Probudio sam se oko osam. Pokušao sam upaliti televizor. Nije bilo struje. Mama je ustala ranije. Potpaljivala je vatru. Valjalo je ložiti da bi se nešto skuhalo, da bi se ugrijala voda za veš. Druga ratna godina. Navikli smo na restrikcije. Bio je kraj maja, tada je i vanjska temperatura viša. Skoro će ljeto. Dodatni izvor toplote, u vidu vatre, u malom prostoru, činio je boravak gotovo nepodnošljivim.
Izašao sam napolje. Čuli su se glasovi ispod kuće. Na livadi, ograđenoj s tri strane bodljikavom žicom, dječaci su igrali fudbal. Igralište je najvećim dijelom bila ravno, a taj otvoreni dio bez ograde bio je blago valovit, čineći prirodni pad, prijelaz ka sljedećoj livadi, koja se nalazila odmah uz cestu. Lopta bi često završavala u dnu donje livade, uz ogradu. Došao sam do igrališta, a sa mnom još jedan dječak. Odmah su nas ubacili, po jednog u obje ekipe...
KAKO DEFINIRATI “OČIJUKANJE”
Livade su bile odvojene ili bodljikavom ili drvenom ogradom od oblica ili parmaka, tek toliko fizički razgraničene da ne bi stoka prelazila iz jednog posjeda u drugi. Kako bi se omogućila komunikacija, ne nekom dijelu bile su postavljene vratnice, dio ograde koji bi se mogao skinuti ili pomjeriti. Vratnice bi se pomjerale lijevo ili desno, unutra ili vani, u ovisnosti kako bi konfiguracija terena dopuštala, a sve kako bi hajvanu bilo omogućeno da nesmetano može ući ili izaći, ovisno o potrebi. Za ljude, negdje, na nekom dijelu ograde, gdje je bilo pristupačno, napravljen je stepenik, klupica i s jedne i druge strane, što je omogućavalo da se ograda može prekoračiti ako ste dovoljno visoki.
Igrali smo lopte, vikali jedni na druge, gurali se, driblali i šutali gumenjaču, lošu kopiju fudbalke, kada su krajem susjedne livade prema kućama, uz ogradu, naišle djevojčice naših godina. Onda smo se isprsili, “pehlivanili”, znajući da ćemo biti gledani barem krajičkom oka...
Fahro je ispucao loptu daleko preko gola. Pala je tik do klupice, u trenutku dok su djevojčice pokušavale prijeći. Preskočio sam ogradu, u trku. Stepenik na tom dijelu bio je na strmijoj padini i nešto viši u odnosu na ostale klupice. Ispucao sam loptu nazad i gotovo teatralno skočio na klupicu.
“Dođite, pomoći ću vam”, obratio sam se djevojčicama. Pomogao sam im da se popnu na klupicu. “Oho, pravi džentlmen”, naruga mi se djevojčica plave, blago kovrčave kose i plavih očiju dok sam još pružao ruku kako bih joj pomogao da se popne. Potegnuh je za ruku. Već narednog trenutka našla se na ravnoj podlozi klupice... Pogledah je pravo u oči i rekoh samouvjereno: “I drugi put!” Držala je providnu plastičnu kutiju s naslaganim audiokasetama. “Što je to u kutiji?”, upitah je dok smo stajali na klupici. “Magazin”, “Bebek i Armija B”, odgovori. “Mogu li dobiti te kasete, na dan ili dva?”, zamolih je. Sada smo već bili prošli s druge strane ograde, stajući u dvorištu ispred kuće Nijaza Č., automehaničara kojeg sam poznavao odavno. Do prije rata radio je u “Centrotransovoj” radionici, koja se nalazila ispod moje kuće u Olovu. “Može. Dođi do Arana, ondje ću biti popodne... Oko tri”, reče plavokosa djevojčica, blago se nasmiješivši. Mahnu mi rukom u znak pozdrava dok je silazila prema cesti... Nisam je uspio upitati ni za ime! Kako glupo, pomislih u sebi.
