Transylvania – velika regija koja obuhvaća veći dio centralne Rumunije – gotovo je sinonim za jednu riječ: Drakula. Roman Brama Stokera, objavljen 1897. godine, govori o vampiru grabežljivcu koji živi u razrušenom dvorcu, visoko u planinama Karpata. Većina radnje odvija se u viktorijanskom Londonu, no upravo je opis Transilvanije – mračne, divlje, netaknute naukom i modernošću – najzanimljivije ostvarenje romana.

Budući da Stoker nikada nije bio u Transilvaniji, njegov je prikaz regije uglavnom bio djelo mašte. Roman je stvorio vampirsku subkulturu, koja je živa i danas, a u njenom središtu stoji Transilvanija, prirodni dom za natprirodno.

Rumunija je imala koristi od romana i njegovih filmskih adaptacija. Broj turista porastao je sa samo pet hiljada 1956. na 103.000 1960. godine. Do 1970. dosegao je 2.300.000. Od 1960-ih fanovi Drakule hodočaste u regiju, tražeći tragove grofa usred divljih krajolika. Rumunija, tada komunistička država, saveznica Sovjetskog Saveza od Varšavskog pakta iz 1955., željela je privući zapadne turiste, koji su stvarali čvrstu valutu koja se koristila za uvoz zapadne tehnologije.

Postojali su i politički motivi: turizam je omogućio Rumuniji da pokaže svoja ideološka dostignuća i promovira prijateljske odnose u inozemstvu. Tokom 1960-ih, rumunski komunistički vođa, Nicolae Ceauşescu, udaljio je Rumuniju od Sovjetskog Saveza. Godine 1968. javno je osudio invaziju Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Rumunija se željela predstaviti Zapadu kao nezavisna komunistička zemlja, a turizam je trebao igrati ulogu.

Dakle, država je olakšala putovanje: granične formalnosti bile su minimalne, a vize jeftine, s nekoliko ograničenja unutar zemlje.

Ipak, oni fanovi Drakule koji su posjetili Transilvaniju tražeći grofa bili su razočarani. Dvorac Drakula nikada nije postojao izvan mašte Brama Stokera. Turisti su često otkrivali da Rumuni ne znaju ništa o Drakuli. Roman je u Rumuniji objavljen tek 1990. (iako su dijelovi serijalizirani u popularnom časopisu Realitatea ilustrata tokom 1930-ih). Rumuni su bili zbunjeni kada su ih pitali za upute do dvorca Drakula ili o vampirima u Rumuniji. Godine 1972. putnička agencija General Tours sa sjedištem u New Yorku pokrenula je prvu turneju s temom Drakule, 'Spotlight on Dracula'.

Nespreman za obilazak koji je posjetiteljima savjetovao da se opskrbe bijelim kako bi otjerali zlo, rumunski ministar turizma Ioan Cosma osnovao je komisiju koja će istražiti kako bi Rumunija trebala odgovoriti na rastući interes za Drakulu.

To je predstavljalo dilemu. Turizam temeljen na nadprirodnom bio je u osnovi u suprotnosti sa 'naučnim' komunizmom; praznovjerna uvjerenja bila su dio diskreditirane prošlosti koju je komunizam bio odlučan pomesti. "Drakula turizam" oslanjao se na koncepciju Transilvanije kao zlokobnog, zaostalog mjesta, u suprotnosti s rumunskom slikom o sebi kao o modernoj, razvijenoj i industrijaliziranoj zemlji.

Postojao je još jedan problem. Rumunija je imala svog historijskog Drakulu, vladara iz 15. stoljeća, Vlada III („Vlad Nabijač“), ozloglašenog nasilnog princa poznatog po tome što je svoje neprijatelje nabijao na drvene kolce. Rođen u Transilvaniji, Vlad se ponekad potpisivao kao Drăculea, što znači 'zmajev sin' jer je njegov otac, Vlad II Dracul, bio primljen u Red zmaja zbog svoje hrabrosti u borbi protiv Osmanlija.

Unatoč Vladovoj reputaciji, nacionalistički historičari tokom 19. i 20. stoljeća hvalili su ga kao snažnog vođu koji je branio svoju zemlju od vanjskih prijetnji tokom turbulentnih vremena. Kako je Ceauşescu sve više prihvaćao nacionalizam, rumunski srednjovjekovni vladari predstavljeni su kao preteče njegove nezavisne vanjske politike.

Zatim su 1972. Radu Florescu i Raymond T. McNally objavili U potrazi za Drakulom, u kojoj su tvrdili da je Stoker koristio Vlada kao model za Grofa, stvarajući novi razlog fanovima da putuju na mjesta povezana s 'pravim' Drakulom.

