Kad čovjek odseli s ovoga svijeta, postaje mejit, tijelo ili dijelovi tijela onoga koji je preselio na ahiret, u onostrano, a “posmrtni ostaci” vraćaju se zemlji jer su od zemlje i nastali. Za umrlog se pobrinu bližnji, krvni srodnici ili prijatelji, vojne komande ili državne strukture, socijalne ili humanitarne ustanove.

Putovanja u “bijeli svijet” i povratak iz njega, donedavno bi daljinama gotovo nedosegnut, putnički i komunikativno bio je neusporedivo udaljeniji nego danas, u stoljeću brzih transportera – poginuli i umrli sahranjivali su se u mjestima gdje bi ih smrt zatekla. U mnogim bh. gradovima postoje i danas groblja za “strance i samoubice”, ali i poneko zaštićeno vojno groblje stranih vojnika umrlih ili poginulim na ratnom poprištu na području Bosne i Hercegovine, poput Vojnog austrougarskog groblja u Mostaru.

Takvih staništa mrtvih, greblja i harema naših predaka ima u zemljama teških ratova, prije svega na području Austro-Ugarske Monarhije. Na jedno od njih sam godinama vodio članove zagrebačkog Kulturnog društva Bošnjaka Preporod. To je bila prava počasna akademija žrtvama iz Prvog svjetskog rata poginulim (i ranjenim, pa kasnije u bolnicama umrlim vojnicima 2. bošnjačke regimente) na osvajačkom pohodu vojnog zauzimanja italijanske kote Monte Meletta. Bošnjaci su je, za interese Monarhije, osvojili uz ogromne žrtve 7. jula 1916. – da je ostalo upamćeno sve do najnovijih vremena. Cijena je bila preskupa. Poveće groblje u selu Lebringu pokraj Graza – puno je naših predaka, kršćana i muslimana, tada imenovanim zajedničkim imenom - Bošnjacima.

Kad se s autoputa uđe u selo i krene kroz obrađena polja prema šumi u kojoj je impozantno groblje velike urednosti i zagonetne smirene ljepote, podižu nam se u svijesti imaginarne zavjese skrivenih sjena naših zaboravljenih predaka. Ali nisu ih zaboravili Austrijanci. Groblje je savršeno čisto, svaka travka je podšišana, drveće iznad drvenih križeva i drvenih nadglavnih bašluka – uredno okresano, šumske staze nanovo porubljene i nasute šljunkom... to šumsko skrovito mjesto postaje mjesto ekumenskog susreta triju predstavnika vojnih i narodnih zvaničnika, sa zastavama i vojnim uparađenim generalima austrijskim, italijanskim i bosanskim! Svake godine 5. jula obilježava se dan Monte Melette i njezinih žrtava, održe se govori istaknutih društvenih, kulturnih ili vojnih znamenitih ličnosti, a posljednjih sam, poratnih godina, ondje dovodio zagrebačke Bošnjake i slušao Christine von Kohl, Aloisa Mocka i, najposlije, svog dragog prijatelja, svog Mostarca, akademika dr. Smaila Balića.

Kad god bih došao u austrijsko selo Lebring na Bošnjačko groblje, postidjelo bi me jedno sjećanje: I nehotice bi mi izvirali prizori vojnog austrougarskog groblja u Mostaru. Obuzeo bi me stid jer mi se jednostavno nametala užasno devastirana slika razbijenih spomenika, polomljenih ploča, od kovana željeza zaštitnih grobnih ograda, u zemlju potonulih kamenih križeva, pa i poneke još čitke riječi u memorijalnim nadgrobnim zapisima roditeljske tuge nad sinovima-vojnicima, patosa i patetike visokim vojnim starješinama, vojnim policajcima, u njemačkom jeziku, u poljskom, u češkom, ispisanih starom goticom i latinicom...

