Dugo je vremena prošlo otkako su počeli orkestrirani i dobro sinhronizirani poklici urbanih ali i ruralnih pristalica samoproglašenih nadridemokrata pseudolijeve orijentacije, koji su, iz samo njima znanih razloga, proistekli iz fragmentiranog znanja o svijetu i procesima, kao i protagonista rigidnog sekularizma, koji punim glasom kliču u slavu očuvanja časti sekularne države.

U velikom broju slučajeva fanfaroni takvog tipa uglavnom suštinski ne razumijevaju šta znači demokratsko stanje slobode i prava u sekularnoj organizaciji društva, pa stoga i ne čudi njihovo ideološko lutanje po granicama horizonta u kojem priznaju samo svoj pogled na svijet. A onda se ide i korak dalje, pa se na najbeskrupulozniji način upozorava na tzv. islamizaciju bh. društva, koja može biti opasno klizište sekularne nam države, ne mareći pri tome za posljedice takvih stajališta koja, jednostavno kazano, lebde u havi dezinformacija.

Grlati epigoni nametnutog sekularizma, zarobljenici u vlastitoj izbi nedoživljenog duhovnog proviđenja, dok škilje svojim četverim očima s kojih nikako ne uspijevaju skinuti koprenu zablude, stalno izgarajući u vatri vlastite uobrazilje, redovno upozoravaju javnost nebuloznim narativom o prakticiranju vjere između četiri zida, o tome kako je vjersko opredjeljenje rezultat ličnog izbora – što u suštini i jeste, o sanjanju nedosanjanog sna nekih malodušnika o islamskoj državi u srcu Evrope, o tome kako vjerske norme ne smiju biti prisutne u javnom prostoru... Pri tome se oni, dok rešetaju javnost kanonadama svojih ideoloških narativa, nikome ne pravdaju za svoje licemjerne stavove što stoje na platformi sebeljublja, koncepcijski se utjelotvorujući u bizarne pokušaje skretanja pažnje na sebe i isticanja svoga znanja i nesvakidašnjeg intelektualnog kapaciteta. Istovremeno se, prema onima koji makar intimno misle drukčije, širi vonj društvene ignorancije, podsmijeha i pošprdice, što i nije, mora se priznati, dika za evropske vrijednosti i tekovine kojima se vole kititi i na koje se vole tako ležerno referirati.

Koliko je samo farizejstva prisutno u takvim stavovima, dok se istovremeno bore za javno priznavanje prava pripadnika tzv. marginalnih zajednica koji nisu u vinklu s uobičajenim – tradicionalnim vrijednostima društva i prirodom čovjeka. Zato su u ustima epigona našminkane ideološke doktrine posebno naglašeni proplamtaji svjetlosti znanja o slobodi izbora marginalnih zajednica koje svoja prava, gle čuda, redovno traže u javnom prostoru, na ulicama, u školskim sistemima, u kulturnim ustanovama, u programima političkih djelovanja. Ali vjera?! Vjeri je mjesto između neka četiri zida, i tamo mora i treba ostati radi sretnije i berićetnije budućnosti u kojoj će ogromna većina deklarirano odanih vjeri biti u zapećku i na marginama tog istog slobodnog društva, ali oni nisu njihova briga. I naravno, u najvećem broju slučajeva takvi ekscentrici neće pričati o nekim drugim vjerskim praksama koje ne narušavaju njihov programirani i u osnovi samoprocijenjeni ekvilibrij standarda po svojoj mjeri jer ne narušavaju koncept evropskih vrijednosti od kojih toliko pate, dok boluju od neke patvorene bolesti kompleksa više vrijednosti.

I dok mudruju, popuju i vaze o istinskim i pravim evropskim vrijednostima, za to vrijeme onima koji stoje na putu njihove ideologije pokušavaju nametnuti svijest o svojevrsnoj krivici zato što su takvi kakvi su – u najblažoj formi procijenjeni ruralnim duhom, i što nisu po njihovoj mjeri ukusa svjetonazora. Zato se, tako nabrijani, ne brinu što su neki simboli vjerskih ubjeđenja ponikli po brdima, kosama i proplancima, što vise iznad školskih tabla, što bilesi postoje i ustanovljene slave svojih institucija – takve protagoniste izverziranog ideološkog i na pogrešnim osnovama utemeljenog sekularizma to uopće ne zanima jer se ne uklapaju u njihov narativ i procjenu društvenog sistema vrijednosti. Oni se uglavnom bave onim što im je zacrtano u nametnutim ili samonametnutim planovima djelovanja samo protiv probranih, održavajući vatru ideološke inkvizicije nad svime onim što nije u skladu s njihovim standardima i mišljenjem.

Takvi zakleti pobornici svojeg svjetonazora tako nikad neće moći razumjeti kako je moguće da u jednoj takvoj sekularno koncipiranoj državi, kakve su Sjedinjene Američke Države, na zvaničnoj valuti stoji slogan In God we trust, ili što članovi nekih evropskih parlamenata preuzimanje dužnosti u brizi za državu prisežu nad Svetim pismom, ili što neki susjedni predsjednik države svoje preuzimanje političkog emaneta iskazuje zaklinjanjem nad svetim tekstom nekog starog religijskog spomenika, ili što na Zapadu ili Istoku na nekim javnim mjestima postoje uređeni prostori ili tzv. kapelice u kojima se omogućuje onome ko želi da svoje vrijeme potroši na tome mjestu. To njih jednostavno ne zanima jer je to njima strano.

Za to vrijeme, samoproglašeni rigidni sekularisti, strepeći distopijski predano nad sudbinom sekularnog društva, ne shvataju da sekularizam ne znači izopćavanje vjere iz društva već upravo osiguravanje, između ostalih, i vjerskih prava pripadnika takvih zajednica. Iz prirode takvog duha, po nekim javnim ustanovama tako prokazuju one koji traže da se npr. neka djelatnost obustavi nakratko za vrijeme iftara, ili ih prate pod budnim okom svojih ideoloških pendreka po prostorima javnih institucija da ko ne bi slučajno, u svetom sekularnom prostoru npr. školskih budžaka slučajno obavio namaz – jer škola je škola, a džamija je džamija.

I umjesto da se, u skladu s načelima proklamiranih sloboda, omogući pravo očitovanja vlastite slobode, unutar kojeg bi se mogao postignuti prirodni diverzitet u društvenim izborima i prediktiranim ulogama, gubi se nada u mogućnost da će i oni, slobodnim duhom vjere oplemenjeni pojedinci, barem među mlađim naraštajima i makar sutra u etičkom sistemu vrijednosti, biti slobodni od zloupotrebe položaja, sukoba interesa, laži, nepotizma i kriminogenih dosjea. Neki će ići i dalje, pa će javno kazivati i time se busati u svoja duhom ispražnjena prsa kako im smeta ljudski glas što poziva na sjećanje na Boga. Njihova ključna uloga jeste u tome da se brinu o tome kako da proglašene i identificirane rušilačke faktore sekularnog društva po svojoj mjeri isključe iz javnog prostora i dobrodušno im dadnu onaj neki minimum marginalne egzistencije.

I tako, u nedostatku eksplikacije pravih, ozbiljnih i odgovornih obrazovnih politika i zakonskih regula, u kojima je sve manje znanja i pravih humanih vrijednosti, srednjoškolci u javnom sekularnom prijevozu, za to vrijeme, između sebe pričaju da im je najzanimljivije u školi bilo to što su išli klanjati.

Samonametnuti ideolozi, ne sekirajte se!