Tokom predizborne kampanje 2024. godine, američka politika ne samo da se suočava s unutarnjim izazovima, već i s kompleksnim međunarodnim odnosima. U središtu intrigantnih političkih interakcija nameću  se ključni akteri poput Baracka Obame, Kamale Harris, Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua. Njihove međusobne veze oblikuju političku geografiju Sjedinjenih Američkih Država, ali i globalnu dinamiku, osobito onu koja se tiče Bliskog Istoka.

Preispitivanje naslijeđa demokrata

Bivši predsjednik Barack Obama i trenutna potpredsjednica Kamala Harris predstavljaju dio demokratske strategije koja se oslanja na nastavak njegovog političkog naslijeđa. Obama je poznat po svom pokušaju da redefinira američku vanjsku politiku prema Bliskom Istoku, promovirajući dijalog i multilateralizam. Njegov fokus na diplomatske odnose s Iranom kroz nuklearni sporazum 2015. godine bio je ključan korak prema stabilizaciji tog regiona, ali je izazvao protivljenje republikanskih lidera i Izraela.

Kamala Harris, s druge strane, pokušava balansirati između potrebe da se osigura podrška jevrejske zajednice u Americi i želje da osvoji glasove muslimanske zajednice. Ova strategija podrazumijeva osudu nasilja i ratnih sukoba, ali također i priznanje složenosti situacije na terenu. Harris je nastojala jasno staviti do znanja da će se zalagati za mir, ali njen pristup ostaje pod stalnim nadzorom opozicije koja tvrdi da su njene politike propalestinske.

Povezivanje sudbina Trumpa i Netanyahua

Donald Trump i Benjamin Netanyahu su se tokom Trumpovog predsjedništva vezali kroz zajedničke političke interese i strateške ciljeve. Trumpova podrška Izraelu bila je očigledna kroz njegovu odluku o premještanju američke ambasade u Jerusalem, što je naišlo na široku podršku među američkim jevrejima, ali i kritike među arapskim i muslimanskim zajednicama. Ova odluka je dodatno učvrstila njegovu reputaciju kao "prijatelja Izraela", dok je s druge strane izazvala oprečne reakcije među muslimanskim biračima.

U svojoj nedavnoj telefonskoj komunikaciji s Netanyahuom, Trump je jasno stavio do znanja svoju podršku vojnim akcijama protiv Hamasa i Hezbollaha. Ovaj odnos, koji je izgrađen na zajedničkim interesima u sigurnosti i stabilnosti regije, dodatno je ojačan Trumpovom porukom ratnom zločincu Benjaminju Netanyahuu "Do what you have to do" (Radi ono što moraš da uradiš) što ukazuje da mu daje slobodne ruke. Štaviše, Trump je u razgovoru sa ubicom palestinske djece izrazio divljenje izraelskim vojnim operacijama i ohrabrio Netanyahua da preduzme sve potrebne mjere za odbranu Izraela. Ovakav pristup ne samo da učvršćuje njegovu poziciju među jevrejskim biračima, već paradoksalno predstavlja način kako Trump nastoji privući simpatije muslimanskih birača.

Naime, Trumpova strategija privlačenja muslimanskih birača složena je i često kontradiktorna. S jedne strane, on održava snažnu podršku Izraelu, što može izazvati zabrinutost među muslimanskim zajednicama, posebno s obzirom na njegovu prošlu politiku kao što je uvedeni "muslimanski ban" u vezi imigrantskih politika te podrška kontroverznim mjerama koje su se smatrale antimuslimanskim. Ipak, Trump je svjestan da su muslimanski birači, posebno u državama s velikim brojem muslimanskih stanovnika poput Michigana, značajan demografski faktor.

