U septembru 2008. godine bankrotom američke investicijske banke Lehman Brothers službeno je počela finansijska kriza koja će u pet godina uništiti ržišta, povući na dno ekonomije i uništiti milione radnih mjesta diljem svijeta. Usred globalnog debakla, mala bliskoistočna zemlja živjela je svoje finansijsko "čud". Čudo je imalo ime i prezime: Riad Toufic Salamé. Libanski bankarski veteran poduzeo je niz koraka kojima je ne samo izbjegao krizu već i napredovati .

"Vidio sam da dolazi kriza", pričao je Salamé u intervjuu za BBC u decembru 2008. "i 2007. zamolio sam poslovne banke da likvidiraju sva svoja ulaganja vezana za međunarodna tržišta." U nekim krugovima, bivši izvršni direktor Merryl Lincha dobio je nadimak "mađioničar". Mnogi su vjerovali da bi mogao ispuniti obećanje prekršeno građanskim ratom (1975.-1990.) da će Liban pretvoriti u "Švicarsku Bliskog istoka". stabilnu i sigurnu ekonomiju čija je bankarska diskrecija privlačila bogatstvo iz Zaljeva od 1950 -ih. Tih se godina guverner Libanske centrale banke čak poigravao s idejom da postane predsjednik.

Danas, nakon gotovo tri desetljeća na čelu Banque du Liban (BDL), Salamé i Liban proživljavaju svoje najteže dane. Pod istragom je švicarskih, francuskih i libanskih tužitelja zbog malverzacija i pranja novca. U međuvremenu, ova nacija od samo sedam miliona stanovnika, tonme u vrtlogu recesije, nezaposlenosti i političke nestabilnosti.

Nakon završetka građanskog rata, libanska se ekononmija za svoj oporavak oslanjala na tri stuba: bankarski sektor, turizam i građevinarstvo. Gotovo da nema ni kvadratnmog metra obale zemlje bez zgrade, a covid je uništio ostatke turizma koji je već trpio posljedice desetljeća rata u susjednoj Siriji. Treći stub, bankarstvo, u središtu je velike ekonomske krize pod kojom zemlja pati godinu dana nakon eksplozije koja je opustošila luku u Bejrutu i ostavila 218 mrtvih, najmanje 7000 ozlijeđenih i milionske štete po cijelom gradu. Svjetska banka klasificirala je Liban kao jednu od 10 najozbiljnijih ekonomskih kriza u posljednjih 150 godina.

Kako tvrde francjuske i švicarske organizacije Sherpa i Acts Now, Salamé je preko svog brata povukao više od 300 miliona dolara iz Libana na mrežu bankovnih računa u Švicarskoj. Novac je korišten za kupovinu luksuznih nekretnina u Evropi, uključujući i neke u blizini Eiffelovog tornja. Prije nekoliko dana je Salamé prvi put ispitan na sudu u Libanu i odbacio je optužbe.

Tokom većeg dijela njegovog mandata na čelu Centralnebanke, Salaméov je rad bio slavljen i cijenjen, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Časopis 'The Banker', koji izdaje 'Financial Times', proglasio ga je Bankarom godine 2009. On je prethodno u nekoliko navrata dobio nagradu Euromoney za najboljeg centralnog bankara svijeta, Bliskog istoka i arapskog svijeta. Jacques Chirac imenovao je Salaméa 'vitezom francuske legije časti' 1997. godine, a Sarkozy mu je dao čin oficira.

"Svi krive Salaméa ... Mislim da bi trebao dati ostavku, ali i politička klasa ima svoj dio krivnje. Salamé je političarima osigurao likvidnost i odlučili su ne postavljati mnogo pitanja sve dok je kamata dobra ", kaže Heiko Wimmen iz Krizne grupe. "Bez rata s Izraelom, u Siriji i sa samim sobom, s čvrstom vladom, moglo je biti drugačije, ali vrlo je teško promijeniti stvarnost. Zemlja nema stabilnost, zarobljena je između ratova koji će ponoviti. Evropske vlade i međunarodne institucije koje su godinama ubrizgavale novac u Liban i do sada nisu tražile reforme također imaju svoj dio odgovornosti."

Libanska lira, koja je službeno vezana za dolar po kursu od 1500 LL, izgubila je više od 90% svoje vrijednosti na stvarnom tržištu. Oko 40% stanovništva živi ispod granice siromaštva, a BDP je izgubio 40% svoje vrijednosti.

Salamé je 1993. postao predsjednik Banque du Liban (BDL), koju je vodio tadašnji premijer Rafik Hariri, ubijen u Bejrutu 2005. Obrazovan na prestižnom američkom univerzitetu u Beirutu, Salamé je napravio karijeru u francuskom odjelu američke investicijske banke Merrill Lynch. Tokom svojih 20 godina kao bankar u Parizu upravljao je, među ostalim, bogatstvom Haririja, koji ga je postavio za guvernera Centralne bank kada je došao na vlast krajem rata, a rekonstrukcija mu je bila prvi cilj. Saad Hariri, Rafikov sin, nedavno je propao u svom posljednjem pokušaju formiranja vlade i odbio je reviziju Centralne banke ako dođe u vladu po treći put.

