Prošlog petka, fudbalska reprezentacija Egipta ispisala je historiju. Faraoni su u tijesnoj utakmici pobijedili Australiju i postali druga arapska nacija koja se plasirala u osminu finala Svjetskog prvenstva 2026. godine.

Ogrnut palestinskom zastavom, egipatski selektor Hossam Hassan posvetio je pobjedu svog tima narodu Gaze, od kojih su mnogi utakmicu pratili uživo među ruševinama.

Fudbal je za urugvajskog pisca Eduarda Galeana bio "ogledalo svega". Ova "prelijepa igra", tvrdio je, oduvijek je odražavala karakter svijeta u kojem se igra – i na suncu i u hladu.

Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo nije bilo drugačije. Ono je legitimiziralo pojavu obnovljenog imperijalnog barbarstva, dok je istovremeno kolektivnom radošću potvrđivalo našu zajedničku ljudskost.

Samo nekoliko dana prije nego što je palestinski narod proslavio "panenku" egipatskog kapitena Mohameda Salaha na stadionu u Dallasu, izraelske snage su smrtno ranile Saleema al-Ashqara, 32-godišnjeg palestinskog golmana koji je tražio gorivo za kuhanje svojoj trudnoj supruzi.

Podrška Izraelu

Argentina, zemlja koja se našla na pogrešnoj strani historije

On je bio jedan od 567 sportskih radnika i fudbalera u Palestini koje je Izrael ubio od oktobra 2023. godine.

Ovo takmičenje je savršena metafora za svjetski poredak koji sije pokolj, iscrpljuje resurse i negira suverenitet širom globalnog Juga.

Ovi zločini – za koje FIFA još uvijek nije sankcionirala Fudbalski savez Izraela – nisu pokolebali palestinski narod.

U utorak su se mase okupile u gradu Gazi kako bi gledale utakmicu Egipta protiv Argentine i Lionela Messija. Izraelski genocid je oštetio ili uništio 90 posto objekata u enklavi, istovremeno uništivši elektroenergetsku mrežu Gaze, pa su se projekcije utakmice oslanjale na male električne generatore.

Djeca su mahala zastavama na ruševinama sravnjenih zgrada, a navijači su klicali Yasseru Ibrahimu zbog prvog gola na zemlji gdje su nekada stajali njihovi domovi.

Kolonijalni rasizam

Pa ipak, čak je i ovaj kratki predah bio previše za izraelske okupacione snage. Sat vremena prije početka utakmice, Mohamed al-Wahidi, humanitarni radnik koji je organizirao prijenos uživo iz grada Gaze, ubijen je u izraelskom napadu na putu prema utakmici.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu odabrao je upravo sedmice Svjetskog prvenstva za eskalaciju rata protiv palestinskog fudbala, ali FIFA nije spremna dopustiti da to skrene pažnju s "najuspješnijeg događaja u historiji".

"Prekrasni" turnir koji je najavio predsjednik FIFA-e Gianni Infantino doveo je do privođenja i deportacije vrhunskih sudija, višesatnih ispitivanja igrača, dok je predsjedniku Palestinskog fudbalskog saveza u potpunosti odbijena viza. Sve je to omogućeno zahvaljujući nekažnjivosti koju FIFA dopušta izraelskim zločinima protiv čovječnosti.

Time što uporno ne poziva svoje članice na odgovornost, krovna kuća svjetskog fudbala odobrila je ponovnu pojavu kolonijalnog rasizma koji su američke vlasti posljednjih sedmica podjednako primjenjivale na navijače, trenere i sportiste.

Ovo nije puko "miješanje politike u sport". To je javno odobravanje washingtonskog imperijalnog projekta pred očima cijelog svijeta.

Sport ili politika

FIFA-ini dvostruki standardi u globalnoj geopolitici

Infantino, koji je nekada insistirao na tome da "fudbal treba ostati izvan politike", pažljivo je isklesao ulogu FIFA-e kao pouzdanog saučesnika u napadu američkog predsjednika Donalda Trumpa na međunarodno pravo.

Ništa nije zabranjeno kada je u pitanju udovoljavanje glavnom domaćinu turnira 2026. godine, čak ni odluke na terenu. Trump, kojem je Infantino u decembru 2025. uručio prvu FIFA-inu nagradu za mir, navodno je samo jednim telefonskim pozivom uvjerio fudbalske vlasti da ponište suspenziju američkog napadača i najboljeg strijelca Folarina Baloguna.

