S obzirom da je predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Hrvatica, a ministar vanjskih poslova BiH Bošnjak, glavni pregovarač Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom mora biti Srbin.

Ovako su iz vladajuće koalicije Trojka-SNSD-HDZ prije nešto više od godinu dana, kada se pojavila priča o izboru glavnog pregovarača, obrazlagali dogovor da se i ta pozicija, po tada već ustaljenoj praksi, isporuči SNSD-u.

Mora biti Srbin

U međuvremenu su u Trojci spoznali da je SNSD "ruska podmornica", da je Milorad Dodik "Putinov čovjek" i da bi se SNSD-ov pregovarač "konsultovao sa Lavrovom", što u trenutku kada su zagovarali izbor njihovog kandidata valjda nije bio slučaj, pa su se predomislili. Sada bi da biraju drugog pregovarača. Ali i ovaj, kao i prethodno najavljivani, mora biti Srbin. Jer, kako su nam objašnjavali, predsjedavajuća Vijeća ministara je Hrvatica, a ministar vanjskih poslova BiH je Bošnjak...

Da bi BiH započela pregovore sa Evropskom unijom (da, iste one pregovore za koje su tvrdili da počinju još u martu 2024. godine), moramo usvojiti dva zakona, Zakon o VSTV-u i Zakon o Sudu BiH, te imenovati glavnog pregovarača. Da bi u ovoj godini dobili zeleno svjetlo iz Brisela, moramo to završiti najkasnije do 18. decembra.

Čak i da to uspijemo i iz Brisela odgovore: "Čestitamo, možete otvoriti pregovore", te pregovore nećemo otvoriti još najmanje godinu dana. Ono što slijedi je tzv. "screening", koji traje nekada kraće od godinu dana, a nekada duže, u zavisnosti od toga koliko je država već usklađena sa EU i koliko su joj institucije organizovane. Vi sad pogađajte hoće li nama godina dana biti dovoljna za "screening". Zemljama u regionu je, poređenja radi, uglavnom trebalo oko dvije godine.

Ali uzet ćemo optimističniju varijantu, u kojoj će državna vlast do 18. decembra usvojiti dva zakona i imenovati pregovarača, dobiti zeleno svjetlo i u kojoj će EU odmah započeti "screening" koji će trajati godinu dana. Nerijetko vremenski period od okončanja "screeninga" do otvaranja pregovora traje od šest do 12 mjeseci, ali ćemo mi zarad kreiranja ove optimistične varijante zanemarit taj vremenski međuprostor. To znači da bi u ovoj našoj najoptimističnijoj varijanti pregovore sa EU započeli u januaru 2027. godine.

U međuvremenu se u BiH održavaju Opći izbori i na osnovu njihovih rezultata se formira nova vlast. To bi vrlo izvjesno moglo dovesti do situacije da i ministar vanjskih poslova BiH i glavni pregovarač sa EU u trenutku otvaranja pregovora i u kasnijem procesu budu iz reda istog naroda – srpskog.

Naime, po dosadašnjem principu rotacija na čelu Vijeća ministara BiH, novi predsjedavajući je Bošnjak. Posljednji put kada je Bošnjak bio na čelu državne izvršne vlasti, Hrvati su kao prvu opciju birali Ministarstvo finansija i trezora BiH, a Srbi Ministarstvo vanjskih poslova BiH.

Činjenica da su Srbi i na pozicijama ministra vanjskih poslova BiH i glavnog pregovarača nije sama po sebi sporna, posebno ako se radi o osobama koje su dobronamjerne i zadovoljavaju stručne kriterije za obnašanje tih dužnosti, ali potpuno obesmišljava opravdanja na osnovu kojih se ta pozicija namjeravala isporučiti SNSD-u.

Besmisleno objašnjenje

To "objašnjenje" je kao svoj adut nudio Milorad Dodik, a "potpuno drugačiji pregovarači" iz Trojke su ga po navici objeručke prihvatili. Nakon što su na osnovu iskustva stečenog na Lokalnim izborima spoznali da ih sklonost ka podilaženju SNSD-u vodi ka izbornom debaklu, Trojka se predomislila, konačno uvidjela da je SNSD "ruska podmornica" i odustala od namjere da Dodiku predaju i tu poziciju. Ali nisu mogli tek tako odustati od ranije proklamovanog izgovora prema kojem predsjedavajući Vijeća ministara, ministar vanjskih poslova i glavni pregovarač moraju biti iz tri različita konstitutivna naroda.

To objašnjenje ne samo da je od samog početka besmisleno već otvara jednu ozbiljnu dilemu: Da li je Trojka svjesno išla da isporuči poziciju glavnog pregovarača Miloradu Dodiku jer ju je on zatražio ili su zaista toliko naivni da im je teza o potrebi predstavnika tri naroda na tri navedene pozicije tako lako prošla? S obzirom da i dalje uporno insistiraju na njoj, očigledno da je druga opcija odgovor na dilemu.

Prema trenutnom stanju, načinima na koji se proces izbora pregovarača vodi i sadržaju nacrta zakona koje moramo usvojiti, za evropski put BiH najbolje bi bilo da se te "evropske" odluke uopće ne donesu. Najopasnije za BiH i njen evropski put u ovom trenutku bilo bi usvajanje loših zakona kojima se, između ostalog, reduciraju ovlasti Suda BiH i dalje urušava nezavisnost pravosuđa, samo zato da bi neka politička stranka ili grupacija sebi mogla pripisati zasluge za formalni iskorak u integracijskom procesu.