Najib Mikati, jedan od najbogatijih ljudi u zemlji i dva puta bivši premijer, dvije ej sedmice pregovarao o formiranju nove vlade, zasad bez uspjeha. Salaméova glava i revizija Centralne banke su na stolu u slučaju da Mikati uspije formirati vladu, ali Wimmen je skeptična: "Tamo je već trideset godina. Zna tajne cijeloga svijeta i normalno je da se neki političari boje onoga što bi moglo izaći na vidjelo."

Izraz "Švicarska Bliskog istoka" nije bio samo odraz zapadnjačkih maštanja o istoku: prije izbijanja krize banke su donosilo gotovo 9% bruto domaćeg proizvoda, a ukupna vrijednost depozita dosegla je trostruko isti BDP . Kako? Zahvaljujući agresivnoj politici kamatnih stopa na depozite koja je nastojala privući što više dolara u libansku ekonomiju kako bi kurs ostao netaknut.

Stope su u nekim slučajevima dostizale i do 20% i nisu bile kompenzirane kamatama na operacije Centralne banke. Naprotiv, BDL je imala više troškova od prihoda, što je uzrokovalo pad njenih deviznih rezervi za otprilike 61 milijardu dolara i nastavlja to činiti kako bi podmirila dolarska plaćanja potrebna za plaćanje uvoza. Aparate koji su podržavali libansku ekonomiju stručnjaci su opisali kao "špil karata" ili "legalnu Ponzijevu shemu". Početkom 2017. stručnjaci su već upozoravali na opasan pomak libanskog bankarstva, kojem će nakon toga trebati još dvije godine da propadne.

Dok su depoziti generirali gubitke koje BDP nije mogao pokriti, dug se povećavao. Libanska dužnička kriza, za razliku od drugih, uglavnom je nacionalna, libanske poslovne banke i BDL posjeduju većinu državnog duga, koji isprepliće stanje nacionalne ekonomije sa onom u svom bankarskom sektoru. U Liban je stizalo mnogo novca, ljudi nisu htjeli ulagati u svoju zemlju jer su više novca zaradili u banci. Liban ne proizvodi praktički ništa od onoga što konzumira te je prisiljen uvoziti 80% prehrambenih proizvoda.

Premijer Hassan Diab (na dužnosti od ostavke prije godinu dana i čeka formiranje nove vlade) obećao je tokom svog mandata da će jednim potezom riješiti libansku ekonomsku krizu planom Lazard, tako nazvanim jer je dobio podršku američke investicijske banka Lazard. Cilj: premjestiti se s fiksnog (i zastarjelog) kursa libanske lire s dolarom (1 USD = 1.500 LL) na promjenjivi kurs, smanjiti dug i zaključiti sporazum s MMF -om o stabilizaciji valute ubrizgavanjem međunarodnog novca .

Dok ekonomski pad nije postao očit u stvarnoj ekonomiji, BDL i banke dopustile su svojim klijentima zamjenu libanskih lira u dolare. Nakon što su građani shvatili koliki je pravi stvarni iznos dolara u sisitemu, požurili su podići svoje depozite prije nego što su izgubili svu vrijednost. BDL je štampao još više libanskih lira. Ishod? Deprecijacija libanske lire na 20.000 LL koliko trenutno vrijedi jedan dolar i galopirajuća hiperinflacija koja je natjerala restorane da ukinu cijenu dnevnog menija jer ne znaju koliko će to koštati sutra.

Nekoliko mjeseci nakon objave, Lazardov plan bio je u komi izazvan kritikama onih koji bi snosili njegove posljedice: dioničara banaka i štediša s najvećim računima. MMF je 2015. procijenio da se libanski bankarski sistem sastoji od više od 1,6 miliona računa, od čega je 1% činilo 50% ukupne vrijednosti depozita, a 0,1% njih 20%.

Znaci da nešto nije u redu bili su tu da ih je neko htio vidjetio. Libanon nije donosio budžet više od desetljeća, a dani kada je to bila zemlja pozitivna za ulaganja su daleko u retrovizoru. Danas zemlja dobiva ocjenu sličnu onoj Venezuele od strane glavnih agencija za ocjenjivanje rizika (na primjer, Moody's objema daje C, najnižu ocjenu).

Nakon pada vlade Diaba i sloma pregovora s MMF -om, u aprilu 2020. BDL je prvi put prepoznala da je kurs  lire i dolara fiktivan, te je bankama dopustila da plate svoje štediše u stranoj valuti po kursu od 3.900 LL za svaki dolar, kada je realni kurs na ulici bio četiri puta veći. Nakon što je u julu objavila da više ne nudi ni to,  pretvorbu, BDL je morala odustati. Posljedica je da ljudi ne mogu izvaditi novac iz banke, postoji maksimum i ako povuku novac, gube veliki dio svoje ušteđevine.

Osim što je gotovo polovinu stanovništva bacila u siromaštvo, kriza je uticala i na libansku srednju i višu klasu, koja je imala vrlo visoke životne uslove a da nije bila dio malog postotka koji koncentrira bogatstvo u bankama. Povlačenje novca, točenje benzina, kupovina cigareta ili mlijeka za bebe i internet kod kuće postalo je nedostupno a nije rijedak slučaj da ljudi ginu u tučama za ono malo preostalog goriva u zemlji i u redovima za punjenje gorivom diljem zemlje.