Šta se dešava sa Zoranom Milanovićem u posljednje vrijeme? Kakav se to big shit desio u Milanovićevom umu pa se pretvorio u parodiju nekadašnjeg samog sebe? Milanovića, barem kada je odnos prema Bosni i Hercegovini u pitanju, kao da je zaposjeo nečastivi duh Franje Tuđmana uz istovremeni izljev Mate Bobana u mozak, kao da su ga cijepili nekom zavjereničkom mRNA vakcinom koja sadrži politički DNK Dragana Čovića.
Milanovićev agresivni nastup, praćen nepristojnom, nediplomatskom i krajnje neprijateljskom retorikom, ovih je dana doživio kulminaciju kada je, praktični ničim izazvan, borbeno uskliknuo: “Nećete slomiti Republiku srpsku”, a zatim izbiflao gomilu gluposti, koju kao da je napisao sam Milorad Dodik.
Sve i jedna od retoričkih alatki i lažljivih teza, koje se inače nalaze u paleti Milorada Dodika, bile su tu: izvorni Dayton, legitimni predstavnici, dezavuiranje presude za UZP, negiranje Agresije na Bosnu i Hercegovinu, pasivno-agresivni odnos spram druga dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, pokušaj delegitimiranja Željka Komšića, indirektne prijetnje... Zoran kao da se doslovno pretvorio u Mila.
Neki od političkih komentatora ovakvo su neurotično i histerično Milanovićevo ponašanje označili kao “spašavanje vojnika Dodika”, koji se trenutno nalazi u vrlo nepovoljnoj poziciji, praktično izoliran od svih relevantnih međunarodnih faktora i na pragu da bude potpuno marginaliziran. Spominju se veze s Rusijom, tačnije politički dug, kojim je osedlan, jer je Rusija posredno sudjelovala u finansiranju Milanovićeve kampanje. Mediji u Hrvatskoj su još u junu 2019. godine pisali da je Milanović ustvari “ruski igrač” te da bi njegovom pobjedom na izborima “Moskva dobila svoga čovjeka”. Ne treba zaboraviti ni to da je u decembru 2020. godine, prilikom posjete Hrvatskoj, ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov istaknuo kako Rusija i Hrvatska dijele bliske stavove o Bosni i Hercegovini. “Oko Bosne i Hercegovine postoji velika razina bliskosti stavova – dvije države podržavaju izmjenu Izbornog zakona, konstitutivnost sva tri naroda i dejtonska načela”, saopćeno je nakon toga sastanka.
No čak ni to ne daje puni odgovor u vezi s Milanovićevim skandaloznim izjavama jer one su očito i nedvosmisleno toliko suprotne stvarnim interesima Hrvatske i njenim dobrosusjedskim odnosima s Bosnom i Hercegovinom. Stoga neki komentatori čak tvrde da Milanovićevo neurotično i provokativno ponašanje nije baš sasvim racionalno, čak i u okvirima otplaćivanja duga Rusima po cijenu interesa države koju se vodi, te da je više na tragu Milanovićevog “ostrašćenog i patološkog preziranja Bosne i Bošnjaka”.
Ali ako je to i potpuno tačno, ipak postoji racio u Milanovićevom ludilu. Ovakve vrste neprijateljskih izjava, ma kako bile neočekivane, dolaze baš u vrijeme kada Dodik u pauzama blokiranja rada Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te najgrubljih nasrtaja na Ustav Bosne i Hercegovine, zagovara nove “pregovore o budućnosti Bosne i Hercegovine” pod posredovanjem hrvatskog, srpskog i turskog predsjednika. Nije teško pogoditi da u tim “novim pregovorima”, uprkos svim floskulama o poštivanju načela Daytona, Milanović nacionale vidi šansu da se ispregovara treći entitet te diplomatskim pritiskom ostvari ono što Franjo originale nije mogao ni snagom oružja ni logističkim davljenjem.
Na Milanovićevu, Vučićevu, Dodikovu i Čovićevu žalost od toga nema ništa. Bakir Izetbegović jasno je poručio kako “nikakvih novih dogovora o budućnosti Bosne i Hercegovine, onakvih kakve traži Milorad Dodik i u formatu u kojem ih traži, neće biti”. Izetbegović je ispravno primijetio ono što i jeste suština te je rekao kako su bilo kakvi dogovori “o budućnosti Bosne i Hercegovine” završeni prije 26 godina u Dejtonu te da je taj dogovor potrebno poštovati, naročito Ustav i zakone države Bosne i Hercegovine koji proizlaze iz tog dogovora, a koje Milorad Dodik, baš kao i Dragan Čović, neprekidno krše. Najvažnije od svega, Izetbegović je u startu sasjekao bilo kakve nade oko “posredovanja” Milanovića i Vučića u vezi s “budućnosti Bosne i Hercegovine” izjavom da se “o budućnosti Bosne i Hercegovine neće pregovarati”, a da se razgovarati može, ali “isključivo u institucijama države Bosne i Hercegovine, odnosno u Predsjedništvu i Parlamentarnoj skupštini” te da je u tim razgovorima “dobrodošla podrška prijatelja iz međunarodne zajednice, ali sigurno ne u reduciranom formatu kojeg predlaže Milorad Dodik”.
Ova Izetbegovićeva rezolutna pljuska Dodiku, a indirektno i njegovom novootkrivenom jataku Zoranu Milanoviću, jasan je odgovor bošnjačke politike na agresivni primitivizam kompromitiranog i instrumentaliziranog hrvatskog predsjednika, kojem loše stoji i uniforma Franje Tuđmana, ali i kostim ruskog korisnog idiota. Na našu sreću, ali žalost naših susjeda, sada je već jasno da će Zoran Milanović više štete i jada nanijeti Hrvatskoj umjesto Bosni i Hercegovini. Takav mu je domet, takav mu je i kapacitet.