Vratio sam se na fudbalski teren. Utakmica je ubrzo bila završena. Poslije utakmice priđe mi Edo H., dvije godine stariji od mene, iz Ilijaša, sada u izbjeglištvu kod rodbine. “Ti to ‘očijukaš’ s Anerom!?, reče. “Definiši ‘očijukanje’?”, uzvratih. “Hm, još se praviš pametan, aaaaa?”, unoseći mi se u lice reče Edo. “To je Mirzina cura! Prođi je se, da ne bude problema!”, povišenim tonom uputi mi neki vid prijetnje. “Pričat ću s kim želim i koliko želim!”, uzvratih i odgurnuh ga od sebe. Bio sam viši od njega, s dužim rukama. U slučaju tuče, procjenjivao sam da će Edo izvući deblji kraj. Nisam kalkulisao da mu je “pola sela” rodbina. Potom su priletjeli i drugi dječaci, jedni u želji da me tuku, drugi praveći tampon-zonu, između mene i Edina pojačanog rođacima. “Vidjet ćemo se još”, poruči Edin, nakon što nas razdvojiše.
GDJE ŽIVI ARAN?
Otišao sam kući. Doručkovao. Mislio sam o djevojčici plavih očiju. Valjalo je saznati gdje je kuća od Arana. Izašao sam ponovo i krenuo u epicentar svih životnih radosti u selu. Na Krivaju. Vrijeme do tri provest ću s ribarima. Gledat ću kako love. Kažu da se životinjski svijet u rijeci u potpunosti obnovio. Nikada nije bilo više ribe. Jedni su to pripisivali ratu, da uslijed borbenih djelovanja ne radi industrija, ne radi decimirnica, ne ispuštaju se lakovi, boje i ostala hemija i otrovi s pilane... Drugi su bili uvjerenja da je to Božija milost “spuštena“ kako bi narod u ovim teškim vremenima lakše preživio. I dosta, iako već dvije-tri godine nije vršeno plansko poribljavanje, iako se već duži period nije vodilo računa o kontroliranom izlovu, Krivaja je bila puna ribe: škobalja, krkaca, klenova, lipljena, potočnih pastrmki... U velikom broju pojavila se i “kraljica slatkih voda”, njeno veličanstvo mladica.
Gledao sam ribare i rijeku priželjkujući da će neko uloviti mladicu. Odnekud se pojavio i Admir, mlađi “gazdin” sin. Petogodišnjak. “Gdje živi Aran?”, upitah ga. “Ko?”, zbunjeno me upita dječak. “Aran?”, ponovo postavih pitanje. Odgovori da ne zna. Pojavio se i Admirov stariji brat. Upitah ga isto. “Aran, ha, ha, ha.... Gdje živi Aran?”, smijući se nastavi Edin. “Aran ti je mjesto gdje prosijecaju dasku!”, reče još se podsmijevajući mom pitanju. “Znači brenta. Aran je brenta!”, naglas promrmljah. Konačno shvatih. Bilo je dovoljno ravnog prostora. U blizini gdje su slagane daske igrale su se djevojčice. “Aran” je vjerovatno ime brenda, poput Honde, Forda, Mercedesa... Ime ili prezime dodijeljeno modelu, koji će potom postati prepoznatljiv širom svijeta... Uostalom, nije ni važno. Bitno je stići kod “Arana” oko tri.
Ulov nije bio onakav kakav su očekivali ribari. Iz vode su izvukli tek nekoliko škobalja srednje veličine. Spakovali su štapove pola sata prije tri i otišli dalje. Baš na vrijeme, pomislih. Krenuo sam ka “Aranu”. Anera je s drugaricama već bila ondje. Ugledah je i povikah: “Hej, ćao!” Mahnula mi je. Izdvojila se iz grupe i krenula ka meni noseći sa sobom kasete. Ostale djevojčice su se smijuljile. Ćaskali smo o muzici, filmovima, knjigama, sat-dva ili više, nisam siguran... Vrijeme je brzo protjecalo. Anera je bila iz Olovskih Luka. Roditelji su joj se doselili iz Sarajeva sredinom osamdesetih. Izgradili su kuću. Otac joj je bio klesar. Izrađivao je nišane i nadgrobne spomenike. Mama je radila kao nastavnica ruskog jezika. “Pa dobro, otac ti sigurno ima posla. ‘Promet’ mu je i pojačan u ovim strašnim vremenima!”, rekoh bez razmišljanja. “Pored toga što si bezobrazan, ti bi da budeš i cinik!”, naruži me Anera. “Tačno. Gine se, ali se ne naručuju nišani. Nema se novca. Drugo, ostali smo bez ičega. Otac nema alata. Sve nam je spaljeno u Lukama”, reče Anera.