Iako su se mnogi fokusirali na sumnjivu prirodu ove odluke, to bi podrazumijevalo da FIFA još uvijek drži do principa sportskog duha. Iranska reprezentacija, kojoj je zabranjeno postavljanje baznog kampa unutar granica SAD-a, zna da to nije slučaj.

I oni nisu jedini. Uoči prve utakmice Haitija, FIFA je zahtijevala da tim izmijeni dresove kako bi uklonili podsjećanje na revoluciju kojom je stvorena prva crnačka republika na svijetu, uz obrazloženje da su "političke poruke" zabranjene.

Meksiko, koji neće biti domaćin nijedne utakmice nakon osmine finala, slično je upoznat s bezočnošću turnira, a da ne spominjemo milione navijača koji nisu mogli prisustvovati utakmicama zbog "dinamičkog određivanja cijena" ulaznica.

Kolektivni identitet

FIFA se, baš kao i glavni domaćin prvenstva, odrekla iluzije fair playa, što je izazvalo osudu čak i njenog ozloglašenog bivšeg predsjednika Seppa Blattera. Galeano je bio u pravu: sjenka imperijalizma nadvila se nad turnirom.

Takmičenje je savršena metafora za svjetski sistem koji sije pustoš, iscrpljuje resurse i negira suverenitet širom globalnog Juga kako bi podstakao razvoj na Sjeveru. Zauzvrat za pretvaranje Svjetskog prvenstva u predstavu Trumpovog teatra, FIFA očekuje rekordne prihode od 13 milijardi dolara.

Međutim, u nekim trenucima sunce je ipak zasjalo. Pojednostavljeni portreti nacionalnog identiteta uvjetovani vjerom ili bojom kože raspali su se na terenu. Više od polovine članova američke reprezentacije, naprimjer, ima dvojno državljanstvo. Naime, šesterica su rođena izvan SAD-a, dok ostali potječu iz imigrantskih porodica.

Nacionalne fudbalske reprezentacije, kako je tvrdio britanski historičar Eric Hobsbawm, predstavljaju zemlje u javnoj svijesti: "Zamišljena zajednica miliona čini se stvarnijom kao tim od jedanaest imenovanih ljudi", napisao je. Zato je prisustvo multikulturalnih timova zadalo udarac etnonacionalizmu Trumpa i njegovih ideoloških saveznika.

SAD, vize i protesti

Igra pod pritiskom: Zašto je Iranu Mundijal 2026. godine teži od ijednog turnira do sada?

Nakon što je u februaru objavio nezakonit i ničim izazvan rat Iranu, američki predsjednik se nadao da se iranski tim uopće neće pojaviti. Umjesto toga, ekipa je dočekana raširenih ruku i smjestila je svoj kamp u Meksiku, koji je i sam bio meta ponovljenih prijetnji američkom invazijom.

Stanovnici Tijuane organizirali su zabave za gledanje utakmica Irana i zaslužili zahvalnost tima: "Vaš čin će ostati u našim srcima", objavila je reprezentacija na društvenim mrežama nakon kontroverznog ispadanja iz grupne faze.

Daleko od naslovnih strana, solidarnost fudbalskih navijača potvrdila je ono što svijet već dugo zna. Dok korporativno vodstvo FIFA-e može biti zadovoljno pretvaranjem igre u jednu dugu TV reklamu, sam sport ostaje rijedak protuotrov za otuđenje i prijezir.

U eri pojedinca, fudbal ostaje ono što je Galeano identificirao kao "iskonski simbol kolektivnog identiteta". To je simbol daleko snažniji od podmitljivosti Infantina, simbol koji još uvijek okuplja narod Gaze tokom 90 minuta prkosa pokušaju njihovog brisanja.

Fudbal, to "ogledalo svega", još jednom je odrazio svjetske proturječnosti, ističući sve veći jaz između onih koji vole ovu prelijepu igru i onih koji njome upravljaju, piše Coll McCail, pisac i aktivist sa sjedištem u Škotskoj te član Progresivne internacionale, za Middle East Eye.