Austrougarska vojna okupaciona struktura Mostara zacijelo ga je utemeljila prvih mjeseci svoje uprave 1878, ali se prvi put u pisanom dokumentu spominje kasnije, u glavnoj knjizi netom utemeljene gruntovnice grada Mostara u godini 1890. Upisano je u gruntovni uložak broj 3155, pod tačkom 28, među ostalih upisanih 98 katastarskih čestica pod površinom od 5.890 m², k. č. 2410/73, pod nazivom GROBLJE. Kasnije će biti prošireno na ukupno 13.400 kvadratnih metara.

Rijetki u Mostaru znaju da takvo groblje uopće i postoji. Groblje je locirano na južnom izlazu iz grada, iza prvog kružnog toka, u zoni Opina, kojim počinje prostor Bišća polja. U neposrednoj je blizini Energopetrolova benzinska pumpa – kroz visoku žičanu ogradu naziru se ostaci ostataka bezobzirno pokradenog i sramotno zapuštenog groblja. Kad sam ga ovih martovskih dana posjetio, nisam nikako mogao pronaći ulaz u groblje – oko njega je podignuta visoka žičana ograda kojom se štiti. Šta štiti? Ne štiti se više ništa.

Dao sam se u potragu za ulazom: Na jednom mjestu, sa zapadne strane, vidjeh da je žičana ograda dobrano razvaljena i rastrgnuta u dijelu gdje graniči s dvorištem usnule trokatne zgrade. Preda mnom se pružao golemi prostor veličine nogometnog igrališta. Na rubu sjevernog zida bijela je kapela. Od kapele do sredine groblja – nema ništa; potpuno prazni prostor, kao da je preoran i napušten. Djeluje surovo i divlje. Bit će da su u tom dijelu pokapani siromašni, obični vojnici bez činova, potrošno topovsko meso svake ratne kalkulacije. Tu su vjerovatno našli posljednje utočište niži administrativni službenici austrougarske gradske uprave pridošli iz Monarhije. Na njihovim su grobovima bili drveni križevi, davno istruhli i nestali... Kosti su sigurno još tu, ispod plitkog sloga šljunkovite zemlje.

Na sredini grobljanske poljane, poput vojnog jednoreda na smotri – niz je visokih, masivnih kamenih spomenika, podignutim očito osobama iz više oficirske nomenklature, komandanata ili političkih faca, ali i istaknutih vojnih liječnika, ponekom suprugom u blizinu značajnog muža i viteza. Nema zbijenih nakupnina spomenika – sve djeluje raštrkano, izgubljeno i zalutalo, razbacano. Neki se veliki križevi, istrgnuti iz postolja, naslonjeni na slučajni, nepripadajući, tuđi obelisk. Tu vidim i neobično, stepeničasto konstruirano spomen-obilježje. Takvih sam našao još nekoliko, sličnih. Kao i postamenata, pravilnih kvadratastih oblika, bez svojih spomenika koji su nekoć stajali na njima.

Na koliko-toliko sačuvanim spomenicima, iznad slovnih redaka, najčešće je u kamenu urezan križ ili grafem profesionalnog, karijernog i vojnog simbola (sablja, balčak mača, ali i jedan dojmljivi lovorov vijenac...).

Istočnu i južnu stranu groblja rubi povisoki kamenom zidani zid. I on je, taj istočni, provaljen na sredini svoje dužine toliko da slobodno može ući provalnikov kamionet. Na sredini južnog zida otvorena je kapela, koju čini betonska ploča oslonjena s prednje strane na dva stuba, a stražnjim se dijelom na južni zid odupire.

Vraćam se prema izlazu, osvrćući se na pustoš koju ostavljam iza leđa. Tužni spomenici od sivog, bijelog, žutog i crnog kamena iz Hercegovine, nerijetko i iz korita Neretve, udaljene 200-tinjak metara zapadno, preko ceste M-17.

Mislim se kako je to moguće da se primjena Ženevske konvencije o zaštiti grobišta poraženih vojski ne primjenjuje u našim malim zavičajima punim merhameta i kršćanskog milosrđa.

