Svaki vozač u Federaciji Bosne i Hercegovine posljednjih mjeseci ima osjećaj da je postao meta. Policijske patrole, fiksni i mobilni radari, te sistemi poput "Oka sokolovog" djeluju kao sveprisutna mreža čiji je jedini cilj uhvatiti vas u prekršaju. Zvanični narativ, koji nam plasiraju nadležna ministarstva unutrašnjih poslova pod kontrolom vladajuće "Trojke", glasi: sve se radi za vašu sigurnost. Cilj je, kažu, smanjiti broj saobraćajnih nesreća i stati u kraj bahatim vozačima.

Međutim, analitički pogled iza ove prozirne fasade otkriva daleko pragmatičniju i za građane bolniju istinu: drakonske kazne i intenzivirana represija na cestama nisu primarno mjera sigurnosti, već očajnički alat za punjenje budžeta koji je pod novom vlašću ispražnjen zapanjujućom brzinom.

Da budemo precizni, izmjene Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH nisu isključivo djelo trenutne vlasti, ali njihova primjena i intenzitet jesu. Vlast je shvatila da u rukama ima savršen instrument za izvlačenje novca iz džepova građana. Kazne za prekoračenje brzine koje se penju i do 1.000 KM, mogućnost oduzimanja vozila, te strože sankcije za vožnju pod uticajem alkohola – sve su to mjere koje na papiru zvuče opravdano.

Ipak, ključ je u primjeni. Fokus se sa stvarne prevencije prebacio na masovnu naplatu. Umjesto da ulažu u bolju saobraćajnu infrastrukturu, signalizaciju i edukaciju, vlast se odlučila za lakši put: postaviti kameru iza nepregledne krivine ili poslati patrolu da kažnjava za prekršaje koji su direktna posljedica neuređenog sistema.

Najbolji primjer ove strategije je situacija sa parkiranjem. Iako osnovna kazna za nepropisno parkiranje iznosi relativno podnošljivih 40 KM odnosno 20KM ukoliko kaznu platite u roku od sedam dana, ono što se promijenilo jeste nulta stopa tolerancije. U gradovima koji se guše u nedostatku parking mjesta, gdje su garaže preskupe ili nepostojeće, policija sprovodi beskompromisni "lov" na vozače. Svako zaustavljanje na mjestu koje nije eksplicitno označeno kao parking postaje luksuz koji se plaća. S druge strane ulaganja u izgradnju podzemnih garaža i dodatnih parkinga gotovo da su ravna nuli.

Kada kritičari upere prst u očiglednu fiskalnu motivaciju, vladajući se brane statistikom i brigom za ugrožene. Kao krunski dokaz svoje plemenite namjere navode povećanje kazne za parkiranje na mjestu za osobe sa invaliditetom na 200 KM – mjeru koju svaki razuman građanin podržava. Međutim, taj jedan ispravan potez koristi se kao paravan za hiljade drugih, duboko problematičnih prekršajnih naloga.

Je li zaista sigurnost pješaka primarni cilj kada se kažnjava vozač koji je na dvije minute stao na stanicu javnog prevoza kako bi ostavio starijeg člana porodice, jer u krugu od kilometra ne postoji alternativa? Ili je to samo laka gotovina za budžet?

Argumentacija vlasti postaje potpuno šuplja kada se suoči sa stanjem javnih finansija. Budžeti na nivoima gdje "Trojka" vrši vlast suočavaju se sa ozbiljnim problemima likvidnosti. Novac se troši netransparentno i nedomaćinski, a kada dođe vrijeme za naplatu obaveza, prihodovna strana mora se hitno popuniti. A šta je brže, lakše i socijalno manje osjetljivo od udara na vozače, kategoriju građana koja se tradicionalno percipira kao "imućnija" i manje sklona organizovanom otporu?

Pooštrena kaznena politika u saobraćaju tako postaje ništa drugo do prikriveni porez – fiskalna konsolidacija na leđima građana koji za svoj novac ne dobijaju ni sigurnije ceste, ni bolju infrastrukturu, ni uređeniji sistem.

Na kraju, priča se svodi na brutalno prostu jednačinu. Država, oličena u aktualnoj vlasti, nije u stanju i ne želi da se bavi suštinskim problemima – od neadekvatne putne mreže do hroničnog nedostatka parking prostora. Umjesto da rješava uzroke, ona je odlučila da masovno kažnjava posljedice koji su rezultat njihovog nerada.

Dok god se svaki prekršajni nalog bude posmatrao kao kap u moru budžetskog deficita, a ne kao posljednji korak u lancu prevencije, jasno je da je primarni cilj otimačina od naroda, a ne sigurnost. U takvom sistemu, građanin nije partner u stvaranju sigurnijeg okruženja, već samo pokretni bankomat iz kojeg vlast crpi sredstva za pokrivanje vlastite nesposobnosti.