Kako bi smanjio tenzije i pokušao pridobiti povjerenje muslimanske zajednice, Trump se angažira s lokalnim vođama i organizacijama koje predstavljaju muslimanske interese. Na primjer, njegovi suradnici, uključujući Lindseyja Grahama, aktivno su se trudili privući pažnju muslimanskih birača u Michiganu, govoreći im o američkim politikama koje su usmjerene na suzbijanje iranske agresije. Ovakve izjave imaju za cilj uvjeriti muslimanske zajednice da Trump, unatoč svojoj prošloj retorici, može biti saveznik u borbi protiv prijetnji koje dolaze iz Irana.

Tokom ovog mjeseca Trump je održao sastanak s lokalnim muslimanskim liderima u Detroitu, gdje su razgovarali o važnim pitanjima koja se tiču obrazovanja, zapošljavanja i sigurnosti. Ovi sastanci su osmišljeni kako bi se stvorila slika Trumpa kao otvorenog i pristupačnog lidera, u suprotnosti s njegovim prethodnim izjavama koje su se mogle shvatiti kao isključive.

Nadalje, Trumpova kampanja je sponzorirala reklame koje su nastojale prikazati Harris kao nekoga ko se suprotstavlja propalestinskim protestima, a istovremeno se hvalila Trumpovim postignućima u normalizaciji odnosa između Izraela i nekih arapskih država kroz tzv. Abrahamske sporazume. Ova licemjerna strategija je namijenjena jačanju njegovog imidža kao lidera koji može donijeti stabilnost i sigurnost u regiji, što bi trebalo privući pažnju muslimanskih birača.

Međutim, izazov ostaje u tome što su mnogi muslimanski birači posve opravdano još uvijek skeptični prema Trumpovoj iskrenosti i sposobnosti da ispravi štetu koja je učinjena njegovim ranijim politikama. Ova skepsa proizlazi iz straha da njegove trenutne izjave predstavljaju samo taktiku predizborne kampanje.

Na tom fonu, Trumpov igrač, senator Lindsey Graham, javno je iznosio slične poruke o potrebi za promjenama u Palestini, naglašavajući da Trump prepoznaje korupciju u palestinskoj vlasti i da bi vođenje politike prema Izraelu i Palestini trebalo biti usmjereno na sigurnost Izraela i stabilnost regije. Ovo stajalište predstavlja pokušaj da se izgradi slika Trumpa kao lidera koji je spreman poduzeti teške odluke za očuvanje mira i sigurnosti.

Izraelsko-američke licemjerne igranke

Netanyahu je bio jedan od prvih stranih lidera koji je podržao Trumpa tijekom njegove predsjedničke kampanje 2016. godine, a ta podrška je ostala čvrsta i tokom trajanja Trumpove administracije. Netanyahuov pristup Trumpovoj vanjskoj politici bio je strateški: oslanjao se na Trumpovu podršku kako bi osigurao sigurnost Izraela i potvrdio svoju poziciju unutar domaće politike.

Tokom posljednjih godina, Netanyahu je javno naglašavao važnost Trumpovih politika, posebno kada je riječ o Iranu i sukobu s Palestincima. Njegov odnos s Trumpom bio je ključan u ostvarivanju tzv. "Abrahamskih sporazuma", koji su doveli do normalizacije odnosa između Izraela i nekoliko arapskih zemalja, to jest strategije razbijanja bilo kakve mogućnosti širih muslimanskih saveza. Prema toj strategiji Iran se predstavlja kao glavna prepreka miru i “osovina zla” zajedno sa svojim saveznicima u Libanu i Palestini. No, ovi sporazumi su Trumpovoj administraciji omogućili da predstavi značajan vanjskopolitički uspjeh, ali su također doveli do složenih političkih reakcija unutar palestinske zajednice.

Sporazum o normalizaciji odnosa između Izraela i UAE potpisan je 13. augusta 2020. godine. Nakon UAE, Bahrein je takođe pristupio normalizaciji odnosa s Izraelom. Sporazum je potpisan 11. septembra 2020. godine u Bijeloj kući. Maroko je također pristupio Abrahamskim sporazumima, najavljujući normalizaciju odnosa s Izraelom 10. decembra 2020. godine. Ovaj sporazum je bio dio šireg dogovora koji uključuje američko priznanje marokanske suverenosti nad Zapadnom Saharom.