NATO IZNAD KRAJOLIKA
“Žao mi je. Oprosti. Nisam mislio ništa loše”, rekoh. “A ti, šta radi...” Nije stigla završiti ni rečenicu kada su se na nebu iznad sela Kalesije pojavili avioni. Sve je brundalo, grmjelo, kao da će svakog trenutka pasti avion ili će se srušiti Konjuh na naše glave... Probijen je zvučni zid. Nisam se plašio. Znao sam, “iz sredstva informiranja”, uspostavljena je zona zabrane letova, iznad Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Bilo je to diplomatska pobjeda našeg političkog rukovodstva. Avioni prijateljskih zemalja. Anera se dala u bijeg. Trčala je zapanjujuće brzo. Jedva sam je sustizao uzvikujući glasno da me može čuti: “NATO! NATO! NATO!”
Utrčala je u stan, prizemni dio kuće u kojoj je živjela, a potom preko dnevnog boravka, onako u patikama, u garažu, strčavši u kanal za auto koji je bio sa svih strana zaštićen debelom daskom i preuređen za sklonište... Za njom sam utrčao i ja i dalje vičući iz sveg glasa: “NATO, NATO...” Potom su pristigli i njeni roditelji i mlađe dijete, vjerovatno brat. Stajala je u ćošku kanala, užasnuta, tresući se od straha. Prva je do nje stigla njena mama, zagrlivši je, a potom i otac koji je donio čašu vode. Trajalo je to desetak minuta, dok je nisu uvjerili da nema opasnosti, da može slobodno izaći.
Iz garaže smo prošli kroz hol i došli nazad u dnevni boravak. Anera je i dalje bila u stanju šoka. Nije progovarala, samo je klimala glavom, u znak odobravanja, razumijevanja onoga što su joj govorili.
Ponudiše mi da sjednem. “Ti si vjerovatno ovaj novi, iz Olova, što ste se prije nekoliko dana doseli ovdje. Kulo, bješe?”, upita me njen otac Muharem. “Da. Ja sam najnovija izbjeglica ovdje. Na proputovanju po peti put”, rekoh na neki sarkastičan način, umoran od objašnjavanja što sam, ko sam, odakle sam...
“Može li sok od zove?”, upita me njena mama. “Može. Šta god”, odgovorih nezainteresirano. Sjedio sam u narednih dvadesetak minuta u izbjegličkom stanu Muharema, Merime, Anere i Aladina...
Pričali smo tek toliko da se nešto kaže, o ratu, o izbjegličkom iskustvu... Nenadano sam upoznao u jednom danu i Aneru i njenu porodicu... Njen otac ispričao mi je kako je Anera bila na otvorenom u Solunu (drugo naselje po veličini u Općini Olovo, op. a.) u trenutku bombardiranja, prije nešto manje od godinu. Otuda i taj strah, anksioznost, grč, trauma...
Anera se malo pribrala... Pozdravili smo se i izašao sam napolje.
Još je bio dan. Proljetni. Pun topline. Pun poleta, pozitivne energije, što su ga donosili sunce, planinski zrak, rijeka, osmijeh jedne plavooke djevojčice i uhu ugodno zujanje aviona sjevernoatlantske alijanse, dok poniru i probijaju zvučni zid iznad Bosne i Hercegovine.
Odsječena su krila srpskim, srbijanskim, četničkim, agresorskim letjelicama, avionima i helikopterima bivše JNA. Ostali su prizemljeni... U nekoj neravnopravnoj borbi, u kojoj je braniocima uveden embargo na uvoz oružja, to se činilo kao fer potez. Agresoru je bila “svezana“ jedna ruka.
Osjećao sam se euforično prvi put od početka rata... Širila su mi se prsa... Vjerovao sam da će uz NATO avijaciju na nebu i Armiju RBiH na zemlji neprijatelj konačno biti zaustavljen. Uz Božiju pomoć, nećemo biti Srbija! Nećemo biti drugorazredni građani! Bio sam sigurniji da će mir doći. Vratit ću se rodnom kraju, kući u Olovo, ma kako teško bilo u ovom trenutku... Ma kako prepadnuti i traumatizirani bili, baš poput Anere, sloboda se činila bližom... Od uzbuđenja, od zraka, od euforije, od sunca, od nekontrolirane dragosti, vrištao sam cijelim putem prema izbjegličkom domu: “NATO, NATO!!!” Prolazile su žene, mlađa djeca, mještani, iščuđavajući se, ne znajući šta mi se dešava.
I nije me bilo briga što će ko misliti. Bosanskim nebom više neće špartati neprijateljske letjelice i to je jedino bilo bitno!