U Vojno austrougarsko groblje kopalo se i prije izdanog gruntovnog uloška 1890, ali i nakon nestanka Austro-Ugarske Monarhije u godini 1918. Miletić, uvidom u župne knjige umrlih i pokopanih, utvrđuje da nije bilo pokopa između 1933. i 1941. godine. U knjigama pronalazi 15 stranih i domaćih katoličkih imena, kojima je zajedničko samo to da su djelovali u Mostaru, neki i kao vojna lica u NDH – te da su pokopani za vrijeme II. svjetskog rata, između 1941. i 1945. u Vojnom austrougarskom groblju.

Inače, ima tvrdnji da je “već u aprilu 1941., nakon nekoliko dana balkanske kampanje Trećeg rajha, tamo pokopan poginuli Branko Drakulić, pilot čije je grobno mjesto i danas u dobrom stanju i čija ploča prikazuje propelersku ravninu”. Tokom rata, piše Miletić, u tom su groblju sahranjivani poginuli ili umrli italijanski i njemački vojnici. Italijani su, kaže autor, neke svoje sahranjene suborce ekshumirali i prenijeli u Italiju, dok Nijemci to nisu radili.

Početkom 1945. u južnom dijelu groblja sahranjen je jedan broj boraca NOV umrlih u bolnici, ali su poslije rata obavljene ekshumacije svih poginulih. “Ipak, kaže jedan izvor – mjesto se još koristilo kao groblje do 1952. godine. Te je godine tamo pokopan posljednji vojnik, pripadnik Jugoslavenske narodne armije.”

Poslije II. svjetskog rata iz groblja je odneseno sve što se moglo nositi, a tome je osobito pogodovalo kad općina preko noći donosi zakon o proglašenju groblja – pašnjakom!

Zanimljivo je da je ipak jedan spomenik gotovo u potpunosti sačuvan. Na grobnoj je mramornoj ploči ime plemenitog liječnika vojne bolnice: Antoan Fojarewitz. Liječio je sve koji su mu se obratili. Na svojim je kućnim vratima imao ceduljicu na kojoj je pisalo: Siromašne liječim besplatno.

Odmah nakon oslobođenja Jugoslavije od agresije fašističkih Hitlerovih i Mussolinijevih crnih falangi, te sloma tzv. Nezavisne Države Hrvatske, kao i fašističkih pokreta – ustaškog i četničkog, Aleksandar Ranković 1945. godine donio je savezni zakon koji je diktirao svim ministarstvima unutrašnjih poslova svake pojedinačne republike (Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije). Zakon o uništavanju “neprijateljskih grobova i grobalja”, u koji su, nerijetko i uz veliku pompu, sahranjivani tokom četverogodišnjeg rata na cijelom državnom prostoru.

O kakvom se zakonu radilo, hvalevrijednu je znanstvenu studiju napisao dr. Vladimir Geigerov iz Zagreba, a objavio ju je u Istoriji, 2, 2016. Njezin sažetak prenosim u cjelini:

Namjera potpunog i radikalnog obračuna jugoslavenskih komunista s neprijateljem neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata bila je i odluka Ministarstva unutrašnjih poslova Demokratske Federativne Jugoslavije od 18. maja 1945. o uklanjanju grobalja i grobova „okupatora“ i „narodnih neprijatelja“, koja je obuhvatila groblja i nadgrobne spomenike vojnika njemačke, talijanske i mađarske vojske te ustaše, četnike i slovenske domobrane. Nakon Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji i Sloveniji, grobovi i groblja poginulih partizana i grobovi i groblja žrtava fašističkog terora zakonima su bili zaštićeni i uređivani i održavani, a grobovi i groblja neprijateljskih vojnika i grobovi suradnika okupatora ostali su izvan zakona. I tako je bilo sve do raspada SFRJ.