Ovdje je nastajao problem. Niti jednoj zemlji ne bi bilo drago vidjeti jednog od svojih nacionalnih heroja predstavljenog kao vampira. Godine 1973. rumunsko ministarstvo turizma razvilo je vlastitu turneju, „Drakula: Legenda i istina“, s temom Vladovog života. Bila je otvoreno propagandistička i namjeravali su njome čvrsto povući granicu između historijskog Drakule i izmišljenog vampira. Ministarstvo je odlučilo da Drakula ne može biti dio rumunske turističke ponude, nevoljko tolerirajući takav turizam, ali ga ne potičući. To je ostalo službeno stajalište sve do sloma komunističkog režima u decembru 1989. godine.

Strani turisti, međutim, nisu bili obuzdani. Mnogi su pronašli ono što su tražili u dvorcu Bran u blizini grada Brașova. Dvorac nema nikakve veze s Drakulom i ima samo slabe veze s Vladom, ali, smješten na brežuljku sa impresivnim tornjevima, službeno muzej srednjovjekovne umjetnosti, 1960-ih Bran je postao poznat izvan Rumunije kao 'Drakulin dvorac' i kao takav promoviran u paket aranžmanima.

Početkom 1970-ih jedan je lokalni turistički čelnik uzeo stvari diskretno u svoje ruke. Njegovi postupci otkrivaju mnogo o ravnoteži između državne i lokalne vlasti u komunističkoj državi. Dvorac Drakula iz romana nalazi se u današnjem okrugu Bistrica u sjeveroistočnoj Transilvaniji. Voditelj bistričkog turističkog ureda, Alexandru Misiuga, bio je svjestan da zapadni turisti posjećuju njegov okrug u potrazi za Drakulom, iako je, kao i većina Rumuna, znao malo o romanu.

Pokrenuo je to pitanje sa regionalnim šefom Securitatea, rumunske unutrašnje sigurnosne službe, Ionom Mânzatom. U Drakuli engleski advokat Jonathan Harker provodi noć u Bistrici u hotelu Golden Crown. U Bistrici se gradio novi hotel, a Misiuga je shvatio da će njegovo imenovanje Zlatna kruna privući fanove. To je bila stvar lokalne komunističke partije, koja vjerojatno neće prihvatiti ime s kraljevskim udrugama. Ipak, Misiuga je na kraju uvjerio Adalberta Crisana, lokalnog partijskog sekretara, da odobri 'Zlatnu krunu' (Coroana de Aur), tvrdeći da je Drakula utjelovio bitku dobra protiv zla (izostavljajući spominjanje vampira).

Hotel je otvoren u aprilu 1974. i, iako njegov dizajn nije posebno aludirao na Drakulu, njegov se jelovnik temeljio na Harkerovoj večeri u romanu.

Potaknut uspjehom, Misiuga je odlučio izgraditi još jedan hotel na tačnom mjestu izmišljenog dvorca, ali je bilo teško dobiti podršku za drugi hotel u Bistrici. Ministarstvo turizma više puta je odbijalo zahtjeve za finansiranje. Tražio je pomoć Crisana i Mânzata i oni su smislili plan. Ceauşescu je bio strastveni lovac, posjećivao je Bistricu radi lova. Njemu su iznijeli svoj plan za hotel na prijevoju Bârgau, a Ceauşescu je odgovorio: 'Pa što vas sprječava da ga izgradite?'

Uz takvu podršku, Misiuga je mogao tražiti sredstva, spretno osiguravajući da niko u Bukureštu ne zna više o hotelu nego što je bilo potrebno. Projekt je predstavljen kao smještaj za turiste na putu prema oslikanim samostanima Bukovine.

Otvoren je kao hotel Tihuţa 1983. godine, nalik na dvorac i ukrašen životinjskim lubanjama. Nazvati hotel po Drakuli bilo je nemoguće tokom 1980-ih, kada je država postajala sve više neprijateljski raspoložena prema fenomenu Drakule. Unatoč tome što je tek nakon pada komunizma preimenovan u Hotel Castel Dracula, hotel je brzo postao popularan među fanovima Drakule, koji su pronašli ono što su dugo tražili. Visoko u Karpatima fikcija je postala stvarnost.

Kako je Misiuga uspio izgraditi dva hotela Dracula u vrijeme kada je država takav čin zabranila? Odgovor leži u međudjelovanju državne i lokalne vlasti u komunističkoj Rumuniji. Smatralo se da su komunistički režimi svevideći, ali to nije bio slučaj. U mjestima poput Bistrice, daleko od Bukurešta, država je bila slaba. Poduzetnici poput Misiuge mogli su raditi na marginama državne moći kako bi ostvarili lične ciljeve. Iskoristio je neznanje stranačke hijerarhije, dok je svoje inicijative predstavljao u skladu sa ekmonomskom politikom. Bistrica je postala centar turizma u Transilvaniji ali toliko nenametljivo da državne vlasti toga nisu bile svjesne.

Duncan Light je profesor na Univerzitetu Bournemouth i članak je objavio u magazinu History Today.