Saudijska Arabija nije formalno potpisala Abrahamske sporazume, ali je bila ključna figura u njihovom razvoju. U septembru 2020. godine, nakon potpisivanja sporazuma između Izraela i UAE, pojavili su se nagovještaji da bi Saudija mogla slijediti taj primjer i normalizovati odnose s Izraelom. Međutim, Saudijska Arabija je insistirala na uslovima, uključujući rješavanje palestinskog pitanja, prije nego što bi se obavezala na formalnu normalizaciju. Tokom 2021. i 2022. godine, bilo je nekoliko izvještaja o tajnim pregovorima između Saudijske Arabije i Izraela, ali ništa nije rezultiralo formalnim sporazumom. U srpnju 2023. godine, izvještaji su sugerirali da su Saudijska Arabija i Izrael ponovno pokrenuli razgovore o mogućoj normalizaciji odnosa. Ovi razgovori su uključivali i Sjedinjene Američke Države kao posrednika, s ciljem postizanja sveobuhvatnog sporazuma.

Trumpov i Netanyahuov odnos također je bio obilježen nesuglasicama. Na primjer, Netanyahu je bio skeptičan prema Trumpovoj politici prema Palestincima, strahujući da bi eventualni sveobuhvatan mirovni sporazum između Izraela i Palestinaca, koji bi uključivao pitanje granica, status Jeruzalema, prava povratka palestinskih izbjeglica i sigurnosna pitanja, mogao ugroziti izraelske interese. Ipak, njihova zajednička agenda oko pitanja sigurnosti i protivljenja Iranu često je prevladavala nad tim nesuglasicama.

Osjećaj nesigurnosti i promjena u političkom diskursu

Kako se predizborna kampanja nastavlja, osjećaj nesigurnosti među biračima raste. Američka javnost postavlja pitanja o budućnosti vanjske politike, posebno u svjetlu trenutnih tenzija na Bliskom Istoku. Dok Trump nastoji održati sliku lidera koji je sposoban donijeti teške odluke, Biden i Harris se fokusiraju na dijalog i suradnju, naglašavajući potrebu za stabilnošću i mirom.

U ovoj dinamici, Bidenova administracija se suočava s izazovom kako zadržati podršku jevrejske zajednice dok istovremeno ne zanemari mišljenja i stavove arapskih i muslimanskih birača. Njihovo zalaganje za obnovu nuklearnog sporazuma s Iranom također može izazvati podjele unutar stranke i šire javnosti, jer se mnogi protive bilo kakvom obliku kompromise s Teheranom.

Na pitanje vojne podrške Izraelu Harris nije direktno odgovorila, ali je sugerisala da će vojska SAD-a nastaviti pomagati Izraelu ako pobijedi na predsjedničkim izborima. Iako je istaknula patnje Palestinaca, Harris nije rekla da li će postojati uslovi za transfer oružja Izraelu. "Da budem jasna, uvijek ću se boriti za pravo Izraela da se brani i uvijek ću osigurati da Izrael ima sposobnost da se brani”, izjavila je kada je prihvatila demokratsku nominaciju.

Trump je kritikovao Bidena zbog prijetnje da će zadržati određeno ofanzivno oružje iz SAD-a za Izrael, ali nije direktno naveo kakva bi bila njegova politika prema vojnoj pomoći. Njegova kampanja je sugerisala da će se vojna pomoć nastaviti. "Kada se predsjednik Trump vrati u Ovalnu kancelariju, Izrael će ponovo biti zaštićen, Iran će ponovo biti u finansijskim problemima, teroristi će biti progonjeni, a krvoproliće će prestati", napisala je Karoline Leavitt, nacionalna portparolka kampanje, u e-mailu za The Post u maju, bez odgovora na konkretna pitanja o njihovoj planiranoj politici.