Taj se zakon “šutnjom protezao i odobravao”, potpuno slobodnom interpretacijom, i na groblja iz prethodnih razdoblja, prije svega na “mrske neprijatelje austrougarskog”, a nerijetko i “turskog razdoblja”, pod različitim izgovorima. Mada se taj zakon nije izravno odnosio na Vojno austrougarsko groblje u Mostaru, njime je bila otvoreno i slobodno svako otuđivanje ili devastiranje “švapskog groblja”.

Nove vlasti su nakon oslobođenja zemlje 1945, pod krinkama različitih opravdanih i nužnih rušenja muslimanskih harema u Mostaru, najčešće navodili – “širenje, urbanizaciju i modernizaciju Grada Mostara”. Tim su razlogom pravdali i prebacivanje Željezničke stanice iz centra grada na lijevoj strani grada, na istočnu stranu, na Veliki carinski harem. O tom je ostalo upamćeno svjedočenje jedinog zabilježenog otpora, pismom znamenitog Husage Ćišića, adresiranog na svemoćnog v. d. predsjednika Prezidijuma Bosne i Hercegovine – Đuri Pucaru Starom, od 13. jula 1953. Evo jednog karakterističnog pasusa iz tog pisma:

Druže Predsjedniče!

Mi smo u Mostaru imali deset mezarišta (harema). Svako je od njih imalo svoju historiju, a svi skupa su usko vezani za historiju našega grada. U njih su tokom stoljeća pokopavani ljudi koji su živjeli i umirali za našu zemlju i na koncu konca koji su i gradili naš grad.

U tim mezarištima bilo je na stotine grobnica (mauzoleja) ograđenih, obično tenelijom, čiji su nišani izvezeni raznim stihovima, redovito arapskim pismom, koje su (grobnice) i po formi i po sadržaju, pravi kulturni spomenici, nu, ta mezarišta i sve te (grobnice su srušene i razgrađene). Treba im kamena za zidanje neke sandučare, one su  se obično služile nišanima iz starih mezarišta računajući da je to valjda najkraći i najjeftiniji put da se do klesanog kamena dođe! Tako su toliki kulturni spomenici iščezli u našem gradu, koji su po mom sudu predstavljali i naš nacionalni kapital. Jer, ljudi od nauke, pa bili to strani ili naši građani, a naročito oni koji se zanimaju grafikom više će, svakako, interesovati jedan ovakav kulturni spomenik, od bilo koje sandučare koja je progutala toliko spomenika od kulturne vrijednosti.

Već odavno je neke naše estetičare spopala manija, da na razvalinama starih zgrada po Mostaru dižu parkove, a uprava gradskih parkova ima zadatak da sadi drveće gdje nađe prazan prostor. Društvo za pošumljavanje radi to isto, pa mjesto da su se stari haremi priveli tim svrhama, i učinili pristupačni svakome, razumije se štedeći kulturne spomenike u njima, njih se jednostavno slisti, upotrijebi za neke druge ciljeve. Od deset mezarišta u našeg gradu, ostala su na uzgoru još samo dva mezarišta pa bi prema dotičnom regulacionom planu trebalo, eto, i njih uništiti (…).”

Smisao Husaginog pisma nije samo u zaštiti takvih kultnih mjesta, nego i snaženje svijesti da su groblja i haremi “naše arhive” koje svjedoče o našoj višestoljetnoj prisutnosti na ovim prostorima i načinima života kroz historiju.

U svakoj analizi takvih, u korijenu nehumanih poduhvata – prikrivena je, manje ili više – ideologija kamufliranog cilja. Takvi, kamuflirani ciljevi ne moraju biti skriveni, nego se mogu, anonimno i javno, demonstrativno pokazivati. Takvim su političkim ciljevima najbliži radovi dugogodišnjih devastizacija Partizanskog spomen-groblja u Mostaru; ujutro osviću devastirani spomenici – aktere ostaju u noći. Potpuno je jasno da su na djelu dvije usporedne (ali ne i komplementarne) – politike pod jednim krovom. Jedna čeka svoj trenutak, svoj javni placet.