BiH. Uprkos tome, od početka 2000-tih "hrvatsko pitanje" dobija novu dimenziju, fokusiranu na koncept "legitimnog političkog predstavljanja". Ovaj koncept, koji se naročito vezuje za izbor člana Predsjedništva BiH, postaje centralni argument Čovićevoj tvrdnji o navodnoj sistemskoj majorizaciji Hrvata.
Republika Hrvatska ima legitimno pravo i obavezu da brine o položaju Hrvata izvan svojih granica. Međutim, problem nastaje kada se ta briga pretvara u aktivno miješanje u unutrašnje političke procese Bosne i Hercegovine. Zagreb često "hrvatsko pitanje" internacionalizuje, predstavljajući ga kao regionalni ili evropski problem, pri čemu se Hrvati u BiH poistovjećuju isključivo s jednom političkom strankom – HDZ-om i s jednim liderom – Draganom Čovićem.
Tako "hrvatsko pitanje" služi očuvanju političke moći Dragana Čović i njemu odanog uskog kruga ljudi.
Kada je riječ o Evropskoj uniji vidimo na djelu školski primjer licemjerstva. S jedne strane Brisel formalno promovira građanske vrijednosti, vladavinu prava i funkcionalnu državu, dok s druge strane u praksi često pokazuje spremnost da toleriše etničke politike radi, kako to vole često kazati briselski zvaničnici, unutrašnje stabilnosti BiH.
Hrvatska, kao članica EU, koristi ovaj okvir kako bi hrvatsko pitanje u BiH plasirala kroz evropske institucije. Zbog ograničenog razumijevanja unutrašnje dinamike BiH, EU nerijetko prihvata pojednostavljene narative o ugroženosti, čime legitimiše etničku segmentaciju političkog prostora. Time se produbljuje paradoks evropske politike: insistiranje na reformama uz istovremeno tolerisanje struktura koje te reforme onemogućavaju.
"Hrvatsko pitanje" u Bosni i Hercegovini ne opstaje isključivo zbog objektivnih problema političke ravnopravnosti, već zbog njegove kontinuirane instrumentalizacije. Zagreb ga koristi za jačanje regionalnog političkog utjecaja, EU ga tolerira u ime "stabilnosti", dok OHR reagira parcijalno i bez dugoročne vizije. Rezultat je politički sistem u kojem etničke elite jačaju, reformski proces stagnira, a građani Bosne i Hercegovine trpe posljedice.
Iako pitanje jednakopravnosti Hrvata ostaje važno, način na koji se često koristi u političkoj retorici pokazuje da je granica između stvarnog interesa i strateške manipulacije vrlo tanka. U posljednjih nekoliko godina termin je sve češće u službi političke strategije, a ne stvarnog rješavanja problema.
Čović maksimalno koristi ovu retoriku da bi mobilizirao birače i učvrstio poziciju svoje stranke i uske klike oko nje. Ono što se nameće kao logično jeste zapitati se da li je "hrvatsko pitanje" zaista pitanje o jednom narodu - Hrvatima i njihovim pravima ili je pak pitanje jedne osobe – Dragana Čovića koji želi zadržati političku dominaciju?
